Rad predstavlja svojevrstan osvrt na otuđenost u socijalnom kontekstu života u patološkoj “normalnoj stvarnosti”, čijim integralnim pripadnicima afirmirane mainstream grupacije nameću vlastite ...kriterije normalnosti, primjenom znanstvenog pozitivizma, arbitrarno uspostavljenih vrijednosnih sudova i oboružani religioznom, političkom i obrazovnom aparaturom. U tu svrhu možemo tvrditi da se sredstva biraju pomno i proračunato, a shodno tome, utemeljuju se u institucionaliziranoj i političkoj formi s ciljem generiranja poslušne, produktivne i povodljive zajednice desubjektiviranih subjekata podložnih kontroli i autodestruktivizmu. Psihoanaliza predstavlja plodno tlo za refleksiju o psihologiji mase, strukturalnoj osnovi i instrumentaciji interpersonalnog povezivanja. Psihoanalitički koncepti koje ću prezentirati namijenjeni su razotkrivanju eksplicitnih tehnika implicitnih političkih agendi. Budući da su implikacije reakcionarnih masa poduprtih ideološkim zamagljivanjem pogubne u suvremenom svijetu, konzekventno dovode do gubitka klasne svijesti i angažiraju se u svrhu kapitaliziranja i ignorantnosti stanovništva. Nametanje lažnog putom nevidljivih posredujućih instanci vodi apsurdu, stoga je svaka struktura, koja arbitrarno apelira na tzv. etablirane smjernice ponašanja, djelovanja i bivanja, ipso facto fatalna jer nije u mogućnosti racionalizirati svoje namjere i prisilno korigira one izvan poretka, ne verificirajući kredibilitet uvjerenja niti kada je poredak izvan pravca. Budući da se filozofija nalazi izvan problema na koji se referira, kritičkim razmišljanjem možemo modificirati dosadašnje kriterije da bismo uvidjeli opasnost adaptiranja poremećenom društvu.
The motif of madness is very common in Shakespeare’s plays. Playful and light in comedies, painful and deadly in tragedies, it is always enlightening and strikingly clairvoyant. It used to be treated ...as possession, disease or legitimate punishment throughout history. In Renaissance, it was observed through the theory of humours, mainly ascribing melancholy to young, educated men and hysteria to young ladies or widows. Love is often the cause, besides disappointment, suffering and sin. Crime is also associated with it, be it as cause or consequence, as something that drives the perpetrator into madness or as the outcome of perturbed mind. This paper deals with characters from the four great tragedies: Hamlet, Macbeth, King Lear and Othello. They all have a certain predisposition to madness, exacerbated by the adverse circumstances. Male characters usually regain sanity, having gone through painful recognition and self-examination. Female characters, once insane, never recover, so their common end is death – suicide. But the secrets of human soul are universal and not gender-limited, that is what Shakespeare reveals to us and that is what makes him timeless. Some Shakespearean characters have been case studies and material for proving theories in the twentieth century. Psychology and, especially psychoanalysis, on the other hand, can help Shakespeare scholars with a holostic approach, in a comprehensive analysis and deconstruction of many aspects and aparts that the bard built, seemingly at random, but probably very meticulously, putting them exactly where they belong. Subconsciousness is an important factor and source of many unresolved conflicts, which is why psychoanalysts provide us with a powerful tool to explain what is not visible „clinically“, on the face value. Madness in Shakespeare’s oeuvre is never an issue per se, but it is a very frequent motif. The image of madness is give through actions of maddened characters, be their madness real or feigned, and through comments of other characters, witnesses and interpreters. There are basically three forms of madness occuring here: madness of characters who suffer heavy blows, losses and disappointment; feigned madness for the sake of disguise, drawing attention precisely to avert it from the substance, or to cover the traces; and, finally, it is what the observers see and deem as madness, which is not necessarily so. Some images of madness are poetically very effective and touching. If Shakespeare attached great importance to catharsis as an important reason why people went to theatre, besides entertainment, laughter and fight, then he certainly managed to create cathartic scenes. Besides poetic, there is also an important dramaturgical function of madness, and the special category is the form of madness, or folly, communicating life wisdom or truth. Shakespeare’s contemporary Armin forged a blendind foolosopher, and Erasmus dedicated his Praise to Folly. Loss of reason is almost always loss of life too, and this is why it is such a frequent motif in tragic stories. The feeling of grief, loss, mourning, that is something that overwhelms us while watching once might monarchs, chaste girls, great warriors or noble minds „overthrown“, saying vulgar words, broken sentences, hollering hysterically or threatening powerlessly. Those who manage to get over madness, return empowered by this horrible experience, like after clinical death. Those who don’t, find the only salvation in death. The very word „madness“ is very frequent in Shakespeare’s plays, with rich semantic range, denotating mental disorder, ecstasis, foolish behaviour, rage and happiness. Not for nothing did Shakespeare call it „antic disposition“ in Hamlet’s cases, because it was very present in ancient tragedies: Ajax, Cassandra, Philoctete, Orestes, Phaedra, Oedipus; they all have fits of madness. Madness is related to several deities, and Dionysus is the god of tragedy. To ancient Greeks, Shakespeare, Racine Shakespeare and Nietzche, the source of madness was in things „sad to know“. Collin McGinn, a British philosopher, analyses Shakespeare’s psychologism and wonders to what extent Shakespeare’s naturalism was proto-psychology. His interest in human soul and mind makes his plays „psychodramas2“. While Freud was drawing Newtonian laws regulating human mind, making all men liable to Oedipal complex and suppression of sexual desire, which subsequently makes this repression manifest, to Shakespeare every human being was special, not variation of a type. He was a moral psychologist, attaching values to every psychological portrait.
