Prostor absolutne ničnosti Tara Peternell
Ars & humanitas,
12/2022, Volume:
16, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Članek bo v ospredje obravnave postavil nekaj temeljnih, vseprisotnih in ponavljajočih se motivov v filozofiji predstavnika kjotske šole, Nishide Kitarōja. Ti motivi so bili nenehno podvrženi ...predelavi s strani avtorja skozi celotno trajanje njegovega življenja. Pri tem se bom pretežno osredotočila na zgodnje in srednje obdobje njegovega pisanja, v katerem prvotno opredeli pojme, kot so čisto izkustvo, basho 場所 in absolutna ničnost, ki bodo okvirno razdelani v mojem pisanju v namen obravnave problematike individualnega jaza in dejanskega sebstva v odnosu do sveta. Tema obravnave prispe do vrhunca napetosti v Nishidovi zastavitvi bashoja, ki stremi k odpravi vrzeli med subjektom in objektom, torej k njuni neprebojni združitvi v enost navkljub njuni drugačnosti, a vseeno omogočujoč, da v svoji skupnosti ohranita individualno avtonomnost. To početje bi na končni točki morda utegnilo poroditi zmožnost za odkritje tistega, kar se razkriva v uvidu v naravo sveta, za katero bom poskusila pokazati, kako se zrcali prek Nishidove absolutne ničnosti.
Obično se uzima kao zdravo za gotovo da su istiniti sudovi objektivno istiniti, neovisno o vjerovanju. Ali to je također vjerovanje – kako ga opravdati? U članku se pruža dokaz o analitičkoj ...vezanosti između pojma objektivne istine i ideje sebstva.
Ovaj članak nastoji u prvi plan istaknuti i prikazati dvije naizgled različite koncepcije filozofije uma koje pripadaju Ludwigu Wittgensteinu i Richardu Rortyju. U tom se kontekstu najprije razmatra ...Wittgensteinova kritika privatnih jezika koja služi za odbacivanje i dekonstituiranje privatnosti svijesti. Pored toga, rad prati etapni i dekonstituirajući karakter unutar Rortyjeve filozofije, pri čemu se pokazuje kako američki filozof svijest, um ili, kasnije, sebstvo – konstantno određuje naturalističkim uzusima. Autori tvrde i obrazlažu tezu da kod obojice filozofa postoji zajednički nazivnik koji se manifestira u odbacivanju tradicionalnih i metafizičkih koncepcija svijesti i identiteta, ali uz to nastoje ukazati i na izvjesne nedostatke i nedosljednosti unutar dviju koncepcija filozofije uma.
This article seeks to highlight and present two seemingly different conceptions of the philosophy of mind belonging to Ludwig Wittgenstein and Richard Rorty. In this context, we first consider Wittgenstein’s critique of private languages, which is then used to reject and deconstitute the privacy of consciousness. In addition, the paper follows the evolving and deconstitutive character of Rorty’s philosophy of mind, showing how the American philosopher constantly defined consciousness, mind, or later selfhood – using naturalistic methods. The authors maintain and justify the thesis that both philosophers have a common denominator which manifests itself in the rejection of traditional and metaphysical conceptions of consciousness and identity, but they also try to point out certain shortcomings and inconsistencies within the two conceptions of the philosophy of mind.
U ovom je radu moja namjera ponuditi novo objašnjenje sebstva iz teorijskih perspektiva biologije i dinamičkih sustava. To znači da podržavam ideju da je sebstvo posljedica bioloških kontrolnih ...mehanizama, bilo unutarnjih procesa ili kao ishod međudjelovanja organizma i okoliša. Iz perspektive teorije dinamičkih sistema, sebstvo se može razumjeti kao svežanj uzoraka proizlazećih iz prilagodbe živućeg sustava na uvjete okoliša. U prvom dijelu rada, sebstvo se razumijeva polazeći od tri obilježja živućih sustava koji su rezultat samoorganizacije organske materije: identitet, jedinstvo i samoodržavanje. U drugom dijelu, raspravljam o jednom od najvažnijih obilježja sebstva: svjesnom djelovanju. Značenju svjesnog djelovanja pristupa se kao da se sastoji od tri dijela: sprega organizma sa svijetom, upravljanje unutarnjim i vanjskim procesima te predviđanje. Zaključno, raspravljam o problemu veze između sebstva i autonomije, pri čemu razmatram sebstvo kao posljedicu stupnjeva slobode živućeg sustava.
