The concentrations of inflammatory mediators in nasal secretions could reflect the inflammatory status of the nasal mucosa and evolution of sinus disease. The results of previous investigations ...suggest that macrolide antibiotics could be effective in the treatment of chronic rhinosinusitis and nasal polyposis. The mean goal of this study was to compare the efects of preoperative clarithromycin administration and surgical treatment with sole surgical treatment in patients with nasal polyposis. Therefore, we assessed the immunomodulatory and clinical efects of long-term low-dose clarithomycin treatment in allergic and non-allergic patients with nasal polyps. Method. Eighty (n = 80) patients with nasal polyposis were included in this investigation. Twenty-two non-allergic and 18 allergic patients were administered clarithromycin 500 mg/day single oral dose for eigth weeks. We measured the levels of Th1 cytokines IL-2, IL-12 and IFN-γ, Th2 cytokines IL-4, IL-5 and IL-6, proinflammatory cytokines TNF-α, TNF-β and IL-1β, an antiinflammatory cytokine IL-10, and a chemokine IL-8 in the nasal secretions, before and after antibiotic administration. We also scored each of the patients, before and after treatment, according to nasal symptom score and endoscopic score. After macrolide treatment, endoscopic sinus surgery was performed in all patients in whom we endoscopically found nasal polyps of different sizes. The eosinophils were counted in hematoxylin-eosin stained sections of nasal poyp samples, in the epithelium and the lamina propria separately. The second investigatied group consisted of 40 patients with nasal polyposis, 20 non-atopic and 20 atopic, treated only surgically, and also scored clinically before and after surgery. All remowed nasal polyps were also analysed pathohistologically. The nasal symptom scores and endoscopic scores after macrolide treatment/surgical treatment, and 6 and 12 months postoperatively were evaluated. Results. Long-term low-dose clarithromycin treatment showed similar clinical effects in non-allergic and allergic patients with nasal polyposis. After antibiotic administration, we found significantly lower levels of chemokine IL-8 in the nasal secretions in both non-atopic and atopic patients. Therefore, in non-atopic nasal polyp patients we found reduced levels of TNF-α, whereas in atopic ones, we found lower concentration of IL-1β, IL-6 and IL- 12. The decreases in IL-8 levels in nasal secretions were assiciated with reduction of polyp size both in atopics and non-atopics. Nasal polyps with more intense epithelial eosinophil infiltration respond worse to long-term low-dose clarithromycin therapy. Finally, at the time point of 12 months afret surgical treatment, in the group of preoperitevely treated, the number of nasal polyp patients was 27.5% less than in the group of only surgically treated patients. Conclusion. Long-term low-dose clarithromycin administration have similar clinical effects in non-allergic and allergic aptients with nasal polyposis, due to immunomodulatory and antiinflammatory action. On the other hand, clarithomycin use shows different immunomodulatory effects in non-atopic and atopic effects. Evaluation of the inflammatory mediator levels in nasal secretions can be valuable path for assessment the effects of antibiotic treatment in patients with nasal polyposis. These results suggest that preoperative clarithromycin administration postpones nasal polyp relapse after endoscopic sinus surgery.
