Dosta loše stanje hrvatskih pučkih škola u Mjesnoj općini Motovun, izneseno na stranicama Naše sloge 1890., osjetno se popravilo uoči izbijanja Prvoga svjetskog rata, znači nešto više od 20 godina ...nakon napisa u tom časopisu. Naime, u trenutku iznesenih „jadikovki“ Naše sloge postojala je jedna jedina i to pomoćna pučka škola u Muntrilju. Početkom stoljeća otvorene su pomoćne škole u Karojbi i Rakotulama, da bi 1912. u Močibobima bila otvorena javna pučka škola za Karojbu i Rakotule. Godinu dana ranije otvorena je javna pučka škola u Motovunskim Novakima. Ako tome dodamo škole Družbe sv. Ćirila i Metoda u Sovišćini i Kaldiru te najvjerojatnije onu u Lazama kod Kaldira, onda dolazimo do podatka da su u šest od ukupno devet katastarskih općina Mjesne općine Motovun postojale hrvatske pučke škole, u svima osim u Motovunu, Brkaču i Zamasku. Dok je u Motovunu djelovala talijanska javna pučka škola, u Brkaču je otvorena Legina škola, a u Zamasku nije bilo ni hrvatske ni talijanske škole. Prepoznatljiv zamah hrvatskoga školstva na Motovunštini na početku 20. stoljeća bio je posljedica jačanja hrvatskoga nacionalnog pokreta. Unatoč brojnim poteškoćama pokret je stvorio organizacijsko-materijalnu i intelektualno-političku pretpostavku uspješnoga otpora talijanskim iredentističkim nastojanjima. U mjeri u kojoj je talijanska strana bila svjesna uloge škola u talijanizaciji Hrvata, hrvatska je strana jednako bila svjesna značenja škole i opismenjavanja u očuvanju njihova hrvatskoga identiteta. Zato je borba za škole bila puno više od običnoga kulturnoprosvjetnoga nastojanja. U kratkom razdoblju djelovanja tih škola na području Mjesne općine Motovun zrcali se zanos i romantičnost, odlučnost i hrabrost hrvatske intelektualne i političke elite da ustraje u podizanju svojih škola kao snažnoga bastiona u očuvanju hrvatskoga identiteta. U uvjetima kada se činilo da su istarski Hrvati Motovunštine, uostalom kao i njihovi sunarodnjaci iz drugih dijelova Istre, osuđeni na „prirodni proces“ talijanizacije, pri čemu su upravo škole trebale odigrati ključnu ulogu, progovorio je ponos i dostojanstvo šćava. Taj ponos očitovao se podizanju škola. U uvjetima materijalne oskudice motovunski je Hrvat bio svjestan da je osim kruha i ruha dužan svojim potomcima dati i knjigu u ruke te ih opismeniti kako ne bi bili podložni stranim utjecajima i manipulacijama.
PDF