Motiv ludila veoma je čest u Šekspirovim tragedijama. Razigrano i šaljivo u komedijama, bolno i smrtonosno u tragedijama, ludilo uvek donosi neki uvid i spoznaju. Nekada je ludilo tretirano kao opsednutost, bolest ili pravedna kazna. U renesansi je posmatrano kroz teoriju o ćudima, uglavnom pripisujući melanholiju obrazovanim mladićima, a histeriju mladim ženama. Uzrok je, pored razočaranja, patnje i sagrešenja, često i ljubav. Zločin se često vezuje za ludilo, bilo kao uzrok ili kao posledica. Ovaj rad bavi se motivom ludila u četiri veliki tragedije Viljema Šekspira: Hamlet, Makbet, Kralj Lir i Otelo. Analizira ludilo glavnih junaka koji su, uglavnom, predisponirani za ludilo, što ekskalira u nepovoljnim okolnostima. Muški likovi obično povrate razum, dok žene obično završe svoj život tragično, nikada se ne oporavivši. Ali, tajne ljudske duše su univerzalne i nisu rodno ograničene, što nam i Šekspir potvrđuje. Ova disertacija pokušaj je da se ovim složenim pitanjima pozabavi multidisciplinarno – pre svega kao književno istraživanje, ali obimno potpomognuto psihologijom i psihoanalizom. Počinje pregledom motiva ludila u starogrčkim dramama, kao i antičkim stavovima o ludilu uopšte. Zatim, tu su shvatanja i tumačenja srednjeg veka, renesanse, klasicizma i modernog doba, od religije do nauke. Neki Šekspirovi tragični junaci bili su prave studije slučaja i materijal za dokazivanje teorija u dvadesetom veku. Psihologija i, posebno, psihoanaliza, s druge strane, mogu da pomognu proučavaocima Šekspirovih dela u holističkom pristupu, u sveobuhvatnoj analizi i dekonstrukciji mnogih aspekata i delova koje je bard naizgled stihijski, a verovatno brižljivo gradio i postavljao baš tu gde jesu. Podsvest je bitan faktor i izvor mnogih postupaka, problema ili nerazrešenih konflikata, i zato nam psihoanalitičari daju moćno pomagalo da objasnimo ono što nije vidljivo „golim okom“, odnosno posmatranjem površine. Ludilo u Šekspirovom opusu nikada nije tema samo po sebi, ali jeste veoma čest motiv. Slika ludila data je kroz ponašanje aktera, autentično ili odglumljeno, i kroz komentare ostalih junaka, očevidaca i tumača. Postoje, uslovno rečeno, tri vida u kojima se ono prikazuje: ludilo junaka koji pretrpe teške udarce, gubitke i razočaranja; simulirano ludilo koje ima svrhu mimikrije, privlačenje pažnje upravo da bi se ona odvratila od suštine, ili da se zavara trag i, na kraju, ono što posmatrači vide i dožive kao ludilo, a što možda i ne zaslužuje takvu odrednicu. Neke scene ludila su poetski veoma efektne, dirljive slike. Ako je i Šekspir držao do katarze kao važnog razloga što ljudi odlaze u pozorište, pored zabave, smeha i dobre borbe, onda je zasigurno uspeo da stvori katarzične scene. Pored pesničke, ludilo ima i bitnu dramaturšku funkciju, a posebnu „kategoriju“ čine one forme ludila, ili ludosti, u kojima se saopštavaju životne mudrosti i istine. Šekspirov savremenik Armin skovao je izraz foolosopher, a Erazmo Roterdamski je ludosti posvetio svoju Pohvalu. Gubitak razuma gotovo da je i gubitak života i zato je toliko čest motiv u tragičnim pričama. Osećanje tuge, gubitka, žaljenja, to je nešto što nas obuzme dok gledamo nekada moćne vladare, čedne i krotke devojke, velike vojskovođe ili uzvišene umove u koje se nadala cela nacija, kako padaju na dno, govore vulgarne i nepovezane rečenice, histerično urlaju ili nemoćno prete. Oni koji uspeju da pobede ludilo, vraćaju se osnaženi tim strašnim iskustvom i obogaćeni mudrošću, kao posle kliničke smrti. Oni koji to ne uspeju, jedini spas pronađu u smrti. Sama reč „ludilo“ kod