Buddha in Piron Petek, Nina; Zore, Franci
Ars & humanitas,
12/2022, Volume:
16, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Prispevek predstavi nekatere segmente dveh izrazov sorodnega načina filozofskega mišljenja, tj. skepticizma v zgodnji filozofski misli Indije s posebnim poudarkom na budizmu in starogrškega ...skepticizma, predstavnik katerega je Piron iz Elide, ki je svojo držo osnoval prek srečevanj z nauki asketov v Indiji, kamor je potoval v času osvajalskih pohodov Aleksandra Velikega v 4. stol. pr. n. št. Posebno pozornost namenja metodi Buddhovega in Pironovega skepticizma, ki temelji na pretresu uveljavljenih dogem in poleg prikaza njihove nekonsistentnosti problematizira tudi samo navezanost na stališča, kar v obeh tokovih predstavlja ne zgolj stranpot od resnice, ampak tudi glavni vir človekovega trpljenja. Njun poziv k opuščanju slehernih stališč, ki se odslikava v metodi zadržanja sodbe, ne razveljavlja možnosti spoznanja sploh, ampak zgolj konvencionalne načine spoznavanja, in vodi do resničnega, nepojmovnega doumetja, s tem pa do sprostitve slehernih navezanosti in spokojnega bivanja. Tako se v luči tovrstnega načina filozofiranja glede na predhodne miselne tokove prevrednoti tudi sama vloga filozofije kot veščine izpiljene argumentacije – le-ta namreč postane dejavnost, ki se z območja diskurzivnega pomakne v izkustvo, k praksi avtonomnega mišljenja, nezamejenega z dogmami, ki samo filozofijo preobraža v način življenja.
Buddha in Piron Nina Petek; Franci Zore
Ars & humanitas,
12/2022, Volume:
16, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Prispevek predstavi nekatere segmente dveh izrazov sorodnega načina filozofskega mišljenja, tj. skepticizma v zgodnji filozofski misli Indije s posebnim poudarkom na budizmu in starogrškega ...skepticizma, predstavnik katerega je Piron iz Elide, ki je svojo držo osnoval prek srečevanj z nauki asketov v Indiji, kamor je potoval v času osvajalskih pohodov Aleksandra Velikega v 4. stol. pr. n. št. Posebno pozornost namenja metodi Buddhovega in Pironovega skepticizma, ki temelji na pretresu uveljavljenih dogem in poleg prikaza njihove nekonsistentnosti problematizira tudi samo navezanost na stališča, kar v obeh tokovih predstavlja ne zgolj stranpot od resnice, ampak tudi glavni vir človekovega trpljenja. Njun poziv k opuščanju slehernih stališč, ki se odslikava v metodi zadržanja sodbe, ne razveljavlja možnosti spoznanja sploh, ampak zgolj konvencionalne načine spoznavanja, in vodi do resničnega, nepojmovnega doumetja, s tem pa do sprostitve slehernih navezanosti in spokojnega bivanja. Tako se v luči tovrstnega načina filozofiranja glede na predhodne miselne tokove prevrednoti tudi sama vloga filozofije kot veščine izpiljene argumentacije – le-ta namreč postane dejavnost, ki se z območja diskurzivnega pomakne v izkustvo, k praksi avtonomnega mišljenja, nezamejenega z dogmami, ki samo filozofijo preobraža v način življenja.
One of the key aspects of philosophizing is the question of possibility of knowledge or intelligibility and predicability of the ultimate. Although the question of that which is first (ground, One, ...God) is a fundamental metaphysical question, it touches upon the very limits of human cognitive abilities. Already in Plato, we can find passages where he tackles this problem, and the problem becomes even more acute later in Platonism. In Plotinus, the One as such cannot be intellectually grasped; it can be reached only in mystical union. In the same fashion, almost a thousand years later, Plethon, with all his religious heterogeneity, persists in the absolute transcendent divine. However, this claim of the limits of reason and philosophical language – and with it philosophy as such – implies the awareness of the ontological and linguistic level, on which we stand, rather than the abolition of philosophy, which is as such basically related to reason and language. In this sense, the intelligible One is not the One as such, just as the image (icon) of God and the intelligible God are not God as such. With this, the question as to the possibility of
perception and cognition is further deepened through the question of the possibility of being.
