Aprila 1926 je dr. Sušnik odšel službovat na mariborsko učiteljišče in tu ostal do 15. 12. 1928, ko je nastopil profesorsko mesto na klasični gimnaziji. Na fotografiji pripis: “v prvi klopi drugi z ...desne Druškovič, za njim v drugi klopi Hrovat Stane (ki me je fotografiral za katedrom – glej sliko)”
Aurelio (Zlatko) Tanodi, hrvatski arhivist i povjesničar, rođen je u Brezničkom Humu kraj Varaždina 1. rujna 1914. Nakon školovanja u Varaždinu i studija povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu ...(1933.-1937.), zaposlio se u Gradskom arhivu u Varaždinu, a 1940. u Državnom arhivu u Zagrebu, gdje nastavlja s arhivističkim radom, paleografskim, diplomatičkim i povijesnim istraživanjima. Godine 1945. trebao je početi raditi na katedri za pomoćne povijesne znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, no krajem godine, u strahu od novo uspostavljene komunističke vlasti, iseljava se iz domovine. Preko Austrije pa Italije dolazi u svoju drugu domovinu Argentinu 1948.
Zaslužan je za utemeljenje moderne arhivske službe u Argentini i drugim državama Južne Amerike. Gotovo trideset godina (1959.-1986.) bio je direktor Argentinskog državnog arhiva, a na Sveučilištu u Córdobi osnovao je katedru za paleografiju i diplomatiku. Bio je znanstveni istraživač Državnog vijeća za znanstvena i tehnička istraživanja u Buenos Airesu od 1961. do 1991. Osnivač je institucije Centro Interamericano de Desarrollo de Archivos 1972., koja mu je 1987. posvetila spomenicu De archivos y archivistas. Homenaje a Aurelio Tanodi. Od 2003. godine dan njegova rođenja obilježava se kao Dan arhivista Južne Amerike. Prvoga rujna 2007. navršio je 93 godine života.
Zahvaljujemo njegovoj kćeri, gospođi Branki Maríi Tanodi de Chiapero, što je Arhivskom vjesniku ustupila tekstove koje donosimo u prijevodu na hrvatski jezik:
1. osobno iskustvo Branke Maríe Tanodi de Chiapero, ravnateljice Općeg i povijesnog arhiva Nacionalnog sveučilišta u Córdobi te profesorice paleografije i diplomatike na Nacionalnom sveučilišta u Córdobi,
2. pismo Z. Tanodija u kojem iznosi svoj životni put, poglavito svoj rad na području arhivske službe i obrazovanja arhivista u Južnoj Americi,
3. bibliografija radova Z. Tanodija koju je sastavila Branka Maríe Tanodi de Chiapero.
Pisma su zanimljiva svjedočanstva oca i kćeri, zauzetih za promicanje arhivske službe, arhivistike i pomoćnih povijesnih znanosti u Južnoj Americi i vrijedan su prinos istraživanju života i rada Z. Tanodija. Ona nadopunjuju bibliografiju njegovih radova. Radovi se donose prema vremenskome slijedu, a svaka jedinica sadržava i kraći sažetak rada. Iz bibliografije je razvidno da je najveći broj radova nastao u Južnoj Americi i uglavnom je rezultat stručnoga djelovanja na latinskoameričkom prostoru. Ona pokazuje spektar interesa i bavljenja – od osnova arhivistike i latinske paleografije do organizacijskih pitanja utemeljenja i uređenja arhivske službe, njezina promicanja, problema obrazovanja arhivista, suvremene problematike vezane uz informacijske tehnologije, rada na promicanju arhiva u latinskoameričkom jezičnom prostoru, ali i u svjetskim razmjerima.
Njezinim objavljivanjem nastojali smo čitateljima Arhivskoga vjesnika i široj kulturnoj javnosti približiti arhivsku teoriju i praksu latinskoameričkog prostora, ali i pokazati smjernice Tanodijeva puta kao arhivista: od problema diplomatike i paleografije, objavljivanja izvora, pa do organizacije arhivske službe, utemeljenja arhivske teorije i bavljenja svim pitanjima suvremene arhivistike. Na tom je putu posebno važno istaknuti njegovu organizacijsku djelatnost, rad na teorijskom i praktičnom arhivističkom obrazovanju, do angažmana na mjestu povjerenika Međunarodnog arhivskog vijeća i UNESCO-a za arhivsku službu u zemljama tzv. trećeg svijeta.
Tatjana Puškadija-Ribkin bila je voditeljica Središnjeg laboratorija za konzervaciju i restauraciju Hrvatskog državnog arhiva od 1954. do 1985. godine. Njezin je stručni interes bio usmjeren na ...konzerviranje, restauriranje i zaštitu arhivskoga gradiva, a nakon odlaska u mirovinu bavi se i znanstveno-istraživačkim radom na područjima koja nisu vezana za konzerviranje i restauriranje. U radu se donosi životopis i bibliografija Tatjane Puškadija-Ribkin
Iako se radilo o relativno visokome dužnosniku pravosudnoga i sigurnosnog sustava Nezavisne Države Hrvatske (NDH), sudbina Oktavijana Svježića dosada nije bila cjelovitije zabilježena. Javnosti su ...bili poznati isključivo oskudni i nepotpuni podatci o njegovu profesionalnome djelovanju, dok se o privatnome životu, uključujući pritom čak i informacije o rođenju i smrti, nije znalo mnogo. U potonje se posebice mogu uključiti i činjenice o njegovu podrijetlu, zbog kojega je – među ostalim – i zaslužio opširniju raspravu.
Svježić je još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije postao pouzdanim članom proustaških organizacija, održavajući bliske kontakte s istaknutim članovima pokreta, što ga je kao mlada i perspektivna pravnika poguralo u državnu službu odmah po uspostavi endehazijskoga režima. Prvo kao tajnika prvoga povjerenika NDH za Bosnu i Hercegovinu, zatim, u ljeto 1941., kao člana Pokretnoga prijekog suda u Sarajevu te, početkom 1942., namještanja u Ustaškoj nadzornoj službi (UNS). U potonjoj se sastavnici sigurnosnoga aparata istaknuo posredovanjem u nabavci oružja i streljiva za domobranske i ustaške postrojbe prilikom prodora na Drinu u zimu 1941/42., a zatim i u zloglasnoj akciji u Srijemu u ljeto 1942., da bi se nakon istupanja iz službe, djelomičnoga odsluživanja vojnoga roka i rada u očevu privatnome poduzeću u kolovozu 1944. ponovno vratio u državnu službu kao sudac ili predsjednik (prijekih) vojnih sudova u Sarajevu, djelujući na tim pozicijama sve do raspada NDH.
Po povlačenju domobranskih i ustaških postrojbi, prvo iz Sarajeva, a nedugo nakon toga i iz Zagreba, razoružan je na jugoslavensko-austrijskoj granici, da bi se zatim potajice odlučio vratiti u rodni grad, u kojemu je ostavio suprugu i roditelje. Uhićenju u svibnju 1947. prethodilo je dvogodišnje skrivanje pred komunističkim vlastima. koje su ga u međuvremenu u odsutnosti osudile na dvadesetogodišnje robijanje zbog počinjenih ratnih zločina. U zatvorima je proveo sljedeće četiri godine, pišući izvještaje o sudjelovanju u ratnim zbivanjima kao i o osobama s kojima je surađivao. Napokon, u postupku pred zagrebačkim Okružnim sudom koncem 1950. osuđen je na smrtnu kaznu te je strijeljan na zagrebačkome Mirogoju u ožujku 1951.
