Cilj istraživanja: Utvrditi optimalno trajanje tranzitorne okluzije srednje moždane arterije (t- MCAO) u modelu moždanog udara kod dijabetičkih SD (Sprague Dawley) štakorica. Utvrditi učinke ...jednokratne i višekratne hiperbarične oksigenacije (HBO2), 20-HETE inhibicije s N- hidroksi-N'-(4-butil-2metilfenil)-formamidinom (HET0016) na ishod eksperimentalnog moždanog udara. Materijali i metode: Štakorice s streptozotocinom induciranim dijabetesom tip-1 (N=25, 12 tjedana starosti, 5 skupina; N=5/skupini), su izložene različitom trajanju t-MCAO (20 minuta (’), 30’, 45’, 60’ i 90’) i reperfuziji. Kontrolna skupina štakorica bez dijabetesa (N=5) je izložena 30’ t-MCAO i reperfuziji. U drugom pokusu su dijabetičke štakorice (N=42, 12 tjedana starosti, N=7/skupini), izložene t-MCAO tijekom 30’ te reperfuziji, a potom podijeljene u slijedeće skupine; a) kontrolna skupina, bez liječenje; i skupine izložene; b) HBO2; c) višekratnim HBO2 (prva odmah, a druga 12h nakon t-MCAO); d) HET0016 predtretmanu (1mg/kg/3 dana prije t-MCAO) kombiniranom s HBO2 nakon t-MCAO; e) HET0016 liječenju (1h prije, tijekom t-MCAO te tijekom 6 sljedećih sati lmg/kg/h); i f) HET0016 liječenju kombiniranim s HBO2 nakon t-MCAO. 24h nakon reperfuzije, volumen infarkta mozga je analiziran 2,3,5-trifeniltetrazolij kloridom (TTC). Rezultati: 20’ t-MCAO rezultiralo je malim infarktom (3±5% ishemične hemisfere), a 30’ značajno većim infarktom (46±6%). 45’ i 60’ ishemija su stvorile infarkte 52±5% i 59±3% ishemične hemisfere, a 90’ t-MCAO masivni infarktom mozga (89±6% ishemične hemisfere (cijelog striatuma (22±3%) i skoro cijelog korteksa opskrbljenog s MCA (67±6%)). 30’ t - MCAO nije rezultiralo infarktom u kontrolnoj skupini. U drugom pokusu liječenje s HET0016 i HBO2 jednako su značajno smanjili kortikalni i ukupni infarkt mozga, u usporedbi s kontrolom. Kombinirano liječenje s HET0016 i HBO2 nije bilo učinkovitije u usporedbi s liječenjem samo s HET0016 bez obzira na način primjene. Cyp2J3 mRNA bila je značajno izraženija u svim ispitivanim skupinama, aCyp2C11 mRNA značajno izraženija u skupinama liječenim višekratnom HBO2 i HET0016 predtretman+HBO2 skupini, u usporedbi s kontrolom. 65 Zaključak: Model moždanog udara kod SD dijabetičkih štakorica treba biti drugačiji nego kod nedijabetičkih, s kraćim trajanjem ishemije, optimalno na 30', radi njihove visoke senzitivnosti na ishemiju mozga. Kod dijabetičkig SD štakorica i HBO2 i HET0016 izrazito su učinkoviti načini liječenja moždanog udara, što sugrerira sudjelovanje CYP450 metabolita u ovom učinku.