Koncentracije medijatora zapaljenske reakcije u nosnom sekretu odražavaju status zapaljenja sluzokože nosa, kao i razvoj zapaljenske bolesti u paranazalnim sinusima. Rezultati prethodnih istraživanja sugerišu da primena makrolidnih antibiotika može biti efikasna u lečenju hroničnog rinosinuzitisa i nosno-sinusne polipoze. Osnovni cilj istraživanja bio je da se uporede efekti preoperativne primene makrolidnog antibiotika klaritromicina i naknadnog hirurškog lečenja sa efektima isključive primene hirurškog lečenja u bolesnika sa nosno-sinusnom polipozom. Osim toga, bilo je potrebno proceniti imunomodulacijske i kliničke efekte dugotrajne, niskodozirane terapije klaritromicinom u alergičnih i nealergičnih pacijenata sa nosnom polipozom. Metod. U studiju je bilo uključeno ukupno osamdesetoro (80) bolesnika sa nosno-sinusnom polipozom. Ukupno četrdeset bolesnika, 22-oje nealergičnih i 18-oro alergičnih je dobijalo klaritromicin u jednoj dnevnoj dozi od 500 miligrama (500 mg) tokom osam nedelja. Određivane su koncentracije Th1 citokina IL-2, IL-12 i IFN-γ, Th2 citokina IL-4, IL-5 i IL-6, proinflamatornih citokina TNF-α, TNF-β, IL-1β, antiinflamatornog citokina IL-10 i jednog hemokina (IL- 8) u uzorcima nosnog sekreta, pre i nakon lečenja. Svaki od pacijenata je bio klinički klasifikovan pre i nakon lečenja, u skladu sa nosnim simptom skorom i endoskopskim skorom. Nakon antibiotskog lečenja, svakom od ispitanika kod koga su endoskopski pregledom verifikovani nosni polipi, isti su bili hirurški odstranjeni. U uzorcima tkiva nosnih polipa bojenih hematoksilin-eozin tehnikom, brojani su eozinofili, posebno u epitelu i lamini propriji. U drugu grupu je bilo uključeno ukupno 40-oro bolesnika sa nosnom polipozom (20-oro nealergičnih i 20-oro alergičnih), koji su bili isključivo hirurški lečeni i koji su takođe bili klinički klasifikovani pre i nakon lečenja. I u ovoj grupi bolesnika su odstranjeni polipi bili patohistološki analizirani. Nakon završene terapije, svih 80-oro bolesnika je biti kontrolisano rinoskopskim i endoskopskim pregledom, a preseci u praćenju su bili pravljeni nakon 6 i nakon 12 meseci. Rezultati. Dugotrajna, niskodozirana primena klaritromicina pokazala je približno iste kliničke efekte u nealergičnih i alergičnih bolesnika sa nosnim polipima. Koncentracije hemokina IL-8 bila je nakon terapije klaritromicinom snižena u uzorcima nosnog sekreta i u nealergičnih i u alergičnih bolesnika. Koncentracije proinflamatornog Th1 citokina TNF-α bila je značajno snižena u nealergičnih, dok su koncentracije citokina IL- 1β, IL-6 i IL-12 bile značajno manje u alergičnih bolesnika. Uočena je povezanost između sniženja koncentracija IL-8 u nosnom sekretu i smanjivanja veličine nosnih polipa u obe grupe ispitanika. Primena klaritromicina je imala slabije efekte u pacijenata sa većim brojem eozinofila u uzorcima tkiva nosnih polipa, konkretno u onih sa gušćom eozinofilnom infiltracijom epitelnog sloja nosne sluzokože. Na kraju, u grupi preoperativno lečenih klaritromicinom, 12 meseci nakon hirurškog lečenja, bilo je za 27,5% manje ispitanika kojima je endoskopskim pregledom verifikovano ponovno prisustvo polipa u nosu, u odnosu na ispitanike koji su bili lečeni samo hirurški. Zaključak. Dugotrajna, niskodozirana primena klaritromicina ima slične kliničke efekte u nealergičnih i alergičnih pacijenata sa nosnom polipozom, zahvaljujući svom imunomodulacijskom i antiinflamatornom dejstvu. Sa druge strane, primena ovog leka pokazuje različite imunomodulacijske efekte kod nealergičnih i alergičnih pacijenata. Merenje koncentracija medijatora zapaljenske reakcije u nosnom sekretu može biti koristan izvor informacija za procenu efekata antibiotskog lečenja nosne polipoze. Rezultati sugerišu da preoperativna primena klaritromicina odlaže ponovni rast nosnih polipa.
