U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su ...Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom.
World War I was the (un)expected situation of frightening intensity that has greatly changed the prior concepts and discussions about the limitations of war operations. It was somewhat “enchanting” ...for technologists, exciting for the politicians, and shocking for the intellectuals. International relations (through the League of Nations and United Nations) after World War II changed, with silent wars being led by idealists and realists of the theory of politics and international relations. As a neorealist, Kenneth Waltz directs discussion about the meaning of war less towards the matter of human nature, and more towards the questions regarding countries, international systems, and global structure that create the need for a war or the need for establishing peace. He recognizes that modern methods of (philosophy of) politics and political science should still be pervaded with classical approaches, and criteria of philosophical and political thought. In the debate about the nature of war or about the necessity of peace, the concepts of force and the state domination should be exposed. They are carried out in the cultural, technological, and even in the mass media sphere, and here Noam Chomsky’s critical approach is needed. Attitude of the public, the reaction of intellectuals, and the atmosphere which was caused by the First World War has to be (re)affirmed in order to – and through the essays by Hermann Hesse – better face with today’s postmodern dehumanization, and the pointlessness of current concepts and perspectives of War.
Od leta 2004 dalje v slovenski prevodni književnosti spremljamo postopno zapolnjevanje bele lise, ki jo je do nedavnega predstavljal Plutarhov opus Moralia oz. grško Ethika, Etični spisi – zbirka 78 ...poljudnih in strokovnih razprav z najrazličnejšo tematiko od filozofije do naravoslovja (med njimi je tudi nekaj nepristnih).
Because of his role in the Independent State of Croatia, where he was a minister of education, Croatian politician and philosopher Julije Makanec (1904–1945) was sistematically ignored in the period ...from 1945 to 1990. He published several books on philosophy of state and politics.
His first book O podrijetlu i smislu države (On Origin And Sense of the State), published in 1939, is an overview of concepts of the state from Machiavelli to Mussolini. Makanec uses his overview to criticize political situation in Kingdom of Yugoslavia (lack of democracy, lack of freedom of speech, etc.) and to bring his own vision of philosophy of state. It is basically a Hegelian one, and Makanec adds to it some Humboldtian spiritual liberalism and christian egalitarism. The author suggests that Makanec did not suceed to make a consistent position and that some of his statements are contradictory to the others.
o političaru, filozofu i književniku Anti Starčeviću (1823. – 1896.). Upućenost u sadržaj Starčevićevih djela i u obilježja njegova političkoga djelovanja Krleža je iskazivao u esejima, dnevničkim ...zapisima, programatskim tekstovima, referatima, leksikografskim marginalijama i razgovorima.
Krleža se najčešće očitovao o Starčevićevu djelu Pisma Magjarolacah. U „Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova” Balada Petrice Kerempuha otisnutih 1936. godine naglasio je da Starčević u tom djelu ironizira Strossmayerovo osnivanje Akademije, u dnevničkim zapisima od 9. srpnja 1942. godine ukazao je na posebnost Starčevićeva stilskoga izričaja u tom djelu, dok je oko 1960. godine u leksikografskim marginalijama Starčevića zbog toga djela odredio kao stilističkoga kombinatora koji se bavi i beletristikom. U eseju objavljenom 1947. godine naslova Prije trideset godina, Krleža se pozvao na Starčevićevo djelo Na čemu smo, zapisavši da sadrži dalekosežne tvrdnje o ruskim nihilistima. Naposljetku, u referatu koji je 1966. godine održao o obilježjima ilirskoga pokreta, podsjetio je na rečenicu s početka Starčevićeva djela Nekolike uspomene: „Reći da si Hervat, znamenova da si Magjaron.” Kada je promišljao o Starčeviću, posebice o njegovim političkim stavovima i o dalekosežnosti tih stavova, Krleža je najupečatljivije prosudbe zapisao u Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića otisnutom 1933. godine i u Baladama Petrice Kerempuha objavljenima 1936. godine. U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegedušića bilježi da je Starčević „najlucidnija naša glava” i da je „jedini temperamenat” koji se uzdigao „do proročke snage jezičnog izraza”. U Baladama Petrice Kerempuha napominje da Starčević „nigdar neje s klimavcima klimal” i da je bio „jedini lampaš v kermežljivoj noči”. No, Krleža je upečatljive tvrdnje o Starčeviću donio i tijekom siječnja 1934. godine u nacrtu tema i sadržajā za brojeve
časopisa Danas, pri čemu je ustvrdio da je Starčević „savjest svoga vremena”. Osim toga, u programatskom tekstu naslova Teze za jednu
diskusiju iz godine 1935 objavljenom 1953. godine jedno poglavlje naslovio je „Starčevićeve parole”, dok u eseju Malograđanska
historijska shema iz 1957. godine tvrdi da je Starčević bio simbol „negacije Habsburga”. Nedvojbeno je da je Krleža bio izvrsno upućen u Starčevićev spisateljski opus i u njegovo političko djelovanje. Pritom se može zaključiti da je Starčevića razumijevao i prikazivao kao utjecajnoga književnika i govornika, kao političkoga vizionara i kao savjest svojega vremena.