Cilj istraživanja: Utvrditi optimalno trajanje tranzitorne okluzije srednje moždane arterije (t- MCAO) u modelu moždanog udara kod dijabetičkih SD (Sprague Dawley) štakorica. Utvrditi učinke jednokratne i višekratne hiperbarične oksigenacije (HBO2), 20-HETE inhibicije s N- hidroksi-N'-(4-butil-2metilfenil)-formamidinom (HET0016) na ishod eksperimentalnog moždanog udara. Materijali i metode: Štakorice s streptozotocinom induciranim dijabetesom tip-1 (N=25, 12 tjedana starosti, 5 skupina; N=5/skupini), su izložene različitom trajanju t-MCAO (20 minuta (’), 30’, 45’, 60’ i 90’) i reperfuziji. Kontrolna skupina štakorica bez dijabetesa (N=5) je izložena 30’ t-MCAO i reperfuziji. U drugom pokusu su dijabetičke štakorice (N=42, 12 tjedana starosti, N=7/skupini), izložene t-MCAO tijekom 30’ te reperfuziji, a potom podijeljene u slijedeće skupine; a) kontrolna skupina, bez liječenje; i skupine izložene; b) HBO2; c) višekratnim HBO2 (prva odmah, a druga 12h nakon t-MCAO); d) HET0016 predtretmanu (1mg/kg/3 dana prije t-MCAO) kombiniranom s HBO2 nakon t-MCAO; e) HET0016 liječenju (1h prije, tijekom t-MCAO te tijekom 6 sljedećih sati lmg/kg/h); i f) HET0016 liječenju kombiniranim s HBO2 nakon t-MCAO. 24h nakon reperfuzije, volumen infarkta mozga je analiziran 2,3,5-trifeniltetrazolij kloridom (TTC). Rezultati: 20’ t-MCAO rezultiralo je malim infarktom (3±5% ishemične hemisfere), a 30’ značajno većim infarktom (46±6%). 45’ i 60’ ishemija su stvorile infarkte 52±5% i 59±3% ishemične hemisfere, a 90’ t-MCAO masivni infarktom mozga (89±6% ishemične hemisfere (cijelog striatuma (22±3%) i skoro cijelog korteksa opskrbljenog s MCA (67±6%)). 30’ t - MCAO nije rezultiralo infarktom u kontrolnoj skupini. U drugom pokusu liječenje s HET0016 i HBO2 jednako su značajno smanjili kortikalni i ukupni infarkt mozga, u usporedbi s kontrolom. Kombinirano liječenje s HET0016 i HBO2 nije bilo učinkovitije u usporedbi s liječenjem samo s HET0016 bez obzira na način primjene. Cyp2J3 mRNA bila je značajno izraženija u svim ispitivanim skupinama, aCyp2C11 mRNA značajno izraženija u skupinama liječenim višekratnom HBO2 i HET0016 predtretman+HBO2 skupini, u usporedbi s kontrolom. 65 Zaključak: Model moždanog udara kod SD dijabetičkih štakorica treba biti drugačiji nego kod nedijabetičkih, s kraćim trajanjem ishemije, optimalno na 30', radi njihove visoke senzitivnosti na ishemiju mozga. Kod dijabetičkig SD štakorica i HBO2 i HET0016 izrazito su učinkoviti načini liječenja moždanog udara, što sugrerira sudjelovanje CYP450 metabolita u ovom učinku.
Objectives: To determine optimal duration of transient middle cerebral artery occlusion (t- MCAO) for stroke model in female diabetic Sprague-Dawley (SD) rats. To evaluate effects of acute and repetitive hyperbaric oxygenation (HBO2) as well as 20- HETE inhibition by N-hydroxy-N'-(4-butyl-2methylphenyl)-formamidine (HET0016) on experimental stroke outcomes. Material and Methods: 25 streptozotocin-induced type-1 diabetic SD female rats (N=25, 12 weeks old, 5 groups; N=5 per group), were subjected to different duration of t-MCAO (20 minutes (’), 30’, 45’, 60’ and 90’) followed by reperfusion. Control group of rats without diabetes (N=5) was subjected to 30’ of t-MCAO followed by reperfusion. 