Cilj istraživanja bio je odrediti razine citokina TNF-α, PGE2, IL-1β, IL-6 i IL-10 u uzorcima sinovijske tekućine iz zglobova zahvaćenih osteoartritisom (OA) te procijeniti učinkovitost pojedinačne ...intraartikularne injekcije (IA) (PRP), mezenhimnih matičnih stanica (MSC), biofizički aktivirane plazme obogaćene trombocitima (B-PRP) i njihovih kombinacija u liječenju osteoartritisa u pasa. U istraživanju je upotrijebljeno 36 pasa s osteoartritisom, različitih pasmina, spola, dobi i tjelesne mase. Oni su podijeljeni u skupine PRP, MSCs, PRP + MSCs, B-PRP, B-PRP + MSCs i SC (Saline Control). Injicirana je samo jedna doza. Primarni je kriterij za uključivanje pasa bio da nisu imali sistemsku bolest. Autologni stanični sustav Genesis 2 (30 mL) upotrijebljen je kao biofizički aktivator u pripremi PRP-a. Uređaj za biofizičko aktiviranje PRP-a montiran je na jednom kraju, a drugi je kraj aktivatora ostao prazan. Alogene adipozne matične stanice proizvedene su prema uputama a Biovalda Health Technology Inc. Količina citokina TNF-α, PGE2, IL-1β, IL-6 i IL-10 dobivena je testom ELISA iz uzoraka sinovijalne tekućine prije liječenja te 0., 15., 30., 60. i 90. dan liječenja. U svim su slučajevima klinički i radiološki pregledi obavljeni 0., 15., 30., 60. i 90. dan. Rezultati dobiveni u skupini PRP + MSC pokazali su veću učinkovitost u usporedbi s drugim skupinama. Zapaženo je da se dobri rezultati mogu postići samo uz PRP ili u kombinaciji PRP-a i matičnih stanica, posebno u slučaju ponovljene intraartikularne injekcije. Potrebna su i daljnja istraživanja kako bi se objasnila učinkovitost B-PRP-a. Vezano za enzime, samo je kombinacija B-PRP-a i MSC-a bila učinkovita, ali s različitim rezultatima.
Akutna reumatska vrućica (ARV) i reumatska bolest srca (RBS) još uvijek su hitna medicinska stanja u zemljama razvoju, ali i u nekim sredinama u razvijenim zemljama. Cilj ovoga istraživanja bio je ...procijeniti koncentracije citokina u plazmi djece s RBS-om te njihovu korelaciju s koncentracijama protutijela na viruse iz porodice Herpesviridae. U istraživanje je bilo uključeno 62 bolesnika s RBS-om u dobi od 8 do 17 godina. Mjerene su serumske koncentracije TNF-α, IL-4, IL-8, IL-10 and IFN-γ; protutijela IgG and IgM na citomegalovirus (CMV), herpes simpleks virus (HSV) I.-II. skupine i Epstein-Barrov virus (EBV) u serumu mjereni su metodom ELISA. Kod bolesnika s RBS-om zabilježen je značajan porast koncentracija citokina (TNF-α, IL-8, IL-4 i IL-10). Protutijela na unutarstanične viruse iz porodice Herpesviridae otkrivena su u sve djece s RBS-om. Prisutnost IgG HSV I-II protutijela te IgG i IgM EBV protutijela bila je značajno vjerojatnija kod djece s RBS-om u usporedbi s kontrolnom skupinom (p<0,05). Koncentracija IgM protutijela na CMV pokazala je pozitivnu korelaciju s TNF-α; koncentracija IgG protutijela na EBV pokazala je negativnu korelaciju s TNF-α; koncentracija IgG i IgM protutijela na EBV pokazala je pozitivnu korelaciju s razinama IL-10. S obzirom na pozitivnu korelaciju koncentracije IL-10 s koncentracijama IgG i IgM protutijela na EBV te značajnost IL-10 u progresiji RBS-a može se pretpostaviti predisponirajuća uloga EBV-a u progresiji RBS-a, što zahtijeva daljnja istraživanja.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Malaria is a multisystemic, potentially lethal disease caused by parasites of
the genus Plasmodium. It has been proven that the release of proinflammatory
cytokines in malaria produces systemic ...inflammatory response and that their
concentrations are increased, especially in severe forms. It is considered