Bibliografija tiskanih radova dr. Julija Makanca (1904 ‒ 1945), objavljena u ovom radu, sadržava 164 bibliografske jedinice, dok je bibliografija koju je objavio Enis Zebić, premda je pretendirala na ...cjelovitost, sadržavala 65 jedinica. Iako nije konačna,priložena bibliografija nudi novi i bolji temelj da se Makančev filozofski prinos ocijeni i smjesti u kontekst hrvatske filozofije 20. stoljeća.
Osim toga, ova bibliografija omogućuje periodizaciju njegova djela u tri razdoblja: u prvom razdoblju 1923‒1934. Makanec pretežito surađuje u Jutarnjem listu i Obzoru, glasilima liberalne provenijencije, u drugom 1935‒1940. pretežito objavljuje u izdanjima Matice hrvatske, a u trećem 1941‒1945. pretežito u izdanjima Ustaškoga pokreta.
U skladu s tom periodizacijom može se podijeliti i Makančevo filozofsko djelo.
U prvom razdoblju Makanec objavljuje 14 članaka, od kojih su čak osam prikazi ili ogledi uz recentna filozofska izdanja Alberta Bazale, Sime Markovića, Miguela de Unamuna, Pavla Vuk-Pavlovića i Karla Jaspersa, u drugom razdoblju objavljuje samo pet članaka, ali dvije knjige: Marksistička filozofija prirode (1938) i O podrijetlu i smislu države (1939), a u trećem, ratnom razdoblju 13 članaka i knjigu Razvoj državne misli od Platona do Hegela (1943).
Rad pokazuje kako je Vicova filozofija razrađena u Novoj znanosti pozicija onoga što će se kasnije odrediti političkom teologijom. Time rad polazi od određenja pojma političke teologije i prikazuje ...načela koja će Vica svrstati u tu specifičnu tradiciju filozofijskoga mišljenja. U tom smislu Vicova je filozofija utemeljena na metafizičkoj tradiciji i time postaje jasno kako može biti određena kao politička teologija. Vicova analiza je utemeljena na klasičnoj tipologiji oblika vladavine koju su razmatrali Platon i Aristotel, ali uključuje i filozofiju povijesti kako bi pokazala, suprotno uobičajenim razmatranjima, da se politički oblici vladavine kreću od metafizičkoga načela jednoga (monarhija), nekolicine (aristokracija) i svih (demokracija) i konačno
završavaju u metafizičkome postulatu jednoga koji je ponovno najbolje izražen u monarhiji. Za tu metodu Vico koristi klasični obrazac političke teologije s principom božanske providnosti u formiranju političkih zajednica, jer je to središnji koncept političke teologije. Razlog je to zbog kojeg Vico pokazuje kako su prve zajednice bile utemeljene na religijskim postulatima, a tek kasnije na filozofskima. Autor zaključuje kako Vicova Nova znanost može biti određena kao važno djelo filozofije politike utemeljeno na političkoj teologiji koje danas, u uvjetima materijalizirane globalizacije ponovno postaje važna pozicija u prevladavanju krize modernoga materijalizma svijeta.
Filozof i pedagog Stjepan Matičević (1880–1940) ostvario je veoma razgranat filozofski opus, ali je dosad određivan tek kao logičar, filozof odgoja i filozof kulture. Stoga je prikladno istražiti ...kojim se sve filozofskim disciplinama bavio. Kada je riječ o logici, filozofiji odgoja i filozofiji kulture, u članku je dokazano da su teme iz tih triju filozofskih disciplina prisutne u još barem deset Matičevićevih djela koja dosadašnji istraživači nisu spominjali prilikom ukazivanja na njegova filozofska promišljanja. Matičević je logiku određivao kao znanost koja potpomaže spoznaju, pri čemu se oslanjao na tradicionalnu logiku, a promišljao je i o odnosu između logike i psihologije. Kao filozof odgoja razmatrao je bît odgoja, dok je kao filozof kulture naglasio da filozofija ima presudnu ulogu u određivanju kulturnih vrijednosti.
