San o genocidu Romčević, Branko
Filozofska istraživanja,
12/2023, Volume:
43, Issue:
3
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
U ovom tekstu, polazeći od pandemije COVID-19 i javnih reakcija koje su je pratile, tematizira se Foucaultovo osmišljavanje pojmova biopolitike i biomoći. Za tu ćemo svrhu najprije utvrditi korpus ...njegovih radova relevantnih za pitanje biopolitike, s obzirom na to da ono – za razliku od zastupljenih predmetnih područja u Foucaultovu ranijem opusu – nije dobilo zasebnu studiju. Tako ćemo fokus suziti na period od 1974. do 1976. godine, u kojemu Foucault ispisuje pet (za razumijevanje biopolitike) presudnih tekstova, od kojih onaj završni – »Pravo smrti i moć nad životom«, kao jedini s biopolitikom kao ekskluzivnim predmetom, donosi nešto što bi se moglo shvatiti kao Foucaultovo definitivno tumačenje njezine geneze i pozicije u modernim tehnologijama moći. U drugom dijelu teksta analiziramo pojmovnu strukturu biomoći i mjesto koje unutar nje zauzimaju disciplina i biopolitika, a zatim se preusmjeravamo na Foucaultovo konačno određenje biopolitike kao tanatopolitike, kako bismo postavili pitanje o tome je li cijela ta perspektiva zapravo distopijska. No, pronalazimo da nije, s obzirom na to ovisi od njegova shvaćanja odnosa moći, po kojemu je otpor primaran, a moć izvedena. Potom u završnom osvrtu konstatiramo da Foucaultovo tematiziranje biopolitike ne može pružiti zaklon nijednoj od današnjih antibiopolitičkih tendencija.
In this paper, we discuss Foucault’s formulation of the notions of biopolitics and biopower against the background of the COVID-19 pandemic and the public reaction to it. For this purpose, we first identify his body of work relevant to the issue of biopolitics, since this issue – unlike the subject areas represented in Foucault’s earlier work – has not been the subject of a separate study. We narrow the focus to the period between 1974 and 1976, when he wrote five crucial texts for understanding biopolitics. The final one – “Right of Death and Power over Life”, the only one with biopolitics as the sole subject – provides what could be understood as Foucault’s definitive interpretation of the genesis and position of biopolitics in modern technologies of power. In the second part of the paper, we analyze the conceptual structure of biopower and the position of discipline and biopolitics within this structure. We then turn to Foucault’s final determination of biopolitics as thanatopolitics to raise the question of whether this whole perspective is dystopian. We find that it is not, because this perspective depends on Foucault’s understanding of power relations, according to which resistance is primary and power is derived. Finally, we argue that his conceptualization of biopolitics cannot be used to justify any of today’s antibiopolitical tendencies.
Post-Soviet social Collier, Stephen J
2011., 20110808, 2011, 2011-08-08
eBook
The Soviet Union created a unique form of urban modernity, developing institutions of social provisioning for hundreds of millions of people in small and medium-sized industrial cities spread across ...a vast territory. After the collapse of socialism these institutions were profoundly shaken--casualties, in the eyes of many observers, of market-oriented reforms associated with neoliberalism and the Washington Consensus. In Post-Soviet Social, Stephen Collier examines reform in Russia beyond the Washington Consensus. He turns attention from the noisy battles over stabilization and privatization during the 1990s to subsequent reforms that grapple with the mundane details of pipes, wires, bureaucratic routines, and budgetary formulas that made up the Soviet social state.
Susreti sa ksenotkivom Ryle, Simon
Umjetnost riječi,
12/2023, Volume:
67, Issue:
2
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Ovaj rad uvodi pojam “ksenotkiva” analizirajući tri poznata romana koja se bave konzumacijom mesa: Meso (Meat) Josepha D’Laceyja (2008), Elizabeth Costello J. M. Coetzeeja (2003) i Vegetarijanku (The ...Vegetarian) Han Kang (2007) te pokazuje kako ksenotkivo u tim romanima predstavlja problematičan susret s abjektnom tjelesnom materijom. Propitujući klasičnu razliku između biosa i zoē (“politički” i “goli” život) kako ju je opisao Giorgio Agamben, u radu se analizira ksenotkivo kao neizreciv i pogledu nepristupačan oblik tjelesnosti koji je nasilno isključen iz diskursa infrastrukturama i epistemama konzumiranja mesa u smislu Foucaultovih kulturoloških struktura znanja (épistémè). U radu se isto tako pokazuje kako su industrijska poljoprivreda i meso temeljni način nametanja te podjele tkiva u raznim ekonomskim i kulturnim sferama te kako čak i u novijoj materijalističkoj filozofiji meso funkcionira kao jedan od najdublje upisanih načina ušutkivanja jezovitog (engl. uncanny) zova ksenotkiva. Polazeći od Deleuzeova koncepta “estetske senzacije”, ovaj rad pokazuje kako su dezorijentacijski susreti sa ksenotkivom u romanima D’Laceyja, Coetzeeja i Han primjer političke i etičke poetike tijela u nastajanju.