Understanding the notion of human being in Taylor’s theory of modern society includes the understanding of external components that define it – a moral framework and a social community – and the ...understanding of internal components – the capacities, mainly the component of the strong evaluation, that enable it to be oriented towards the highest values. A human being understood as a self, a person, a subject, an identity, overshadows, however, their multidimensionality through the exclusivity of the dimension of moral good as the main reference to their self-evaluation. The paper elaborates Taylor’s moral ontology, the relationship between the self and the good, and the foundation for the creation a modern identity as the synonym for a modern human being in their positioning related to the highest moral values.
Pitanje sebstva staro je koliko i čovjek, međutim, tek u suvremenosti, na temelju filozofije života, filozofije egzistencije i fenomenologije pokušava se pronaći adekvatna metoda za približavanje ...sebstvu. Kroz ovaj se rad pokazuju prednosti i mane Husserlove fenomenologije. Okret k istraživanju struktura subjektivnosti i inter-subjektivnosti predstavlja važnu ulogu u tumačenju sebstva. Ipak, pokazuje se da je Husserlovu metodu neophodno okrenuti od čiste do оkrnjene subjektivnosti u kojoj se raskriva anticipatorska uloga svijesti. Ova uloga važna je s obzirom na to da je za sebstvo presudno ne samo kako netko razumije sebe nego i kako stupa u akciju s-drugima. Akcije sebstva nikada nije moguće razumjeti iz pozicije čiste subjektivnosti jer je pitanje motiva pitanje osobnosti kao uvijek konkretnog povijesnog subjekta. Za razumijevanje sebstva presudno je pitanje kako ono razumije sebe u lancu intersubjektivnih odnosa. Na temelju ove razlike obrazlaže se razlika između »idealnog« i grešnog čovjeka, koju je već Nietzsche najavio. Iz tog razloga, metoda kojom se sebstvu pristupa mora biti hermeneutička. Ono sebe ne može utemeljiti u deskripciji, u mimetičkom podržavanju realnosti, a niti u pokušajima da se sebstvo odredi formalnim principima. Naš odnos prema drugima i prema nama samima uvijek iznova treba konstituirati ne samo zbog toga što iskustva diktiraju nove obrasce življenja nego i zato što sebstvo ima mogućnost promjene načina interpretiranja situacija i time sebe-autentičnog određivanja u svijetu.
The question of selfhood is a very old question; however, only in contemporary philosophy on the foundations of the philosophy of life, philosophy of existence and phenomenology, it is possible to find an adequate method that could enable us to approach the understanding of selfhood. To accomplish this task, the advantages and disadvantages of Husserl's phenomenology must be demonstrated. Here, the research of the structures of subjectivity and inter-subjectivity performs an important role in the interpretation of selfhood. Nevertheless, it has been shown that it is necessary to reverse Husserl’s method from pure subjectivity to fragmented subjectivity in which the anticipatory role of consciousness is being re-discovered. This is important for the interpretation of selfhood not just in a theoretical way, but also in showing that selfhood could be understood only in relation to others. Actions of the self can never be understood from the position of pure subjectivity because the question of motives is a question of personality that is always a concrete historical subject. The crucial point in understanding the selfhood is showing the way in which it understands itself in the chain of intersubjective relations. From this point, it is possible to distinguish “ideal” from sinful man, the difference which has been emphasized in Nietzsche's philosophy. The only
method by which we can approach the question of selfhood is the hermeneutical method. It can’t be understood by description or in the attempts to deduce it on formalism and norms. Our relationship towards others and towards ourselves should be again and again re-constructed, not only because the experience itself dictates new patterns of life, but also because only the selfhood has the ability to change the way in which the situation is interpreted and thereby it can authentically determine itself in the world
Članek izhaja iz predpostavke, da sta razsvetljenska koncepta avtonomnega subjekta in humanizma v sedanji obliki zastarela in neprimerna za idejno osnovo sodobnega časa. Svobodna volja posameznika ...nima več opore v etičnih maksimah, saj te znotraj visoko diferenciranih socialnih in tehnoloških kontekstov sodobnih družb ne morejo več služiti kot zanesljivi kriteriji realizacije moralnih imperativov. To pa pomeni, da je ogrožena tako moralna kot tudi politična avtonomija posameznika. Avtorica izhaja iz predpostavke, da sodijo tovrstne ideje po drugi strani k najpomembnejšim kulturnim in filozofskim dediščinam Evrope in da je zato treba ta koncepta postaviti v plodno kontrastivno, poliloško in dialektično razmerje s sorodnimi dediščinami neevropskih kultur. Sinteza različnih tradicij humanizma namreč ni samo mogoča, temveč tudi nujna. Članek se pri tem osredotoča na pregled subjektu sorodnih konceptov znotraj kitajske filozofije, pri čemer poudari tradicionalne osnove ter specifično kitajsko razumevanje pojma sebstva.