42 streptozotocin- induced type-1 diabetic Sprague-Dawley female rats (N=42, 12 weeks old, N=7/group), were subjected to transient middle cerebral artery occlusion (t-MCAO) for 30’ followed by reperfusion and divided in following groups; a) control group, without treatment; and groups exposed to; b) HBO2; c) multiple HBO2 (first HBO2 immediately and second 12h after t- MCAO); d) HET0016 pretreatment (1mg/kg/3 days prior to t-MCAO) combined with HBO2 after t-MCAO; e) HET0016 treatment (1h before, during and for 6 hours after t-MCAO); and f) HET0016 treatment followed by HBO2 after t-MCAO. 24h after reperfusion infarct volumes were evaluated by 2,3,5-triphenyltetrazolium chloride (TTC) staining. mRNA expression of CYP2J3, CYP3C11 was determined by real-time qPCR. Results: Intra-ischemic reductions of regional cerebral blood flow (rCBF) were similar in all groups (68%-75% of baseline values). Reperfusion was significantly impaired in 90’ ischemia group (56-62% vs. 80-125% in other groups). 20’ t-MCAO induced small infarct (3±5% of ischemic hemisphere). 30’ ischemia produced significantly larger infarct (46±6%). In 45’ and 60’ ischemia infarct was 52±5% and 59±3% of ischemic hemisphere, respectively. Ischemia of 90’ led to massive stroke (89±6% of ischemic hemisphere encompassing the whole striatum (22±3%) and almost the whole MCA irrigated cortex area (67±6%)). 30’ t -MCAO did not produce stroke in the control group. HBO2 and HET0016 treatment equally significantly reduced size brain infarct compared to control. Combined treatment with HET0016 and HBO2 provided no significant additive effect compared to HET0016 treatment only, regardless of administration method. mRNA of Cyp2J3 was significantly increased in all study groups compared to control, and mRNA of Cyp2C11 was significantly increased in multiple HBO2 and HET0016 pretreatmen+HBO2 groups compared to control. Conclusion: Diabetic rat stroke model should be different from non-diabetic, because female type-1 diabetic SD rats are highly sensitive to brain ischemia and it is necessary to significantly shorten duration of t-MCAO, optimally to 30’. In diabetic female SD rats HBO2 and HET0016 are highly effective stroke treatments, suggesting involvement of CYP450 metabolites in this therapeutic effect.
Moždani udar je naglo nastali, akutni oblik fokalnog ili globalnog poremećaja moždane funkcije, koji traje duže od jednog sata, poremećaja koji nema drugog vidljivog uzroka osim vaskularnog. ...Predstavlja završnu fazu bolesti lokalizirane na moždanim arterijama, glavni je uzrok onesposobljenosti i drugi uzrok smrtnog ishoda. U današnje vrijeme postoji mogućnost veoma uspješnog liječenja ishemijskog moždanog udara primjenom moćnog oružja, kauzalne trombolitičke terapije. Ovdje se daje preliminarni prikaz naših iskustava u primjeni trombolitičke terapije kod bolesnika s ishemijskim moždanim udarom. U radu se prikazuju rezultati liječenja 20 bolesnika koji su primili trombolitičku terapiju u prva tri sata od početnih simptoma moždanog udara, od kojih je 19 preživjelo, a jedan bolesnik je umro od sporednih učinaka terapije, tj. intracerebralnog krvarenja. Kod 17 bolesnika došlo je do potpunog oporavka bez neurološkog deficita, dok su dva bolesnika imala minimalnu onesposobljenost, Rankinov zbir 2, nakon tri mjeseca od događaja. Trombolitička terapija je i prema našim prvim iskustvima terapija izbora u liječenju ishemijskog moždanog udara, ako se primjenjuje strogo prema propisanim uputama.