that the cytokines are responsible for the occurrence of fever, vomiting,
diarrhea, myalgia, thrombocytopenia, immunosuppression, coagulopathy and
neurological manifestations. At the Clinic of Infectious and Tropical
Diseases, 103 patients with imported malaria were treated during the period
2000-2010. The most important clinical and laboratory parameters were
determined in the total sample of patients, with special reference to the
degree of parasitemia. In the prospective part of the study that included 34
patients, the cytokines TNF-α and IL-6 have been taken. The main aim of the
doctorate is to determine the levels of cytokines TNF-α and IL-6 in two
phases: before and after treatment, and to establish their correlation with
clinical, parasitological and hematological parameters. According to the WHO
criteria for severe forms of malaria, a group of 22 patients was formed, and
their most common complications were determined, as well as the comparasion
to the total sample of patients. It was confirmed that in the first phase,
the levels of cytokines TNF and IL-6 are elevated and that there is their
strong mutual correlation and correlation with the degree of
parasitemia,elevated d-dimer and lactate levels, leukopenia and
thrombocytopenia. In addition, it was found that a significantly greater
number of these patients had falciparum malaria, as well as parasitemia less
than 5%, that they did not take chemoprophylaxis, and the thrombocytopenia
was the most common laboratory abnormality. Patients with hyperparasitemia
had significantly higher values of bilirubin and more frequent occurrence of
neurological complications, while in severe forms of malaria has been found
significantly higher levels of TNF-α and the lower number of thrombocytes.
Malarija je multisistemska, potencijalno letalna bolest uzrokovana parazitima
roda Plasmodium. Dokazano je da kod malarije oslobađanje proinflamatornih
citokina produkuje sistemski, inflamatorni odgovor i da su njihove
koncentracije povećane, posebno kod teških formi. Smatra se da su citokini
odgovorni za pojavu temperature, povraćanja, proliva, mialgija,
trombocitopenije, imunospupresije, koagulopatije i neuroloških manifestacija.
U Klinici za infektivne i tropske bolesti u periodu 2000- 2010. godine je
lečeno 103 bolesnika sa importovanom malarijom. U ukupnom uzorku bolesnika
određivani su najznačajniji klinički i laboratorijski parametri, sa posebnim
osvrtom na stepen parazitemije. U prospektivnom delu istraživanja koje je
uključivalo 34 bolesnika uzeti su citokini: TNF-α i IL-6. Najvažniji cilj
disertacije je da se odredi nivo citokina TNF-α i IL-6 u dve faze: pre i
posle terapije, i ustanovi njihova korelacija sa kliničkim, parazitološkim i
hematološkim parametrima. Prema kriterijumima SZO za teške forme malarije
formirana je grupa od 22 bolesnika i određivane su njihove najučestalije
komplikacije, kao i razlike u odnosu na ukupan uzorak bolesnika. Ustanovljeno
je da su u prvoj fazi povišeni nivoi citokina TNF-α i IL-6, i da postoji
njihova jaka međusobna korelacija, kao i korelacija sa stepenom parazitemije,
povišenim vrednostima d-dimera i laktata, leukopenijom i trombocitopenijom.
Sem toga, utvrđeno je da je značajno veći broj bolesnika imao falciparum
malariju, parazitemiju manju od 5%, da nije uzimao hemoprofilaksu, a
trombocitopenija je bila najčešća laboratorijska abnormalnost. Bolesnici sa
hiperparazitemijom imali su značajno veće vrednosti bilirubina i češću pojavu
neuroloških komplikacija, dok su kod teških formi malarije ustanovljene
znacajno više vrednosti TNF-α i niže vrednosti trombocita.