Afektivno sazrijevanje bogoslova Bošnjaković, Josip; Kunčević, Ivan
Crkva u svijetu,
07/2016, Volume:
51, Issue:
2
Journal Article
Open access
Afektivno sazrijevanje jedan je od stupova za prilagođavanje osobe kada se nađe u novoj okolini. Bogoslov je najčešće mlada osoba koja nakon ulaska u sjemenište prolazi kroz odgojno-obrazovni pro- ...ces u kojem se susreće s raznim osjećajima i raspoloženjima, koji su sastavni dio afektivne zrelosti. Samosažaljenje i nesigurnost, ljutnja, anksioznost, krivnja i sram samo su neki od osjećaja koje proživlja- va bogoslov, a koji su prilika za sazrijevanje. Bogoslov je u nepresta- nom odnosu prema svojim vršnjacima u zajednici u kojoj živi, prema poglavarima, u načelu starijim od njega, te je isto tako u odnosu pre- ma osobama drugog spola u sveučilišnoj zajednici. Upravo je taj tro- struki vid odnosa poticaj za naša promišljanja. U svemu tome pak uvažavamo činjenicu da bogoslov svoj život percipira kao odgovor na Božji poziv, te stoga i antropološka promišljanja o afektivnom sazri- jevanju povezujemo s teološkim. Načelno, jedna osoba jest zrela kad je sposobna odgovorno, slobodno, u ljubavi i autonomno preuzimati obveze prema sebi, drugima i svijetu, znajući pritom i ovisiti o drugi- ma. Biti sposoban nadilaziti samoga sebe, jedan je od bitnih pokaza- telja ne samo ljudske nego i kršćanske zrelosti.
The paper deals with Taylor’s theory of morality in the context of his discussion on identity in Source of Self via hermeneutical – Heideggerian – interpretation of epistemological sources for which ...the author claims are present in the basis of Taylor’s concept of identity. The hypothesis is that, in the sense of Taylor’s understanding, to spatial orientation an ontology of “personal identity” or “selfhood” is immanent, and that its structure reflects the thought structure of Dasein as presented in Heidegger’s Sein und Zeit. I begin the paper with situating the topic, illustrating a connection between Aristotle, Heidegger and Taylor because Talyor thinks about the good as a (moral) axis of human action, the latter being the purpose of his philosophical- anthropological and ethical studies. Thus it encompasses moral foundation enframed by a metaphysics, and therefore Taylor’s consideration of spatial orientation can be interpreted via the prism of the ontology of morality. The second part of the paper deals with epistemological insights which are common for Heidegger (Sein und Zeit) and Taylor (Sources of Self), especially the semantics of their (philosophical) language and teleological-ontological aspects of being related to Heidegger’s Dasein and Taylor’s selfhood in space, the aether of the good. In the final part of the paper, the author discusses Taylor’s concept of spatial orientation.