Jedan od glavnih uzroka dijastoličkog poremećaja srčanog mišića je ishemijska bolest srca, koje je u moderno doba poprimila epidemijske razmjere. Od kada je utvrđeno da je izolirana dijastolička ...disfunkcija srčanog mišića prediktor povećanog morbiditeta i mortaliteta, došla je u fokus interesa. Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi postoji li razlika u oporavku izolirane dijastoličke disfunkcije u kompletno revaskulariziranih bolesnika u usporedbi s inkompletno revaskulariziranim. Postavljena je hipoteza da je oporavak dijastoličke funkcije bolji u anatomski kompletno revaskulariziranih bolesnika nego u onih koji su inkompletno revaskularizirani. Procjena dijastoličke funkcije rađena je ultrazvukom srca uz tkivni dopler i invazivno mjerenje krajnjeg dijastoličkog tlaka lijeve klijetke, kako je i određeno protokolom. Kao parameter dijastoličke disfunkcije korišten je i BNP, te se željelo utvrditi da li je BNP jednako dobar pokazatelj dijastoličke disfunkcije kao i ultrazvuk srca. U studiju je uključeno 65 bolesnika sa stabilnom koronarnom bolešću određenih za revaskularizaciju PCI procedurom s prethodno dokazanom izoliranom dijastoličkom disfunkcijom koji su podijeljeni su u dvije usporedive skupine; 33 bolesnika u skupini gdje je postignuta inkompletna revaskularizacija i 32 bolesnika u skupini s kompletnom revaskularizacijom. Neposredno prije zahvata kod svih je bolesnika invazivnim mjerenjem registrirana patološka vrijednost LVEDP-a. Među skupinama nije bilo statistički značajne razlike u distribuciji dijastoličkog poremećaja na početku istraživanja (p=0,638), kao niti u sistoličkoj funkciji lijeve klijetke (p=0,283). U skupini inkompletne revaskularizacije bilo je statistički značajno više bolesnika sa šećernom bolešću (p=0,028), prethodno preboljelim infarktom miokarda (p=0,035) te prethodno učinjenim intervencijama na koronarnim arterijama (p=0,035). Vrijednosti BNP-a su na početku istraživanja povišene kod svih bolesnika, bez statističke razlike među skupinama (p=0,733); više vrijednosti BNP-a su povezane s težim stupnjevima dijastoličkog poremećaja uz statističku značajnost samo za skupinu inkompletne revaskularizacije. Neposredno nakon zahvata registriran je pad LVEDP-a u 49,5 % slučajeva, LVEDP je ostao nepromijenjen u 9,2% slučajeva, a u 41,5% se tranzitorno povisio. U razdoblju od 3 mjeseca 65 DOKTORSKI RAD 8. SAŽETAK nakon revaskularizacije registriran je izvrstan oporavak dijastoličkog poremećaja u obje promatrane skupine (p<0,001), bez razlike među skupinama. Oporavak perzistira i nakon 6 mjeseci i dalje je statistički značajan u obje skupine (p=0,001), također bez značajne razlike među promatranim skupinama. Vrijednosti BNP-a nakon zahvata padaju kod svih bolesnika, bez značajne razlike među skupinama. Samo je u skupini inkompletne revaskularizacije registrirana statistički značajna poveznica BNP-a s težinom dijastoličkog poremećaja kako na početku, tako i na kraju istraživanja, dok se u skupini kompletne revaskularizacije nije registriralo statističke značajnosti. Zaključno, nema jasnog perakutnog oporavka dijastoličkog disfunkcije neposredno nakon revaskularizacije, nego se dijastolička funkcija tranzitorno može i pogoršati. Oporavak je izvrstan u razdoblju od 3 mjeseca i perzistira na kontroli od 6 mjeseci. Nema statistički značajne razlike u oporavku dijastoličkog poremećaja među promatranim skupinama. Ultrazvuk srca s tkivnim doplerom i dalje ostaje metoda izbora u procjeni dijastoličkog poremećaja, a BNP nije dovoljno pouzdan da se sam koristi u procjeni izolirane dijastoličke disfunkcije. Anatomska kompletnost revaskularizacije nije presudna u oporavku dijastoličkog poremećaja, već striktno poštivanje indikacije za revaskularizacijom i procjenom vijabiliteta miokarda te težnjom za postizanjem funkcionalno kompletne revaskularizacije.
