Snapping hip or coxa saltans is a condition characterized by an audible and/or palpable snapping during hip movement and can be associated with pain around the hip. There are various causes of this ...condition and can be divided into two types: extra-articular and intra-articular. The most common type is the external extra-articular, where the snapping is due to thickened posterior part of the iliotibial band or anterior part of the gluteus maximus muscle sliding over the greater trochanter during hip movement. Two patients with external snapping hip are presented, who were treated with our original endoscopic iliotibial band release and greater trochanteric bursectomy. There were no surgical complications and the patients did not experience snapping or pain in the hip during 24-month follow-up period. Results of various open techniques and one endoscopic technique in the treatment of external snapping hip are also reported.
Sindrom kubitalnog kanala susrećemo relativno često te on predstavlja značajan javnozdravstveni problem. Specifičnost tijeka ulnarnog živca niz ruku, a napose anatomski međuodnosi s koštanim i ...mekotkivnim strukturama u području lakta čine ga vrlo podložnim vanjskim utjecajima, ponajviše silama kompresije. Progresija parestezija na ulnarnoj strani četvrtog prsta i na čitavom petom prstu zahvaćene šake uz pojavu motoričke slabosti i atrofije mišića šake uvelike ograničava bolesnike, najčešće one koji se bave aktivnostima koje zahtijevaju da im je lakat duže vremena u fleksiji, da neometano obavljaju svakodnevne aktivnosti. Stoga je iznimno važno pravovremeno dijagnosticiranje sindroma koje se zasniva na iscrpnoj anamnezi i detaljnom kliničkom pregledu uz pomoć niza specifičnih testova koji su detaljno opisani u radu. Elektromioneurografijom možemo utvrditi stupanj kompresije ulnarnog živca te pratiti uspješnost daljnjeg liječenja. Blaži oblici sindroma kubitalnog kanala uspješno se liječe konzervativnim načinom, dok teže oblike sindroma te one koji su neosjetljivi na provedeno konzervativno liječenje treba liječiti kirurški. Metode kirurškog liječenja sindroma možemo podijeliti na one koje ostavljaju živac u ležištu u kubitalnom kanalu poput in situ dekompresije i medijalne epikondilektomije te na one tijekom kojih se živac premješta u novo ležište ispred i iznad medijalnog epikondila, što nazivamo antepozicijom ulnarnog živca. Sve opisane metode pokazale su se gotovo jednako uspješnima, no usprkos tomu istraživanja pokazuju da se u današnje vrijeme kao metoda izbora kirurškog liječenja sindroma kubitalnog kanala najčešće koristi in situ dekompresija.
Cubital tunnel syndrome Igor Knežević; Katarina Barbarić Starčević; Damir Starčević ...
Liječnički vjesnik,
3/2021, Volume:
143, Issue:
1-2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Cubital tunnel syndrome is relatively common; therefore, it represents a significant public health problem. Unique course of the ulnar nerve along the arm, in respect to bone and soft tissue ...structures of the elbow, is what makes it very susceptible to external forces, especially compression. Worsening paraesthesia on the ulnar side of the fourth finger and the whole fifth finger including muscle weakness and muscle atrophy is causing disability, particularly in patients spending longperiods with a flexed elbow, limiting them in continuing their everyday activities. Therefore, early diagnosis, based on comprehensive anamnesis and detailed physical examination in addition to the use of specific tests elaborated in this article, is crucial. Electromyoneurography helps grade the level of ulnar nerve compression and monitor the treatment progress. Mild grade cubital tunnel syndrome has been successfully treated non-operatively. However, moderate and severe cases, as well as those cases which did not respond with improvement to non-operative treatment, should be treated surgically. Surgical techniques available for treating cubital tunnel syndrome are divided into ones that leave the ulnar nerve at its original site, like in situ decompression or medial epicondylectomy, and those who displace the ulnar nerve in front of the medial epicondyle, as during nerve transposition. This article depicts the critical stages of every technique, including comparing their advantages and disadvantages. Even though they all proved to be safe and effective, research has shown that in situ decompression is most widely and commonly used surgical technique for treating cubital tunnel syndrome.
Debonding of the porous coating from the acetabular component of a total hip endoprosthesis is a rare complication. Revision total hip arthroplasty for an unstable acetabular component with a ...debonded porous coating strongly fixed to the bone can be challenging, especially in elderly patients of poor overall health. In such patients, revision procedures should be as simple and safe as possible. We present our technique of solving that problem in a case of an 82-year-old female with bad general condition and unstable acetabular component of hip endoprosthesis. Because of extremely deficient bone stock, a well-fixed porous coating was left in acetabulum to serve as a “cage“, allowing cemented acetabular component placement. This procedure can reduce the risk of intraoperative bone fracture, blood loss, and duration of surgery, which is important in elderly patients with poor overall health.