Straipsnyje siekiama parodyti, jog tik išryškinus kalbos kaip pirmapradiškai negatyvios struktūros idėją bei atskleidus jos įprasminimo perspektyvą, įmanoma neredukcionistiškai interpretuoti Giorgio ...Agambeno biopolitikos koncepciją. Kalbą ir biopolitiką susiejantis ryšys Agambeno filosofijoje išryškinamas analizuojant jo radikalizuotą Hegelio neigimo judesio interpretaciją. Teigiama, kad tik ontologiškai negatyviai interpretuojant kalbą galima paaiškinti, kodėl politika Agambenui visada jau yra biopolitika. Sykiu galima formuluoti ir svarbią konceptualinę analogiją: žmogus, kaip gyva būtybė, politikoje „egzistuoja“ tokiu pat statusu, kaip hegeliškas juslinis tikrumas „egzistuoja“ kalboje.
Položaj životinja u teorijskoj imaginaciji i društvu proističe iz istorijske naturalizacije osnovnih epistemoloških i ontoloških kategorija, kompleksne društveno-kulturološke geneze koncepata čije ...pretpostavke danas nije jednostavno razmrsiti. Dato razumevanje subjektivnosti i društvenosti podrazumeva prirodu kao svoju suprotnost, ali i da su sve druge kategorije u graničnim klasifikacionim područjima a priori podređene ljudskim interesima i ciljevima. Debate koje su se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina vodile, kad su u pitanju pokreti za prava životinja i ekofeministički pokret, unele su svojevrsnu pometnju u do tada podrazumevani pristup tom pitanju. Međutim, tek odnedavno aktuelna biopolitička teorija, postavljajući pitanje određenja čoveka i uzimajući u obzir konceptualne pomake u vezi sa granicom između bioloških vrsta, uspostavljenom u modernom diskursu, unosi značajnije novine i u debatu o vegetarijanstvu. Sa ciljem da obrazložimo pomake koji se u debati mogu načiniti u prostoru koji se otvorio s biopolitičkom teorijom, dva argumenta koja su dugo dominirala debatom – etički i ekofeministički – podvrgavamo kritičkoj analizi. Dok su etičko i ekofeminističko stanovište fokusirani na kategorije političke subjektivnosti i antropocentričke pretpostavke, biopolitika pokreće pitanje nadilaženja duboke ambivalentnosti normativnih i praktičnih rešenja koja karakterišu čovekov odnos prema životinjama i njihovom planskom i sistematizovanom ubijanju za potrebe prehrambene industrije.
Zbirni in namestitveni centri za begunce, azilni domovi in centri za tujce so sodobna oblika institucionalizacije in prostorske segregacije ljudi. Nekoč dobro znani procesi »velikega zapiranja«, ...biopolitike in ustvarjanja »populacij« so danes prežeti z ideologijami evrocentrizma, kulturalizacije in kulturnega rasizma, ki jih širijo mediji. Primerjava s procesi zapiranja hendikepiranih pokaže, da so se po eni strani procesi deinstitucionalizacije na Zahodu uspešno končali ali pa še potekajo (v Sloveniji, na primer), po drugi strani pa se povsod po Evropi krepi institucionalizacija beguncev in migrantov. Namesto konstruiranja beguncev kot varnostne grožnje, zdravstvenega tveganja in kulturne drug(ačn)osti so potrebni ukrepi deinstitucionalizacije in depatologizacije begunskih življenj.
