Temeljem zakona o javnim medijima i procesa njihove uspostave, u članku
se predstavlja hrvatska medijska politika prije najnovijih Zakona o telekomunikacijama
i Zakona o medijima. Hrvatska, kao i ...druge zemlje, ima vlastitu
osobitu povijest i strategiju razvoja javnih medija. Na primjeru Hrvatske izvještajne
novinske agencije – Hine i Hrvatske radiotelevizije (HRT-a) istražuju se
sličnosti naše medijske politike i one drugih tranzicijskih zemalja. Svim je tim
zemljama zajedničko što nisu imale tradiciju javnih medija jer su mediji u jednopartijskim
sustavima bili pod državnim nadzorom, te se uspostava javnih
medija pokazala izazovom i za civilno društvo i za političare. Međutim, s obzirom
da nema jedinstvene definicije javnih medija, nema ni jedinstvenog pravila
o njihovoj konstrukciji. Sadašnji je smjer hrvatske medijske politike pozitivan
i pokazuje pomak od normativnog modela re-nacionalizacije (Splichal,
2000) prema modelu koji će razvijati suvremeniji identitet javnih medija u sustavu
hrvatske medijske scene. Transformacija u javne medije je spora, a rezultat
je balansiranja između zakona i programskih, tržišnih i organizacijskih
zahtjeva koje nameće novo medijsko tržište, a mnogo manje – usmjerenosti na
suvremene programske izazove koje omogućuju nove tehnologije. Za sada nije
sasvim izvjesno kojim će smjerom krenuti hrvatska medijska politika i javni
mediji, a tako je bilo i u drugim zemljama tranzicije prije nego što je javna televizija
dobila nacionalnu konkurenciju i jači zamah stranog kapitala
(Jakubowicz, 2001). Pluralistički medijski sustav, kao alternativa – medijskoj
koncentraciji, medijskom monopolu i oligopolu, može se kreirati samo ispravnom
regulacijom javnog i komercijalnog sustava.
U analizama stanja u hrvatskome medijskom prostoru, problemi agencijskog novinarstva u odnosu prema drugim medijima u velikoj su mjeri zanemareni.n To se odnosi kako na trenutačno stanje agencijskog ...novinarstva tako i na njegov razvoj i mogućnosti. Da navedemo samo neka ključna pitanja kao što su nedostatak profiliranosti, problemi koncentracije ili nedostatak pluralizacije.
Agencijsko novinarstvo u hrvatskim uvjetima obilježava izraziti monopol tzv. javnog medijskog sektora koji funkcionira uz dominantnu financijsku potporu državnog proračuna. Bez veće konkurencije, takav monopolski položaj u velikoj mjeri određuje i agendu agencijske ponude, uglavnom usmjerene prema
državno relevantnim područjima i sadržajima, ali nedovoljno okrenut prema širim ili specifičnim društvenim i javnim potrebama. Tome pridonosi i činjenica da uloga, sadržaj i “pravila igre” javnih medija još nisu u dovoljnoj mjeri osviješteni. A upravo agencijsko novinarstvo daje velike mogućnosti u servisiranju određenih
specifičnih javnih potreba koje drugi mediji iz raznih razloga nisu
voljni, senzibilizirani, pa ni osposobljeni zadovoljiti.
Široko područje takvog medijskog djelovanja jest civilno društvo, za čije probleme i potrebe također trebaju specijalizirani servisi, specijalizirani i kompetentni analitičari i novinari u koje pojedinačni mediji “širokog spektra” najčešće nisu spremni ulagati, a za čije sadržaje i otvaranje medijskog prostora mnoge od njih tek treba senzibilizirati. Agencijski koncept više nego npr. specijalizirani mediji, otvara mogućnost da se te zanemarene, u prosječnom medijskom kontekstu uvjetno neatraktivne i u svakom slučaju medijski nedovoljno komercijalne teme osmisle, medijski kvalitetno prezentiraju i stave na raspolaganje većem broju medija i ukupnoj javnosti. Spektar tih područja iznimno je širok, podsjetimo samo na ona koja su najistaknutija: ljudska prava, manjinska prava (posebice Roma), izbjeglice, nevladin sektor i udruge, ali i problemi lokalne samouprave, ekologije, pa i sam proces europskih integracija.
