Kasnomoderna koncepcija moralnosti, kao i sam koncept ljudske osobe, dvoznačan je. S jedne strane suvremeno se poimanje osobe regulira atributima koji ističu osobnu autonomiju i distanciranost od ...sklonosti ranjivosti; s druge strane povećava se zanimanje za razumijevanje ranjivosti kao sve aktualnije teme. Ranjivost se pokušava razumjeti kao stanje koje čovjeka vraća njegovoj ljudskosti, odnosno sebi samom. Istodobno, u širem se kontekstu koristi kao termin za objašnjenje situacija, stanja ili koncepata koji čak i ne pripadaju poimanju ranjivosti, te se i etimološki razlikuju od samog pojma ranjivosti, poput primjerice grijeha, ljudske patnje ili stanja invalidnosti. Iako je ranjivost neizbježna, jer u čovjekov život ulazi bez njegova pristanka, suvremeni je etičko-moralni sustav s jedne strane poima kao protutežu autonomiji; a s druge strane, zbog toga što su je »iskusili« svi ljudi, često se ranjivost smatra nečim što je samo po sebi evidentno, sve dok se čovjek ne zapita što ona jest. Jer nije uvijek jasno što čovjekovo iskustvo ranjivosti uključuje ili što se razumije pod pojmom ranjivost.
The modern conception of morality, as well as, the concept of human person is twofold. On the one hand it is regulated by attributes that emphasizes personal autonomy regardless of human vulnerability; on the other hand, there is a growing interest towards understanding the notion of vulnerability as a contextual and conceptual issue. Vulnerability is tried to be understood as a state that returns a person to his humanity, that is, to himself. At the same time, in a broader context, it is used as a term to explain situations, conditions or concepts that do not even belong to the domain of vulnerability, and are etymologically different from the concept of vulnerability, such as sin, human suffering or disability. Despite all the efforts of the contemporary culture to eliminate it, vulnerability not merely counterbalances the notion of autonomy, but as an inevitable existential category enters our lives without our consent. Because everyone has »experienced« it, vulnerability is considered as a selfevident phenomenon until we are asked to define it. For this reason, it is not always clear what the experience of vulnerability involves or what we mean by the notion vulnerability.
Članak se bavi kršćanskim poimanjem zdravlja. U prvom dijelu članka upućuje se na osnove biblijskoga poimanja zdravlja s naglaskom na novozavjetnoj perspektivi. Slijedi teološko-antropološka ...refleksija prema kojoj se teološko poimanje čovjeka uzima kao odrednica za kršćansko poimanje zdravlja. Ovdje se naglašava kršćanski specifikum poimanja čovjeka u njegovoj inicijalnoj i finalnoj teološkoj određenosti. U skladu s tim čovjekovo se zdravlje promatra u eshatološkoj perspektivi kao trajan proces koji osim ovozemaljske obuhvaća i čovjekovu konačnu odrednicu. Ovime se pojam zdravlja približava kršćanskom poimanju spasenja. U svjetlu ovih postavki, u završnom djelu članka promatra se aktualnost kršćanskoga pristupa zdravlju, u kontekstu cjelovitog pristupa istome, štetnog utjecaja grijeha, društvene odgovornosti i terapeutskog poslanja Crkve.
The article deals with the Christian understanding of health. The first part of the article points to the basics of the biblical understanding of health with the emphasis on the New Testament perspective. It is followed by a theological-anthropological reflection according to which the theological understanding of man is taken as the point of reference for the Christian understanding of health. Here, the particular Christian understanding of man is emphasised in his initial and final theological determination. In accordance with that, man’s health is observed in its eschatological perspective as a continuous process that involves both man’s earthly and final determination. Hereby the concept of health comes very close to the Christian notion of salvation. In the light of these postulations, the final part of the article examines the actuality of the Christian approach to health, in the context of a comprehensive approach to health, the negative influence of sin, the social responsibility and the therapeutic mission of the Church.