One of the major causes of diastolic dysfunction is ischemic heart disease that has reached the epidemic proportions these days. Since the isolated diastolic dysfunction was recognized as an important morbidity and mortality predictor, it came to a focus of interest. The aim of this study is to evaluate the importance of revascularization completeness in isolated diastolic dysfunction recovery. The hypothesis is that the recovery is better is the group with complete revascularization achieved. The evaluation of diastolic function was done by echocardiogram including tissue Doppler and directly, invasively. BNP was used as an additive parameter in assessing the diastolic function recovery and we tried to determine if the BNP was as good as the ultrasound in diastolic dysfunction assessment. This study included 65 patients with previously recognized isolated diastolic dysfunction that met criteria for PCI revascularization. Two comparable groups of patients were identified; one with complete revascularization achieved (32 patients) and another one with incomplete one (33 patients). At the beginning, before the intervention, all patients had pathological LVEDP measured directly, invasively. In the incomplete revascularization group, the proportion of patients that had diabetes mellitus, previous myocardial infarction and previous PCI procedure was statistically higher (p=0,028, p=0,035, p=0,035), consecutively, but there was no statistical difference in left ventricle systolic function between two groups (p=0,238), what represents the basis of our study and makes the groups comparable. Furthermore, no statistical difference was found in diastolic dysfunction distribution at the beginning between two groups (p=0,638). Immediately after PCI procedure, LVEDP was measured again and in 49,5% patients the decrease of LVEDP was registred, in 9,2% patients LVEDP was the same as at the beginning and in 41,5% patients the LVEDP raised transitionally. According to these results we can conclude that there is no acute recovery of diastolic function immediately after revascularization by default. The short-time recovery (3 months period) was excellent, in both groups, regardless of completeness of revascularization (p<0,001). Excellent recovery persists during long-time follow-up period as well (6 month period), with no statistical differences in two groups (p<0,001 for both groups). Considering BNP, we can conclude that the higher levels of BNP are in concordance with heavier degrees of diastolic dysfunction in the group of 67 DOKTORSKI RAD 9. SUMMARY incomplete revascularization (near the limit of statistical significance p=0,058), and for the complete revascularization group statistically irrelevant. Furthermore, we found a clear correlation (statistically significant) between the BNP levels and the degree of diastolic dysfunction in the beginning and at the end of the study, but only for the incomplete revascularization group. We found no statistically significant correlation in the complete revascularization group. Inclusively, there is no acute recovery immediately after revascularization by default, but diastolic function could deteriorate temporarily. Recovery is excellent in 3 months period and it persists in 6 months period, as well. There is no statistical difference in diastolic function recovery between our two groups. Echocardiography including tissue Doppler still remains the method of choice in assessing the diastolic dysfunction, and BNP is not good enough to be the only parameter in evaluation of isolated diastolic dysfunction. The anatomical completeness of revascularization is not crucial in diastolic disfunction recovery, but diastolic dysfunction recovery is much more depending on the revascularization indication and on the judgement of myocardial viability and tendency of achiving functionally completed revascularization.