Introduction:
The majority of acetabular revisions can be performed with an uncemented, porous acetabular component with or without bone grafting. These are contained acetabular defects, with an ...intact acetabular rim (Paprosky type I and II). As defects of the medial wall of the acetabulum are a challenge situation revision surgery, we performed this biomechanical study on a pig pelvis model with contained acetabular defects to determine the size of medial wall defect at which the acetabular cup will have sufficient primary stability.
Materials and methods:
In 24 pig pelvis models, different diameter of medial wall defects were created, followed by acetabular component placement. The acetabulum externally loaded, and the force at a level in which the acetabular component remains stable for each diameter of defect, or at which point the acetabular cup moves into the pelvis for >2 mm.
Results:
In the models with acetabular medial wall defects of 10 and 20 mm, 2 mm acetabular displacement occurred under a force between 1000 and 1500 N. In those with a medial wall defect of 25 mm, the force that caused acetabular instability was between 700 and 1000 N. In the models with 30 mm of medial wall defect all acetabular components were unstable under a force of 700 N.
Conclusions:
According to our results, acetabular component should be stable if the defect of the medial wall of the acetabulum is less than 68% of the diameter of the acetabular component or if the uncovered surface area of the acetabular component is not greater than 27%, and the force <700 N. For a load of 1000 N, the medial wall defect should not exceed 45% of acetabular component diameter or 18% of uncovered acetabular component surface.
Full text
Available for:
NUK, OILJ, SAZU, UKNU, UL, UM, UPUK
Ovim kliničkim zapažanjem želimo upozoriti na osteoid osteom kao mogući uzrok tegoba u području distalne falange prstiju šake. Ta iznimno rijetka lokalizacija osteoid osteoma predstavlja problem za ...prepoznavanje i zbog atipične prezentacije. Dvadesetogodišnji bolesnik se pet godina žalio na bol u području jagodice IV. prsta desne šake koja je bila praćena oteklinom i crvenilom jagodice prsta te deformacijom nokta. Na rendgenskim snimkama vidjela se osteoliza u području baze distalne falange. Magnetskom rezonancijom je postavljena sumnja na osteoid osteom, što je potvrđeno kompjuteriziranom tomografi jom. Nakon kirurškog liječenja tijekom kojeg je osteoid osteom ekskohleiran, dolazi do potpunog nestanka tegoba. Potpuni oporavak bolesnika pokazuje i rezultat DASH upitnika, koji je već tri mjeseca nakon zahvata pao sa 54,5 na 0 što je prema tom upitniku uredan nalaz. Na osteoid osteom se uvijek mora posumnjati ako je oteklina distalne falange prsta s deformacijom nokta praćena bolovima koji se smanjuju korištenjem NSAIL. Metoda izbora u dijagnostici je kompjuterizirana tomografi ja koja mora biti načinjena tako da slojevi ne budu deblji od 1 do 2 mm. Zbog
blizine neurovaskularnih struktura i tetiva najboljim oblikom liječenja osteoid osteoma u području distalne falange prstiju šake smatra se kirurška ekscizija ili ekskohleacija.
Sadašnji pristup šivanju meniska Tršek, Denis; Hašpl, Miroslav; Starčević, Damir ...
Medicina Fluminensis,
03/2015, Volume:
51, Issue:
1
Paper
Open access
Cilj: Prikazati mogućnosti kirurškog liječenja, operacijske tehnike šivanja meniska i rezultate operacijskog liječenja. Materijali i metode: U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. do kolovoza ...2014. godine u 203 pacijenta učinjeno je šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja out-in, in-out te all-in (RapidLoc i FasT-Fix). U istraživanju koje je provedeno u našoj bolnici prospektivno smo pratili 175 pacijenata prosječne životne dobi 27 godina (u rasponu od 14 do 52 godine), od toga 120 muškaraca (69 %) i 55 žena (31 %). Sportom se rekreativno bavilo 88 pacijenata (50,3 %), a aktivno 42 pacijenta (24 %). Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 87 pacijenata (50 %). Pacijente smo pratili 36 mjeseci (7 – 66), praćeni su prospektivno redovitim ambulantnim kontrolama, a funkcionalno testiranje pomoću Lysholm i Tegner upitnika izvršili smo prije i nakon operacijskog zahvata. Rezultati: Lysholm upitnik je prije operacije iznosio u prosjeku 59, a nakon operacije 92. Tegner upitnik je prije operacije u prosjeku iznosio 6,3, a nakon operacije u prosjeku 5,4. Od 135 pacijenata koji su se prijeoperacijski bavili sportom, njih 68 (50 %) vratilo se potpuno istoj razini aktivnosti u sportu. Kod 27 pacijenata (15,4 %) učinjena je naknadna artroskopija. Od tih 27 pacijenata, njih 15 (56 %) imalo je novu povredu koljena nakon šivanja meniska. U 24 pacijenta učinjena je meniscektomija, a u dva pacijenta učinjena je ponovna fiksacija meniska sa jednom Omni span kopčom. Postotak pacijenata bez komplikacija iznosio je 84,6 %. Zaključci: Šivanje meniska je postupak koji omogućuje izlječenje kod određenih ruptura meniska koljenskog zgloba i na taj način sprječava nastanak ranog osteoartritisa. Šivanje meniska pokazuje izrazito dobre rezultate, osobito ukoliko se učini zajedno s rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze.