Toma Akvinski u povijest filozofije zasigurno zauzima mjesto jednog od najsustavnijih i najplodnijih mislioca svih vremena. U njegovom opusu možemo pronaći kako metafizičke i kozmološke, tako etičke, ...estetičke i epistemološke rasprave. U ovom ćemo se radu posvetiti jednoj od mnogobrojnih tema iz područja antropologije, a ta tema su strasti. Svrha je rada, stoga, ponuditi prikaz Tominog nauka o strastima i njihovog međusobnog odnosa. Važno je istaknuti da njegov nauk o strastima počiva na slici čovjeka kao složenog bića koje se sastoji po svojoj biti od duše i tijela. Stoga prvo poglavlje govori upravo to tome, te ono predstavlja preliminarno poglavlje za sva ostala u kojima je riječ o strastima. Strasti se, kao što ćemo vidjeti, dijele na šest požudnih i pet gnjevljivih. U završnom dijelu rada opisuje se odnos između gnjevljivih i požudnih strasti nakon čega slijedi analiza pojedinačnih strasti. Zaključak nudi jedan opći pregled nekih osnovnih značajki Tomine antropologije vidljivih u njegovom nauku o strastima, pri tom posebno ističući njegov naglasak na složenosti čovjeka od duše kao nematerijalnog principa i tijela kao materijalnog, te njihove intimne povezanosti.
U radu autor na autorefleksivan način prezentuje ispovest koja još nije bila javno ispričana ili u potpunosti napisana, ali je istinita, a tiče se nekih specifičnih akademskih, istraživačkih, ...epistemoloških i društvenih okolnosti u kojima je bila prozvedena i percipirana prva doktorska disertacija o antropologiji opere u Sloveniji. Da bi dobili pertinentnu informaciju o tom „egzotičnom radu“, autor će predstaviti motive za antropološko istraživanje opere, nadalje ponuditi kratku topografiju ove, u epistemološkom smislu, neugodne doktorske disertacije, koja je u nekim slovenačkim akademskim sredinama odmah zaradila status jeretičkog čina. Kao takva je, pogotovo kod tradicionalno orijentisanih istraživača muzike i dominantnih operskih stručnjaka, koji su zapravo imali naučni monopol nad tematom, proizvela zaista neobične oblike recepcije kao što su zabrana, otpor, distanciranje, ignorisanje i slične prakse. Nakon više od jedne decenije od njezinog nastanka vreme je da autor ove „čuvene“ disertacije konačno razotkrije tu „jeretičku suštinu“ njegove „antropologije opere“.
In this article we focus on futures as a cultural anthropological subject of research and an analytical concept, reviewing studies from “cultural futurism” of the 1970s and anticipatory anthropology ...of the 1980s to the “anthropology of futures” burgeoning in the last decade. We discuss different approaches to the central issue of how anthropology deals with futures (future as a cultural fact, multitemporality, temporal agency, presentism, multiple futures, etc.) and illustrate the research framework being developed within an ongoing research project “Urban futures: imagining and activating possibilities in unsettled times” (www.citymaking.eu). In this project, future-making refers to a comprehensive understanding of the factors and processes involved in imagining, anticipating and perceiving collective futures as well as in the modalities of engagement, values, habits, practices, and affects, that construct specific attitudes towards futures in everyday life.