Jedan od glavnih uzroka dijastoličkog poremećaja srčanog mišića je ishemijska bolest srca, koje je u moderno doba poprimila epidemijske razmjere. Od kada je utvrđeno da je izolirana dijastolička disfunkcija srčanog mišića prediktor povećanog morbiditeta i mortaliteta, došla je u fokus interesa. Cilj ovog istraživanja je bio utvrditi postoji li razlika u oporavku izolirane dijastoličke disfunkcije u kompletno revaskulariziranih bolesnika u usporedbi s inkompletno revaskulariziranim. Postavljena je hipoteza da je oporavak dijastoličke funkcije bolji u anatomski kompletno revaskulariziranih bolesnika nego u onih koji su inkompletno revaskularizirani. Procjena dijastoličke funkcije rađena je ultrazvukom srca uz tkivni dopler i invazivno mjerenje krajnjeg dijastoličkog tlaka lijeve klijetke, kako je i određeno protokolom. Kao parameter dijastoličke disfunkcije korišten je i BNP, te se željelo utvrditi da li je BNP jednako dobar pokazatelj dijastoličke disfunkcije kao i ultrazvuk srca. U studiju je uključeno 65 bolesnika sa stabilnom koronarnom bolešću određenih za revaskularizaciju PCI procedurom s prethodno dokazanom izoliranom dijastoličkom disfunkcijom koji su podijeljeni su u dvije usporedive skupine; 33 bolesnika u skupini gdje je postignuta inkompletna revaskularizacija i 32 bolesnika u skupini s kompletnom revaskularizacijom. Neposredno prije zahvata kod svih je bolesnika invazivnim mjerenjem registrirana patološka vrijednost LVEDP-a. Među skupinama nije bilo statistički značajne razlike u distribuciji dijastoličkog poremećaja na početku istraživanja (p=0,638), kao niti u sistoličkoj funkciji lijeve klijetke (p=0,283). U skupini inkompletne revaskularizacije bilo je statistički značajno više bolesnika sa šećernom bolešću (p=0,028), prethodno preboljelim infarktom miokarda (p=0,035) te prethodno učinjenim intervencijama na koronarnim arterijama (p=0,035). Vrijednosti BNP-a su na početku istraživanja povišene kod svih bolesnika, bez statističke razlike među skupinama (p=0,733); više vrijednosti BNP-a su povezane s težim stupnjevima dijastoličkog poremećaja uz statističku značajnost samo za skupinu inkompletne revaskularizacije. Neposredno nakon zahvata registriran je pad LVEDP-a u 49,5 % slučajeva, LVEDP je ostao nepromijenjen u 9,2%
Cilj studije bio je utvrditi razlike u osnovnim značajkama i ishodu između muškaraca i žena s akutnim ishemijskim moždanim udarom. Ishemijski moždani udar potvrđen je kompjutorskom tomografijom ili ...pri autopsiji u bolesnika primljenih na Drugi neurološki odjel Zavoda za psihijatriju i neurologiju u Varšavi, Poljska, od 1995. do 2007. godine. Bolesnici i bolesnice uspoređeni su u odnosu na rizične čimbenike, stanje aktivnosti prije moždanog udara, vrst moždanog udara prema klasifikaciji Oxfordshire Community Stroke projekta, nalaze dijagnostičkih pretraga i rani 30-dnevni ishod. Analizirali su se podatci za 1379 žena i 1155 muškaraca s ishemijskim moždanim udarom. Srednja dob bolesnica bila je 74,3 godine, a bolesnika 68,8 godina. Žene su češće imale invalidnost prije moždanog udara, kao i hipertenziju, atrijsku fibrilaciju ili srčano zatajenje, te poremećaj svijesti kod prijma, dok je kod muškaraca češće zabilježena navika pušenja, zlouporaba alkohola te povijest infarkta miokarda ili prolaznog ishemijskog napadaja. Bolesnice su u većem postotku patile od sindroma ukupne prednje cirkulacije nego muškarci (21,2% prema 14,0%). Stenoza unutarnje karotidne arterije veća od 70% zabilježena je u 10,8% žena i 19,1% muškaraca. Smrtnost unutar 30 dana i stope lošeg ishoda bile su značajno više u žena negoli u muškaraca (17,2% prema 13,1%, odnosno 59,9% prema 46,2%). Nakon prilagodbe za casemix u multivarijatnoj analizi ženski spol bio je neovisno udružen s većim rizikom za rani loš ishod. U zaključku, raspodjela rizičnih čimbenika, te kliničke značajke, nalazi dijagnostičkih pretraga i rani ishodi razlikovali su se između muških i ženskih bolesnika s ishemijskim moždanim udarom. Ženski spol bio je udružen s lošijom prognozom, ukazujući na potrebu intenzivnije akutne i dugoročne opće skrbi kako bi se poboljšao ishod bolesti među bolesnicama s ishemijskim moždanim udarom.
Cilj rada je prikazati diferencijalno-dijagnostičke kriterije između pneumobilije i zraka u portalnom venskom sustavu na rendgenskoj snimci nativnog abdomena. Ti kriteriji su ključni, jer o njima ...ovisi daljnje postupanje s bolesnikom. Prikazane su dvije bolesnice, jedna s nalazom pneumobilije, a druga s nalazom zraka u portalnoj veni na rendgenskoj snimci nativnog abdomena, te je pretražena literatura. Pneumobilija je često jatrogena i čak u slučajevima kolecistitisa nije isključiva indikacija za hitan kirurški zahvat. Bolesnike kod kojih je nađena pneumobilija na snimci nativnog abdomena se uvijek može uputiti na daljnji dijagnostički postupak. Međutim, prisutnost zraka u portalnoj veni je u većini slučajeva znak mezenterijske ishemije. U odraslih bolesnika koji se žale na bol koja bi mogla odgovarati mezenterijskoj ishemiji (vrlo jaka bol uz mekan trbuh) zrak u portalnoj veni je indikacija za hitnu eksplorativnu laparotomiju. Od vitalne važnosti je djelovati brzo kada se sumnja na mezenterijsku ishemiju.