U doba kada internet još nije postojao, 60 - tih godina prošloga stoljeća, Marshall McLuhan iznosi poznatu sintagmu „svijet je globalno selo“, a nove su komunikacijske i medijske tehnologije trebale ...putem međuovisnosti transformirati svijet u međuplanetarno selo. Međutim, McLuhan možda nije niti slutio da će ubrzani tehnološki napredak omogućiti komunikaciju bez „fizičkog posrednika - čimbenika“, te da će utilitarna i instrumentalna dimenzija komunikacije prepustiti mjesto kulturno - društvenoj dominaciji i manipulaciji. U numeričko doba, i Foucaultov pojam „bio - politike“ kao sustava potpunog nadzora i reguliranja tijela i života pomoću znanosti, tehnologije, na prvi pogled glasi kao povijesno konzumirani pojam koji pripada prošlosti moderne, bio - političkim i represivnim društvima. Numerička kontrola danas se temelji na dubokom porivu individualnog i narcističkog egzibicionizma unutar novog društva izloženosti.
Následující text se snaží načrtnout možné interpretace toho, jak se prostřednictvím kulturní reprezentace tělesnosti, zahrnující i analýzu DNA, může zobrazovat přináležitost k určité etnicky ...definované komunitě. Konkrétním příkladem, kterým se zabývá, jsou spojení výpovědí o tělech, která se popisují skrze genetický kód, a zároveň výpovědí odkazujících k sebedefinici etnické core-group, jež vytváří potenciál i pro identifikaci „těch druhých“, těch, kteří stojí za hranicemi sdílené solidarity. Ptá se tedy, jak funguje tělesnost a jedna z kategorií života, genom, jako objekt par excellence při utváření symbolických hranic mezi přírodou a kulturou. V tomto kontextu si všímá toho, jak jsou prostřednictvím vyjednávání hranic očišťovány prahy mezi etnicizovanými core-group a out-group, „námi“ a „ostatními“, to znamená, jak je solidarita k určitému společenství strukturovaná kolem odkazů na přirozenost ideje původu, předků a kulturalizaci tělesného kódu či mýtu společné krve. Jeho snahou je přitom upozornit na procesy reprezentace, které určují, kdy se co přiřazuje sféře přírody či naopak sféře kultury, a jakou roli v tomto procesu hraje diskurs populární reprezentace vědecké analýzy těla a jeho genomu. Odkazy na krev, stejně tak jako na analýzu DNA, jsou zde přitom kulturními fenomény stejně tak jako jsou zmínky o původu a o tajemstvích předků součástmi sféry přirozenosti světa konkrétní etnicizované komunity.
Real - time media reporting, accompanied by expert analysis of the spread of the infection on a global and micro level, contributes to the escalation of the social atmosphere of collective anxiety ...and psychosis. In this direction, pandemics of collective psychosis and fear always precede the introduction of totalitarian measures and create preconditions for bio - political and medical rule, strengthening of extraordinary control measures. Viral insinuation, mimicry of reactions, dissemination of viral fear, are integral phenomena of diffuse social - media violence that transforms the reality of panic - fear into phantasmagoric and often simulating collective anxiety. Today’s print, audiovisual and numerical media use consensually and skillfully leverage the marketing of fear. In this respect, the journalist (along with the arms dealer, politician and antidepressant manufacturer) is one of the few professions that trades in fear and panic. The media has become a powerful weapon of traditional fear politics that instrumentalizes the collective fear of the population to extort passive consent to the application of extraordinary measures that restrict fundamental individual civil liberties.
U radu se nastoji utvrditi odnos bioetike i biopolitike u kontekstu osoba starije životne dobi. Iako starenje po sebi i nije fenomen, ipak se kao fenomen ističe odnos prema osobama starije životne ...dobi. S obzirom na to da iste nerijetko gube svoje psihofizičke sposobnosti i suočavaju se s vlastitim ograničenjima, neminovno se suočavaju i s vrijednosnim sustavom i odnosom društva. U tom smislu biopolitika očituje se kao snaga i moć koja je sposobna svojim instrumentima preobraziti i oblikovati novu kulturu, međutim ne samostalnim radom, već je dužna osloniti se na pomoć bioetike, čiji je temeljni predmet odnos spram ljudskoga dostojanstva, života i zdravlja. Nasuprot kulturi materijalizma i konzumerizma bioetika ima zadatak iznova probuditi u suvremenom društvu smisao i vrijednost ljudske naravi kao baze etičnosti i zdrave biopolitike radi razvijanja svijesti o krjepostima kao dijelu naravi ljudske osobe. Time se etika krjeposti želi istaknuti kao nova paradigma biopolitike jer odgovara onom izvornom i iskonskom ljudskom
PDF