U ovome članku autori istražuju antropološke i socijalne elemente u liturgijskim knjigama objavljenim u XVI. i XVII. st., koje su većim dijelom nepromijenjene vrijedile sve do Drugoga vatikanskog ...sabora (1962. – 1965.). U prijašnjim je stoljećima Crkva imala isključivu ingerenciju i u nekim područjima koje danas pokriva građanskodruštvo (država): školstvo, zdravstvo, ženidbeni zakoni, vođenje matičnih knjiga. U svome istraživanju autori pokazuju kako su u spomenutim knjigama donesene i neke odredbe koje uz liturgijsko imaju i određeno antropološko i sociološko značenje. To su upute o čistoći crkvenoga ruha i crkvenoga posuđa, te o čistoći crkvenih službenika. Jednako tako susreću se podrobne odredbe koje se odnose na ćudoređe (stidljivost) te na odnos između muškaraca i žena, pri čemu je vidljivo da su žene u podređenom položaju u skladu s običajima prijašnjih vremena, što se dobrim dijelom temelji i na biblijskoj tradiciji. Knjige također donose uputei odredbe o drugim važnim vidovima života, osobito glede sklapanjaženidbe, pri čemu se pazi da budu ispunjeni svi naravni uvjetikao što su dob i slobodna volja. Iz ovog je istraživanja vidljivoda je Crkva imala važan utjecaj u društvenome životu te da je uprošlim stoljećima imala također važnu prosvjetiteljsku ulogu.
In this article, the authors explore the anthropological and social features in the liturgical books published in the 16th and 17th centuries, which were not significantly changed until the Second Vatican Council (1962-1965). In previous centuries, the Church had exclusive jurisdiction in certain areas, which are today covered by the civil society (the state): education, health, marriage laws, church bookkeeping. In their research, the authors show that in the mentioned books some provisions were made that are not only related to the liturgy. These are the instructions on the purity of church vestments and church vessels, and on the purity of church officials. Similarly, there are detailed provisions relating to morals (shyness) and the relationship between men and women, and it is evident that women are in a subordinate position in accordance with the customs of the past, which is largely based on biblical tradition. The books also provide instructions and provisions on other important aspectsof life, especially with regard to marriage, taking care to meet allnaturalconditions such as age and free will. It is evident fromthis research that the Church had an important influence insocial life and that in the past centuries it also had an importantenlightening role in the society.
Sažetak sa međunarodnog teološkog simpozija "Antropološka i religiozna dimenzija žrtve" održanog na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu 25. i 26. listopada 2012.
This article examines the analytical and methodological potential of the 'psycho-socio-cultural' interface, i.e. the intersections between (social) psychology and anthropology. In contrast to ...cultural anthropology, which does not always shy away from psychological tools as adequate research methods, social anthropology has historically seldom shown interest in psychological insights, even willingly ignoring field research in social psychology, as well as the social psychological contributions to the study of social interactions. In order to highlight the usefulness of a disciplinary rapprochement in more detail, the first part of this article is devoted to the methodological and analytical implications arising from the complementarity between the “essentially psychological nature of anthropology” and social psychology, through the theory of social representations, which Moscovici considers as the “anthropology of modern culture”. We will then look specifically at the theory of social representations, whose epistemological conceptualisation of the interaction between individuals and society provides a framework for bridging the disciplinary gaps between anthropology and social psychology, as a strategy for cultural studies. Finally, the paper discusses what academic and social effects such a psycho-anthropological approach could yield. Fractures and intersections of anthropology and social psychology – Interdisciplinarity through social representation theory as a strategy for cultural studies.
Članak donosi temeljno teološko promišljanje o temi okoliša“ u kontekstu teološke antropologije. Nakon uvoda i sustavnog iznošenja ključnih teoloških doprinosa (J. Moltmann, Ch. Boureux) članak se ...dotiče nekih točaka koje nužno proizlaze iz teološkog promišljanja nauka o stvaranju u odnosu prema “pitanju okoliša”: ispitati odnos između čovjeka i stvorenoga svijeta (epistemološki obzor), na djelotvorniji se način usredotočiti na zamisao o stvaranju kao povijesnom i spasenjskom događaju (teološki obzor), ustrajati na pastoralnosti stvorenoga iz perspektive čovjeka (antropološki obzor), u žarište staviti zamisao o stvorenom svijetu kao daru i njegovu odnosu prema ljudskom zalaganju (kulturološki obzor), naglasiti etiku odgovornosti prema stvorenome svijetu (etičko-moralni obzor), vratiti smisao nedjeljnoga „počinka“ u kontekstu stvaranja (eshatološki obzor).
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
PDF