Šekspira je veoma česta i bogatog je semantičkog spektra, te označava mentalni poremećaj, ekstazu, budalasto ponašanje, gnev i veselost. Nije slučajno što Šekspir to ludilo u Hamletovom slučaju naziva „antic disposition“, jer u antičkim tragedijama ovaj motiv je veoma prisutan: Ajaks, Kasandra, Filoktet, Orest, Fedra, Edip; svi oni imaju napade ludila. Ludilo se povezuje sa više božanstava starogrčkog sveta, a Dionis je bog tragedije. I kod starih Grka, i kod Rasina, Šekspira, Ničea, ludilo potiče od stvari koje je „tužno znati“. Britanski filozof Kolin Megin analizira Šekspirov psihologizam i pita se do koje mere je Šekspirov naturalizam, dakle posmatranje i opisivanje pojava koje vidi – protopsihologija. Njegovo zanimanje za ljudsku dušu i um njegove drame čini „psihodramama1“. Dok Frojd njutnovski izvodi zakone koji regulišu ljudski um i po kojima su svi muškarci podložni Edipovom kompleksu i potiskivanju seksualne želje, što dovodi do kasnije manifestacije te represije, za Šekspira je svako ljudsko biće posebno, original a ne varijacija na prototip. On je moralni psiholog, jer uz svaki psihološki portret idu i etičke vrednosti koje određuju karakter.
Psychoanalysis as a theory, practice and interpretation did not occur like another -ism on the begining of the twentieth century, but also as one important step ahead from truly traditional ...understanding of inside of the man which is confronted with his outside existence. Jacques Lacan himself, today one of the most known theoritician and interpreter of psychoanalysis, says that approach which could figure out where is the starting point of its exploring and defining isn’t really inside, and it’s not sure if it’s outside. Saying this, one wants to foreshow that those foundations which speak not only of psychoanalysis, but also about possible findings (Lacan is not willing to use the notion researching, because he thinks that psychoanalytic method does not research, but rather finds) of them.That is why there are some uncertainties about tradition in these considerations.
At the time when psychoanalysis and Freud’s learnings became actual and new, in philosophy almost simultaneously more and more often are present efforts which human psyche and psychology in general were slowly making free of causalities and mechanistic charachteristics on one side. On the other side, in the same time, there have been efforts which would make the psyche free of such images that would define it as irational and infinte entity. Trying to avoid unclear definitions and confrontations in understanding of psyche and/or soul, philosophy is more sistematical with this problem since philosophy of Edmund Husserl. He’s trying to emphasize more utterly the world inside the man through the reinterpretation of transcedental experience of subjectivity and intersubjectivity.
Individual philosophical creation, mutual theoretical coming between, connecting and separating historically-theoretical and philosophical standpoints of these two different, but occasionaly also complementary outcomes are the object of interest and reflections in this work.
Although it is customary to credit Freud's self-analysis, it may be more accurate, Alexander Welsh argues, to say that psychoanalysis began when The Interpretation of Dreams was published in the last ...weeks of the nineteenth century. Only by going public with his theory--that dreams manifest hidden wishes--did Freud establish a position to defend and embark upon a career. That position and career have been among the most influential in this century.