Škljocavi kuk ili coxa saltans je stanje u kojem dolazi do čujnog i/ili palpabilnog škljocanja prilikom pokreta u kuku, tijekom čega se mogu javljati i bolovi. Prema uzrocima škljocavi kuk se dijeli ...na ekstra-artikularni i intra-artikularni. Najčešći tip je vanjski ekstra-artikularni, gdje do škljocanja dolazi zbog preskakanja zadebljanog stražnjeg dijela traktusa iliotibijalisa ili prednjeg dijela mišića gluteusa maksimusa preko velikog trohantera tijekom pokreta u kuku. U ovom radu prikazujemo dvoje bolesnika s vanjskim tipom škljocavog kuka koji su podvrgnuti endoskopskom opuštanju traktusa iliotibijalisa i uklanjanju burze nad velikim trohanterom našom vlastitom metodom. Oba zahvata su prošla bez komplikacija te bolesnici nisu imali bolove ili škljocanje u kuku u vremenu praćenja od dvije godine. Ujedno prikazujemo rezultate mnogobrojnih otvorenih tehnika i jedne endoskopske tehnike u liječenju škljocavog kuka.
ŠIVANJE MENISKA KOLJENSKOG ZGLOBA Starčević, Damir; Hašpl, Miroslav; Tršek, Denis
Hrvatski športskomedicinski vjesnik,
07/2010, Volume:
25, Issue:
1
Paper
Open access
U članku se prikazuju osnove anatomije i histologije
meniska koljenskog zgloba, biomehanički principi
njegove funkcije, mogućnosti kirurškog liječenja, tehnike
šivanja meniska i rezultati liječenja.
...Menisci su vrlo važne anatomske strukture u
koljenskom zglobu. Ozljeda meniska predstavlja najčešću
ozljedu koljenskog zgloba. S razvojem i napretkom
artroskopske tehnike posljednjih 30-tak godina razvile su
se i razne minimalno invazivne, sigurne i učinkovite
tehnike šivanja meniska.
U našoj bolnici u razdoblju od rujna 2008. godine do
listopada 2009. godine su učinjene 503 artroskopije
koljena, od kojih je kod 39 pacijenata (7%) učinjeno
šivanje meniska. Koristili smo se tehnikama šivanja
te . Pratili smo 27 bolesnika prosječne
životne dobi 25 godina, 20 su bili muškarci, a 7 žene.
Sportom se rekreativno bavilo 14 pacijenata, a 9 aktivno.
Ozljeda je bila vezana uz sport kod 22 pacijenta. Ruptura
medijalnog meniska je bila 8 puta češća nego lateralnog.
Ruptura prednje ukrižene sveze bila je prisutna kod 10
pacijenata (37%). Pacijente smo u prosjeku pratili 13 (7-
18) mjeseci. Od 22 pacijenta koji su se prijeoperacijski
bavili sportom, njih 17 (81%) vratilo se potpuno istoj
razini aktivnosti u sportu. Od komplikacija smo zabilježili
kod dva bolesnika pojavu subkutanog seroma na mjestu
šavi. Kod jednog bolesnika učinjena je naknadna
meniscektomija zbog rerupture.
Iz dostupne literature vidljiva je uspješnost šivanja
meniska od 73% do 95%. Za šivanje meniska su
najpogodniji pacijenti mlađi od 50 godina, sa svježom,
uzdužnom, okomitom rupturom u vaskularnoj (crvenoj)
zoni meniska. Menisci pokazuju još bolju tendenciju
cijeljenja ukoliko se šivanje učini zajedno s
rekonstrukcijom prednje ukrižene sveze. Šivanje meniska
je postupak koji u najmanju ruku usporava nastanak ranog
sekundarnog osteoartritisa koljena. Zahtjeva iskusnog
operatera, poseban instrumentarij, produžuje vrijeme
operacijskog zahvata i produžuje rehabilitaciju. u odnosu
na meniscektomiju. Ali, zbog povoljnog definitivnog
ishoda liječenja potrebno ga je izvoditi što češće.
PDF