By using the concept of the Self as the human personality in its totality, as defined by Carl Gustav Jung and furthered by P. Ricoeur (the theory of narrative identity, the Self defined as an ...identity constructed by narrative configuration, the dialectics of the discovery of the other in one’s own Self and one’s own Self in the Other), this work will focus in the analysis of metaphors which express the Self of the auto-diegetic narrator as can be found in the autobiographical discourse of Vesna Parun. The corpus of this research is to be found in selected texts from her volume Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001). From the first chapter of this volume which consists of the following works of autobiography and essays: Poljubac života (1993), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958), Pod muškim kišobranom (1986) the reader comes to realise that, for this author, the writing of autobiography is itself a problem of self-expression and that she had constantly deferred it, while, on the other hand, feeling a great compulsion from within to do so. This sense of paradox finds its reflection in some of the constitutive elements which can be found in her autobiographical discourse. In the relationship between literature and reality, which is something which the genre of autobiography questions in its own way, the author noticeably distances herself from the mere documentary transmission of factual information from her life. A reflection of this can be seen in the negation of a strict chronology of events and confessions, as she makes recourse to a technique which uses collage and appears fragmentary; furthermore, here prose here has a lyrical quality, negating "metaphor as a literary device" and transforming it into "literature as metaphor". The autobiographical prose of Vesna Parun is especially dense with metaphor, and it can be concluded that it expresses her Self. Attention is directed here to three metaphors in particular – the umbrella, which can be both "masculine" and "feminine", a map of the world, on the wall of every house in Vesna’s community, as well the sack, which is followed by the symbolic number 40, as many in which she could fill her life in. Besides the metaphors mentioned here, what will be proposed here is that in the autobiographical discourse of Vesna Parun literature itself is presented as metaphor of her Self, appearing to the reader as significantly (auto)meta-textual.
Služeći se konceptom sebstva kao cjelokupnosti ljudske osobnosti, kako je to definirao Carl Gustav Jung i produbio P. Ricoeur (teorija narativnog identiteta, sebstvo definirano kao identitet konstruiran narativnom konfiguracijom, dijalektika otkrivanja drugoga u vlastitom sebstvu i vlastitoga sebstva u drugome), u radu će se analizom metafora koje izriču sebstvo autodijegetskog pripovjedača istražiti model stvaranja autobiografskog diskursa Vesne Parun. Osnovu obrađenog korpusa činit će tekstovi iz zbirke Noć za pakost. Moj život u 40 vreća (2001.). Iz prvog poglavlja zbirke što ga čine ranije objavljeni autoričini autobiografsko-esejistički tekstovi: Poljubac života (1993.), Do zalaska sunca hodajući za kamilicom (1958.), Pod muškim kišobranom (1986.) čitatelj doznaje da je pisanje autobiografije za autoricu bilo problem samoizricanja pa je taj čin neprestano odgađala, dok je, s druge strane, osjećala snažan unutrašnji poriv da to ipak učini. Ta paradoksalnost autoričine motivacije ogleda se i u nekima od konstitutivnih elemenata koje pratimo u njezinu autobiografskom diskursu. U odnosu književnosti i zbilje, koju sam žanr autobiografije propituje na poseban način, autorica naglašeno stvara odmak od pukog dokumentarnog prenošenja zbiljskih činjenica iz svoga života. To se odražava u negiranju kronološkog niza ispripovijedanih događaja u korist kolažne i fragmentarne organizacije teksta, zatim u naglašenom lirizmu koji mjestimice negira odnos "metafora kao sredstvo književnosti" i pretvara ga u odnos »književnost kao metafora«. Autobiografski diskurs Vesne Parun gusto je prepleten metaforikom za mnoge od kojih se može zaključiti da izražavaju njezino sebstvo. Trima metaforama se u ovom radu daje posebna pozornost – kišobranu, koji može biti "muški" i "ženski", zemljovidu, koji na zidu ima svaka kuća u Vesninu zavičaju, te vreći, koju prati simboličan broj 40, u koliko ih je stao čitav njezin život. Osim spomenutih metafora, u radu će se ispitati teza da se u autobiografskom diskursu Vesne Parun sama književnost predstavlja kao ključna metafora njezina sebstva, čime se isti taj diskurs čitatelju otkriva kao izrazito (auto)metatekstualan.
PDF