Kronična ishemija gornje mezenteričke arterije obično predstavlja klinički asimptomatsku pojavu difuznog aterosklerotskog procesa. Trenutno u pogledu medicine zasnovane na dokazima ne postoje jasne ...preporuke o korisnosti pristupa rane revaskularizacije prema terapiji antitrombocitnim lijekovima ili statinima. Na drugoj strani, studije učestalosti uz dugotrajno praćenje operiranih bolesnika su kroz literaturu oskudno zastupljene. Akutizacija kronične ishemije obično ima vrlo ozbiljne posljedice s visokom stopom smrtnosti, pa veća klinička pozornost uza što raniju dijagnostiku i pravodobnu terapijsku intervenciju predstavlja potencijalno spasonosni oblik liječenja. Prikazan je slučaj 86-godišnjakinje koja se javila u hitnu službu zbog akutizirane aterosklerotske okluzije gornje mezenteričke arterije. Bolesnica je hitno operirana uz primjenu aorto-mezenteričke prstenaste proteze. Poslijeoperacijski tijek bio je uredan, bez komplikacija, te je bolesnica povratila oko 10 kg u slijedećih nekoliko mjeseci.
U radu iznosimo naša iskustva iz prospektivne studije kod 40 pacijenata sa ishemičnim moždanim udarom, liječenih u Jedinici za moždani udar Klinike za neurologiju Kliničkog Centra Banja Luka tokom ...posljednje dvije godine, da bi se procijenila pouzdanost i efikasnost trombolitičke terapije šest mjeseci nakon intravenske primjene aktivatora tkivnog plazminogena, kao i uticaj životne dobi, spola i faktora rizika na funkcionalni ishod nakon moždanog udara. Među njima je, prema skali za moždani udar Nacionalnog instituta za zdravlje SAD, bilo pet blagih, 22 umjerena i 13 teških oblika moždanog udara. Efikasnost terapije nakon šest mjeseci od trombolize kod 38 preživjelih pacijenata prezentirana je zbirom Nezavisnog funkcionalnog mjerenja ≥ 90 (dobar klinički ishod) kod 21 (52,50%) pacijenta, te kao modificirani Rankinov zbir ≤ 2 (dobar klinički ishod) kod 22 (55%) pacijenta. Učestalost intrakranijalne hemoragije bila je 5%, sa stopom smrtnosti od 17,50%. Rezultati funkcionalnog ishoda su uspoređeni sa ishodom navedenim u studiji NINDS t-PA. Važeće preporuke savjetuju da vrijeme od “vrata do igle” bude kraće od 60 minuta, naglašavajući izreku “vrijeme je mozak”.
Retrospektivnom analizom obuhvaćeni su podaci o svim bolesnicima liječenim na Neurološkom odjelu Opće bolnice Dubrovnik tijekom 2008. godine. U tom razdoblju hospitalizirano je 663 bolesnika, od čega ...247 (37,25%) s moždanim udarom. Ishemijski moždani udar imalo je 217 (87,85%), a hemoragijski moždani udar 30 (12,15%) bolesnika. U ukupnom broju bolesnika s moždanim udarom bilo je 136 (55,00%) žena i 111 (45,00%) muškaraca. U skupini ishemijskih moždanih udara bile su 124 (57,15%) žene i 93 (42,85%) muškarca, a u skupini s hemoragijskim moždanim udarom 12 (40%) žena i 18 (60%) muškaraca. Većina bolesnika s ishemijskim (89,6%) i hemoragijskim (76,66%) moždanim udarom bili su stariji od 60 godina. Samo 9 (4,14%) bolesnika s ishemijskim moždanim udarom i 5 (16,66%) bolesnika s hemoragijskim moždanim udarom su bili zaposleni. Stopa smrtnosti je ukupno iznosila 20,24%; 19,35% za ishemijski i 26,66% za hemoragijski moždani udar. Također, 20% bolesnika s hemoragijskim moždanim udarom premješteno je na Odjel intenzivnog liječenja naše bolnice ili na neurokirurške klinike u Splitu i Zagrebu, pa nisu bili dostupni podaci o ishodu liječenja tih bolesnika. Isto tako, 18 (7,29%) bolesnika je bilo iz drugih zemalja, najviše iz Bosne i Hercegovine. Većina ih je imala ishemijski moždani udar (83,33%), a 12 (66,66%) bolesnika je bilo starije od 60 godina.