Međutim Matičević se iskazao i kao etičar, estetičar, filozof politike, filozof egzistencije te filozof filma. Njegovu etičku misao obilježava uspostavljanje vrhovnih etičkih vrijednosti (dobro i pravednost), kao i stav da je društvo izvor moralnosti. Kada je riječ o estetici, Matičević je lijepo smatrao vrhovnim estetičkim načelom, no smatrao je također da umjetnika moraju krasiti produktivnost, izvornost i kreativnost. Matičevićevu zaokupljenost filozofijom politike dokazuju stavovi o ratu (događaj koji ima negativne, ali i pozitivne učinke), demokraciji (poželjno društveno uređenje), liberalizmu (poželjan svjetonazor) te o kozmopolitizmu i ekskluzivnom nacionalizmu (svjetonazori koje kritizira zato što ih razumijeva kao krajnosti). Zastupljenost filozofije egzistencije u Matičevićevu opusu dokazuju iskazi o smislu, kao i očitovanja o krizi modernog vremena, koju obilježavaju Ništa, tjeskoba i očaj, koje je zabilježio 1936. godine. Naposljetku, Matičević je 1926. godine nastupio kao filozof filma: promišljao je o bîti filma, pri čemu ga je sagledavao iz estetičke perspektive.
Matičevićevu upućenost u povijest filozofije posvjedočuju njegovi stavovi o Sokratu, Platonu, Aristotelu, Baconu, Kantu, Hegelu, Herbartu, Kierkegaardu, Nietzscheu i Jodlu. No bio je upućen i u filozofski nauk svojih suvremenika, posebice Edmunda Husserla i Benedetta Crocea, zbog čega spada među hrvatske mislioce čiji opus sadrži jednu od ranijih recepcija te dvojice filozofa u Hrvatskoj.
Osim toga, okušao se i u istraživanju hrvatske filozofske baštine, kao i u filozofskim promišljanjima svojih hrvatskih suvremenika. Naime, napisao je članke o Ruđeru Josipu Boškoviću i Gjuri (Đuri) Arnoldu, dok je u nekim drugim tekstovima izlagao prosudbe o Franji pl. Markoviću, Albertu Bazali i Pavlu Vuk-Pavloviću.
U radu je sadržano ozbiljno upozorenje da je jadranski prostor kao najkvalitetniji prirodni i proizvodni prostor zanemaren, izostavljen i zapostavljen u svim razmišljanjima i u izradi tzv. razvojnih ...i gospodarskih dokumenata, pa i iz onih o pravilnom upravljanju i gospodarenju vodama u RH.U radu je dan osvrt na koncepciju, sustav i praksu zaštite Jadranskoga mora od godine 1991. do danas, a riječ je o niskoj brizi za razinu i izvore ugrožavanja s naslova antropogenih emisija Hrvatske i Europe, pa i svijeta.Isto je tako u radu opisan novi pristup filozofiji ekologije Jadrana. Sadržaj rada pokazuje namjenu drugačijeg razumijevanja zaštite Jadrana, a to se očituje u zalaganju za filozofiju kulture umjesto za filozofiju politike; za geobiosocijalno razumijevanje opstanka i razvijanje života umjesto geopolitičkog razumijevanja opstanka života u jadranskome prostoru (umjesto sankcije – traži se prevencija).
Cilj je rada izdvojiti i izložiti segmente filozofije politike kruga francuskih enciklopedista te prikazati i naglasiti njezin utjecaj na stvaranje uvjeta za Francusku revoluciju. Francuska ...revolucija nipošto nije jedinstvena u svojem određenju i ne može se svesti isključivo na 1789. godinu, već
je naprotiv, prema domašaju i raznolikosti političkih ideja trajala znatno dulje i bila sačinjena od mnoštva različitih i ambivalentnih zahtjeva koje su iznosile različite idejne i političke grupacije inspirirane djelima francuskih prosvjetiteljskih filozofa. Rad će se ograničiti na one koji su prema raznolikosti ideja i svojem međusobnom suprotstavljanju presudno utjecali na budući izgled francuske države (Voltaire,
Montesquieu, Rousseau). Voltaire s koncepcijom deizma i tolerancije te Montesquieu s teorijom podjele vlasti i parlamentarizmom ostali su u okvirima engleskoga političkog sustava. J.-J. Rousseau se, nasuprot
njima, razradom koncepcije opće volje (volonté générale) i teorijom demokratske republike (republikanizma) te kategorijama narodne suverenosti i domoljubnoga odgoja, koje su u potpunosti dovršile
revoluciju, po domašaju i utjecajnosti izdvojio, i u tome smislu otišao korak dalje od svojih suvremenika i enciklopedista te svojim utjecajem poveo stvarnu revoluciju.
PDF