Ovaj rad metodološki je zamišljen kao interdisciplinarno (filozofsko i teološko) promišljanje o duši. Epistemološki većinom se oslanja na spoznajno–teorijske izvore dvojice vrsnih poznavatelja ...koncepta duše: filozofa, teologa i kršćanskog naučitelja i biskupa sv. Augustina Aurelija (354. — 430.) i austrijskog psihologa, »oca psihoanalize« i pionira sfere nesvjesnog Sigmunda Freuda (1856. — 1939.). U radu želimo propitati konvergencije i divergencije s obzirom na njihov koncept duše. U radu će se odgovoriti na sljedeće: 1) na koji način Augustin razumijeva pojam duše, odakle polazi i na čemu temelji svoje razumijevanje o duši te 2) do koje mjere i na koji se način Augustinovo učenje o duši, izraženo u njegovim Ispovijestima, reflektiralo na Freudovo tumačenju duše shvaćene kao locus primus proučavanja uzroka i posljedica neuropatoloških fenomena u okviru kliničke prakse, detaljno opisane u Uvodu u psihoanalizu.
U prvom dijelu rada, s teološkog i spoznajnog aspekta, propituju se temeljne postavke Augustinova shvaćanja i tumačenja duše, u duhu one Fichteove qualis homo, talis philosophia. Drugi je dio rada usredotočen na autoričinu interpretaciju Freudove psihoanalize kao terapeutske metode pomoću koje ne samo da se proučava nego i liječi čovjekova »bolesna duša«, odnosno »ličnost« (Allport).
U trećem dijelu govori se o konvergencijama i divergencijama Augustinove i Freudove »teo–psihoantropologije«, jer ono što je zajedničko i Augustinu i Freudu jest fokus njihova istraživanja, a to je čovjek: za Augustina (raz)otkrivanje duše je put (raz)otkrivanja Boga, tako da govorimo o psihologiji koja izvire iz ascendentne teologije, a s druge pak strane, (raz)otkrivanje nesvjesnoga dijela freudovski protumačene Aristotelove »razumske duše« put je otkrivanja čovjekova osobnog identiteta (sebstva): čovjek je ishodišna točka u istraživanju Boga (tj. izvora dobra), ali i sebe samoga (sv. Augustin, Charles Taylor).
In the content of this essay, which was methodologically envisioned as an interdisciplinary (philosophical and theological) reflection on the soul, and which (essay) epistemologically relies on cognitive-theoretical sources of two, in the opinion of the author, of the foremost authorities on the concept of soul: the philosopher, theologian, Christian scholar and bishop , from Tagaste by birth — St. Aurelius Augustine and the contemporary Austrian psychologist, »the father of psychoanalysis« and pioneer in the sphere of the unconsious — Sigmund Freud we wish to examine convergences
and divergences in regard to their concepts of soul. The essay aims to answer the following: 1 ) in what way does Augustine understand the concept of soul, what is his starting point and wherein is his understanding of soul founded? 2) in what measure and in what way is/was his teaching on soul, as expounded in his Confessions,
reflected in Freud’s explanation of soul, understood by the latter as the locus primus in the study of causes and effects of neuropathological phenomena in clinical practice as described in detail and elucidated in his Introduction to Psychoanalysis? The essay is structured as follows: the first section aims, from the theological and cognitive aspects, to examine the basic tenets of Augustine’s understanding and explanation of soul, but in the spirit of Fichte’s qualis homo, talis philosophia. The second section of the essay focuses on the author’s interpretation of Freud’s psychoanalysis
as a therapeutic method by means of which man’s »sick soul« or rather »personality« according to Freud, is not only studied but healed (Allport). The content of the third section deals with the convergences and divergences of Augustine’s and Freud’s
»theo–psychoanthropology«, for that which is common to Augustine and Freud is the focus of their research, and that is man : for Augustine, exploring (revealing) the soul is the path to seeking (discovering) God such that we are dealing with a psychology
which issues from ascendent theology and , on the other hand, exploring (revealing) of the unconscious part of Aristotle’s »reasonable souls« in the Freudian manner is the path to exposing man’s personal identity (selfhood) : man is the starting point in
the search for God (i.e. the source of good), but of the self also (St. Augustine, Ch. Taylor).