U bolesnika s akutnim ishemijskim moždanim udarom transkranijski dopler (TCD) može se upotrijebiti kao prikladna metoda za identifikaciju stupnja arterijske okluzije, prisutnosti rezidualnog protoka ...kao i za monitoriranje rekanalizacije. TCD može pomoći u smanjivanju broja invazivnih angiografija i može olakšati brzu dijagnostičku obradu bolesnika s moždanim udarom. Klinički oporavak bolesnika koji su liječeni s tkivnim plazminogen aktivatorom (TPA) povezan je s ranom potpunom rekanalizacijom. Dramatični klinički oporavak za vrijeme infuzije TPA primijećen je u 20% bolesnika kada je TPA primijenjen istovremeno s kontinuiranim TCD monitoriranjem okludirane žile. Ultrazvučna energija koja se prenosi TCD monitoriranjem može izložiti veću površinu ugruška rezidualnom protoku krvi i na taj način olakšati trombolizu.
Zamijećen je poboljšani ishod bolesnika s prolaznim ishemijskim napadajima (TIA) nakon što su primijenjene preporuke za zbrinjavanje moždanog udara te nakon različitih intervencija kao što su bile ...javne kampanje usmjerene na podizanje svijesti o moždanom udaru i reorganizaciju zdravstvenih usluga. Cilj ovoga istraživanja bio je opisati reorganizaciju bolničke službe za poboljšanje liječenja bolesnika kod kojih se sumnjalo na postojanje moždanog udara ili TIA i provjeriti valjanost ovih mjera na ishodu bolesti. Analizirani su podaci o 5219 bolesnika pregledanih između 1. siječnja i 31. prosinca 2008. u hitnoj neurološkoj ambulanti. Bolesnici su bili upućeni od liječnika opće medicine, liječnika hitne medicinske pomoći ili su dovezeni u pratnji rodbine bez prethodnog pregleda osoblja u zdravstvenoj službi. Hitna neurološka službe je organizirana tako da poboljša skrb za bolesnike s TIA, te da pruži kratku i standardiziranu kliničku procjenu i pokrene sveobuhvatni program prevencije moždanog udara. Analizirani su demografski podaci, čimbenici rizika, tipovi moždanog udara, prethodne epizode TIA, zbroj ABCD2 te stope prijma. Ukupno je pregledano 1057 bolesnika kod kojih se sumnjalo na dijagnozu moždanog udara ili TIA. Bilo je 447 bolesnika s ishemijskim moždanim udarom (srednja dob 73+11 godina, 196 muškaraca), 99 s TIA (srednja dob 67+14 godina, 55 muškaraca). Parenhimatozna krvarenja su dijagnosticirana kod 56, a subarahnoidno krvarenje u 49 bolesnika, dok je 406 bolesnika imalo nespecifične simptome ili druge sistemske i neurološke bolesti. TIA je prethodila moždanom udaru u 29 (6,5%) bolesnika, a 197 (44%) bolesnika je pregledano nakon pogoršanja simptoma povezanih s moždanim udarom (133 u roku od 24 sata, 47 u roku od 48 sati, a 17 u roku od 7 dana).
Srednja vrijednost zbroja ABCD2 je bila 2,95. U svih pregledanih bolesnika započet je sveobuhvatni program prevencije moždanog udara, 427/447 (95%) bolesnika s moždanim udarom i 31/99 (31%) bolesnika s TIA je hospitalizirano u našoj Klinici za neurologiju. Četiri bolesnika s TIA su razvili moždani udar (4%) i bili hospitalizirani nakon toga, 3 bolesnika nakon 2 dana (zbroj ABCD2 3,4 i 5), a jedan nakon 7 dana (zbroj ABCD2 5). Preventivne mjere su rezultirale niskim brojem moždanih udara nakon preboljelog TIA (<7%), ali je relativno visok postotak (44%) bolesnika s moždanim udarom zanemario početne simptome i tražio liječničku pomoć nakon dužeg trajanja ili pogoršanja simptoma.