Ta područja traže vrlo senzibiliziran medijski pristup, čiji sastavni dijelovi mogu biti i informiranje i educiranje te opće jačanje javne svijesti vezano za rješavanje pojedinih problema ili pak unapređivanje društvenog odnosa prema njima. Znatan prilog tome su različiti neprofitni medijski projekti i programi (čiji nositelji
mogu biti pojedine alternativne, specijalizirane agencije) ali koji kroz
različite natječaje moraju dobiti i širi pristup sredstvima kojima se danas gotovo isključivo koriste tzv. veliki, nacionalni javni mediji
Hrvatski je radio u krizi i nalazi se u potrazi za svojim identitetom javnog medija.
Ta potraga je teška i neizvjesna, a odvija se na nekoliko razina. S jedne strane, Hrvatski
radio danas odmotava ...paket negativnih i neriješenih statusnih i materijalnih
pitanja unutar sustava HRT-a, kao i unutar cjelokupnog sustava hrvatske radiodifuzije,
suočavajući se pri tom s mnogim neugodnim nasljeđima dosadašnje medijske politike.
S druge strane, zastarjela i okoštala programska shema s prevladavajućom
autoritarnom i monološkom komunikacijskom paradigmom koja se još uvijek ne odaziva
suvremenim demokratskim konceptima uloge radija, čini ga prilično blijedim čimbenikom
hrvatske medijske informativno-političke scene.
Sva do sad provedena istraživanja o Hrvatskom radiju, bez obzira na stupanj kompetentnosti,
ukazuju na to da je riječ o mastodontu koji svoj dosadašnji opstanak u
ovom obliku duguje prije svega dobro treniranoj ulozi ancilae polticae. Uzimajući za
pretpostavku kako postoji želja vlasti i rukovodstva jednako kao i želja javnosti, da se
Hrvatski radio u svakom pogledu emancipira, pa tako i politički, strategijske studije
(to su sada uglavnom još uvijek nedostatna i usputna promišljanja budućeg opstanka i
uloge Hrvatskog radija u hrvatskom medijskom sustavu) moraju se kretati u smjeru
razmatranja važnosti koju u stabilnim demokracijama obnašaju javni mediji kada je
riječ o očuvanju neovisnog i viskoprofesionalnog novinarskog diskursa, te nezamjenjive
uloge javnih medija u očuvanju nacionalnog i kulturnog identiteta u komercijalnom
medijskom okružju zasnovanom na profitu i zabavi. Javnost, sa svojim osnovnim pravom
na informaciju i komunikaciju, ima pravo na šire sudjelovanje i jasniju informiranost
o tim pitanjima. Vlast je dužna što prije donijeti zakon o HRT-u, ali to će biti
samo prvi korak dugog i neizvjesnog puta ka javnom radiju.
U radu se prikazuje kako su zagrebački liberalni listovi Saborske novine, Slavenski
Jug, Südslawische Zeitung i Jugoslavenske novine tijekom izlaženja te Novine dalmatinsko-
hèrvatsko-slavonske i ...Agramer Zeitung od proljeća 1848. do početka ljeta
1849. (odnosno dok nisu počeli zastupati politiku austrijske Vlade kao njezini organi
u Hrvatskoj) shvaćali slobodu tiska i kakva je, prema mišljenju kruga okupljenih
oko njih, bila uloga novina kao javnog medija. Prikazuje se i kako su uredništva navedenih
listova u praksi primjenjivala svoja shvaćanja o medijskoj ulozi novina.