Cilj ovog preglednog rada jest predstaviti vježbu kao nefarmakološku
metodu liječenja osteoartritisa (OA) kroz
preporuke i smjernice dobre kliničke prakse o djelovanju
vježbe na bol i funkciju zgloba ...te odgovoriti na pitanje
može li se vježba koristiti u modifikaciji procesa OA.
Kroz pregled literature najveći broj smjernica dobre kliničke
prakse objavljen je za liječenje OA koljena, kuka i šaka,
s obzirom na to da su ove tri zglobne razine s najvećom
prevalencijom OA u osoba starije dobi.
Opće preporuke za izbor vježbi kod starijih osoba i osoba
s kroničnim bolestima s OA su aerobni trening srednjeg
intenziteta i progresivni trening snaženja glavnih mišićnih
grupa, s visokom učinkovitosti u smanjenju bolnog podražaja
i poboljšanja funkcije.
Kombinacija dijete i vježbe daje bolje rezultate u učinkovitosti
na smanjenje boli i poboljšanje funkcije, nego samo
vježba.
S obzirom na to da su brojne studije potvrdile postojanje
proupalnih citokina u serumu kod bolesnika s OA, dokazano
je da vježba pokazuje antiupalni učinak upravo djelujući
na medijatore upale. Nadalje, kako je debljina rizični čimbenik za razvoj OA,
i dio metaboličkog sindroma, također je dokazano da je
vježba najučinkovitija nefarmakološka metoda u liječenju
metaboličkog sindroma i debljine, a dijetalnim programom
i vježbom zajedno postižemo bolje protuupalne,
analgetske i funkcijske učinke, nego dijetom i vježbom
pojedinačno.
Zaključak. Vježba je ključna metoda nefarmakoloških
mjera liječenja OA. I aerobne vježbe i vježbe snaženja su
učinkovite u smanjenju bola i poboljšanju funkcije.
S obzirom da je OA kronična bolest niskog intenziteta
upale, jedan od efekata vježbe koji se u posljednje vrijeme
istražuje jest smanjenje razine serumskih proupalnih citokina
i povećanje serumskih protuupalnih citokina. No,
nažalost, ne postoji velik broj studija koje evaluiraju protuupalne
učinke vježbe u OA, a iako su rezultati obećavajući,
još uvijek su nedosljedni zbog raznih ograničavajućih faktora
u metodologiji studija.
Parodontna bolest kronična je multifaktorska bolest učestalost koje prema novijim podacima premašuje učestalost karijesa i kao takva predstavlja jedan od vodećih problema u dentalnoj medicini. ...Uzrokuje gubitak potpornog tkiva zuba i na kraju samog zuba. Brojna istraživanja dokazala su povezanost parodontne bolesti i različitih kroničnih sistemskih bolesti, npr. dijabetesa i kardiovaskularne bolesti. Smatra se da niska razina kronične upale, otpuštanje bakterijskih toksina i aktivacija proupalnih medijatora u krvi uzrokuju pogoršanje kronične sistemske bolesti. Svrha našega istraživanja bila je istražiti moguću
povezanost parodontne bolesti, upalnih citokina i kronične bubrežne bolesti. U ovo presječno istraživanje uključili smo ukupno 80 ispitanika podijeljenih u dvije skupine. U prvu skupinu uključili smo ispitanike s kroničnom bubrežnom bolešću III. i IV. stadija, a u drugu ispitanike s kroničnom bubrežnom bolešću V. stadija koji su na hemodijalizi. Usporedili smo parodontni status među skupinama ispitanika, kao i serumske vrijednosti interleukina 6 (IL-6), interleukina 17A i faktora
tumorske nekroze α. Rezultati su pokazali da nema značajnije razlike u parodontnom statusu među skupinama ispitanika, ali su vrijednosti IL-6 bile značajno veće u skupini ispitanika na hemodijalizi te su također bile povezane s lošijim parodontnim statusom kod ove skupine bolesnika.