U radu se iznose i analiziraju problemi čitanja lirske pjesme u svjetlu polifonijske teorije iskazivanja Oswalda Ducrota, lakanovske psihoanalize i marksističke kritike Antonyja Easthopea, na ...primjeru pjesništva Ivana Slamniga. Nasuprot shvaćanju lirike kao privatnog jezika pjesnikove duše te lirskog subjekta kao narcističke slike pjesnika odnosno čitatelja, autorica argumentira uz pomoć marksističke i psihoanalitičke kritike što liriku čini samosvojnim diskursom koji u prvom redu predstavlja mehanizme koji ga nastoje prikazati. Pjesništvo Ivana Slamniga ističe se unutar suvremenoga hrvatskog pjesništva utoliko što pokazuje u kojoj se mjeri ironija oslanja na polifoniju iskaza. Pritom razara mit o izvornosti pjesničkog jezika istovremeno i otvoreno gradeći poetiku na razgradnji tuđih.
Ove godine se navršava 150 godina od rođenja jednog od najznačajnijih mislilaca, osnivača psihoterapije, Sigmunda Freuda. Njegovo djelo je u teoriji i praksi socijalnog rada ostavilo neizbrisiv trag. ...Psihoanalitička teorija zapravo je prvi konzistentan teorijski korpus koji je utjecao na razvitak kako teorijske baze socijalnog rada, tako i praktične primjene tih znanja i taj se utjecaj vidi sve do danas. Prikazani su neki najznačajniji koncepti koje nalazimo u psihoanalitičkoj teoriji i njihova važnost u teoriji ali i praksi socijalnog rada. Posebna je pozornost posvećena najbitnijim metodološkim posljedicama integriranja temeljnih zasada psihoanalitičke teorije u teoriju i praksu socijalnog rada.
U radu se nastoje kritički razmotriti rasprave o dvjema retoričkim
figurama, apostrofi i prozopopeji, zajedno s njihovim političkim i
etičkim konzekvencijama koje su se zadržale u suvremenim ...pristupima proučavanju lirike od 1980-ih, kada su prvi put izašle na vidjelo. Ako je apostrofa konstitutivna za pjesništvo, a prozopopeja je u podlozi svakog čina čitanja, tada, na teorijski vrlo zanimljive načine, prozopopeja generira sasvim konkretnu ideju pjesništva, podupirući ju institucijom znanosti o književnosti. Ta se ideja ponajprije ostvaruje u antropomorfizaciji lirskog subjekta. No da je ipak riječ o interesnom čitanju koje se još od romantizma prerušava u apriorizam, dokazuje se u nastavku rada analizom tekstova Barbare Johnson psihoanalitičke i dekonstrukcijske provenijencije.
Ključna riječ za razumijevanje takozvanih funkcionalnih, psihogenih odnosno neurotskih poremećaja jest histerija. Taj drevni medicinski pojam čiji se prvi tragovi pronalaze još u starom Egiptu, a ...koji kao dijagnoza postoji od 17. stoljeća u medicinskoj nozologiji, u modernoj je medicini preimenovan, počev od 1952. i DSM-1, a posebice revolucionarnog DSM-3 iz 1980., u mnoštvo naizgled nepovezanih
novih sindromskih dijagnoza raspoređenih u razne dijagnostičke kategorije što nazivamo „razbijanjem histerije“ kao okvira za razumijevanje neurotske patnje. Kao psihoanalitičari i psihijatri psihodinamičari držimo da je time nauštrb medicinskoj psihoterapiji otvoren put prema tvorbi beskrajnih bihevioralnih sindroma,
takozvanih poremećaja, bez psihogene etiologije. Psihoanaliza je i nastala kao psihoterapija histerije i razumjela ju je kao nitko dotad, a ni poslije. Daleko od toga da je psihoanaliza odgovorila na sva pitanja povezana sa zagonetkom imena „histerija“, a vjerujemo da će nam nove odgovore pružiti neuroznanost i neuropsihoanaliza.
Nadalje, držimo da je zadaća psihoanalitičara da održava histeriju „na
životu“ u medicinskim disciplinama koje su je se prelako odrekle i da trebamo biti u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, jer ona kao takozvana protejska bolest u svakom novom dobu mijenja kliničke slike, te da i dalje psihoterapijski liječimo histerike neovisno o dijagnozama i ideologijama pod kojima se skrivaju. Histerija nije, unatoč referenci na maternicu u nazivu, „ženska bolest“ nego je zastupljena u oba spola, a posebice i u pomodnim mnogobrojnim „rodovima“. U članku ćemo
raspravljati o povijesti te bolesti, njezinu mjestu u suvremenim psihijatrijskim klasifikacijama te o suvremenom psihoanalitičkom pogledu na nju.
PDF