Pitanja filozofskog razumijevanja i pravednosti bitno su povezana od samih početaka grčkog filozofiranja. Baš kao što filozofska heremenutika ili hJrmeneiva ima svoj pretfilozofski izvor u grčkome ...bogu Hermesu, platoničko razumijevanje pravednosti (dikaiosuvnh) ima ga u božici Dike. U svojoj ambivalentnosti Hermes tako naznačuje mogućnost razumijevanja kao i mogućnosti zavođenja ili zloupotrebe razumijevanja, koje – u horizontu sokratičke i platoničke filozofije – znači zapravo nedostatak razumijevanja. U platoničkoj filozofiji, naime, spoznaja i etički stav blisko su povezani. Ali ako se taj etički stav ponajvećma razumije kao pravičnost, potonja se ne smije razumjeti u ponešto reduciranom značenju slaganja ljudskih djelovanja s državnim zakonima; ono čime se trebamo baviti jest unutarnje slaganje i harmonija čovjeka i njegove duše, a što također znači slaganje čovjeka sa svijetom u kojemu živi. S tog gledišta, potencijalni hermeneutički ‘an-arhizam’ može se ponovno – ovoga puta drukčije – usmjeriti prema pitanju ajrchv i transponirati iz sfere puke teorije u samo biće ljudskoga života, koje se – u platoničkoj filozofiji – tretira kroz pitanje o duši.
Jedno od ključnih mjesta filozofiranja jest pitanje mogućnosti spoznaje, odnosno spoznatljivosti i izrecivosti onog najvišeg. Premda je pitanje o onome što je prvotno (počelo, jedno, bog) temeljno ...metafizičko pitanje, s njime se dotičemo i samih granica ljudskih spoznajnih mogućnosti. Već je kod Platona moguće sresti nekoliko mjesta gdje se on dotiče toga problema, dok će kasniji platonizam to pitanje još više zaoštriti. Tako se kod Plotina pokazuje da Jedno kao takvo nije moguće dokučiti mišljenjem, nego samo u mističkom sjedinjenju. Isto će tako više nego stoljeće kasnije Pleton, uza svu svoju religijsku raznolikost, ustrajati na apsolutno transcendentnom božanskom. No to utvrđivanje granica domašaja uma i filozofijskog govora – time i filozofije kao takve – ne znači ukidanje filozofije, koja je iz temelja povezana s umom i jezikom, nego samo osvještenje kako ontologijske tako i jezične razine na kojoj se nahodimo. Tako, recimo, mišljeno Jedno nije Jedno kao takvo, slično kao što slika (ikona) Boga i mišljeni Bog nisu sam Bog kao takav. Time se pitanje što je moguće opažati i što je moguće misliti proširuje s pitanjem što je moguće biti.
Tomislav Ladan u manje je od deset godina objavio četiri ključna prijevoda Aristotelovih djela, što polučuje filozofsku i filološku refleksiju o prevođenju antičkih filozofskih djela. Radikalno ...gledano, već se kod Platona postavlja pitanje samoga pisanja filozofskih spisa, pa se tim više danas možemo pitati je li filozofiju, koju možda uopće nije moguće pisati (i posljedično razumjeti), moguće prevoditi, je li uopće moguće prevoditi antičku filozofiju s višetisućljetnim razmakom. Pri prevođenju je moguće postaviti težište na različita prevoditeljska načela, no očuvanje doslovnosti i stranosti prijevoda čini se bliže filozofskom smislu prevođenja: pokazuje se naime da nije riječ toliko o samom prevođenju, koliko o smislu u kontekstu (su)filozofiranja.