Mozak se više ne smatra imunoprivilegiranim organom koji je potpuno odvojen od cirkulirajućih imunih stanica krvno moždanom barijerom i koji pokazuje smanjenu ili promijenjenu imunoreaktivnost. Jasno ...je da postoje brojne interakcije između neurološkog, imunog i neuroendokrinog sustava. Psihijatrijski poremećaj za koji se pretpostavlja da je povezan s promjenama u funkcioniranju imunog sustava je depresija. Jedna od hipoteza koja objašnjava patofiziologiju depresije je citokina hipoteza; prema tom shvaćanju promjene ponašanja u depresivnih bolesnika posljedica su promjena u citokinima. Fiziološki i psihološki učinci imune aktivacije tijekom infekcije, koji su primarno posredovani središnjim djelovanjem periferno izlučenih proupalnih citokina, jednim imenom nazivaju se “bolesnim osjećanjem”. Depresija je povezana s aktiviranjem sustava upalnog odgovora. U svezi s imunološkim značajkama depresije treba napomenuti da je depresija heterogeni poremećaj, što znači da različiti tipovi depresije mogu biti ne samo psihopatološki različiti, nego se jedni od drugih mogu razlikovati i na imunološkoj razini. Depresija je obilježena poremećajima u noradrenergičnoj i serotoninergičnoj neurotransmisiji. Proupalni citokini uključeni su u promjene u noradrenergičnoj i serotoninergičnoj neurotransmisiji u moždanim regijama za koje se misli da su uključene u patogenezu depresije. Prema tom modelu ona se može smatrati psihoneuroimunom bolešću u kojoj je periferna imuna aktivacija potaknuta lučenjem medijatora upale odgovorna za brojne ponašajne, neuroendokrine i neurokemijske promjene koje su povezane s psihijatrijskim stanjem.
COVID-19 (engl. coronavirus disease 2019) respiratorna je bolest prouzročena infekcijom SARS-CoV-2 virusom (engl. severe acute respiratory syndrome coronavirus 2). Pretpostavlja se da postoji utjecaj ...atmosferskih čimbenika, uključujući i onečišćenje zraka, na prenošenje koronavirusa, njegovu težinu i stopu smrtnosti. Stoga je cilj ovoga in silico istraživanja bio utvrditi odnos između ključnih onečišćivača zraka sumporova dioksida (SO2), ugljikova monoksida (CO), lebdećih čestica (PMx), dušikova dioksida (NO2), ozona (O3) i komplikacija COVID-a 19 korištenjem: (i) komparativne toksikogenomičke baze podataka (engl. Comparative Toxicogenomic Database, CTD) za dobivanje gena, međusobno povezanih s onečišćivačima zraka i komplikacijama COVID-a 19, (ii) GeneMANIA servera za konstruiranje mreže između dobivenih I srodnih gena, (iii) ToppGene Suite za izdvajanje najvažnijih bioloških procesa/molekularnih puteva i (iv) DisGeNET baze podataka za traženje najvažnijih parova gen-bolest. Za SO2, CO, PMx, NO2 odnosno O3 utvrđena je interakcija sa 6, 6, 18, 9, odnosno 12 gena povezanih s komplikacijama COVID-a 19. Četiri su zajednička (IL10, IL6, IL1B i TNF) i u najvećem postotku (77,64 %) sudjeluju u fizičkim interakcijama. Vezivanje citokina i signalni put posredovan citokinima izdvojeni su kao najvažnija molekularna funkcija i biološki proces. Druge molekularne funkcije i biološki procesi uglavnom su bili povezani s aktivnošću citokina i upalom, što bi se moglo dovesti u vezu s citokinskom olujom i posljedičnim komplikacijama COVID-a 19. Utvrđena je veza između različitih bolesti i ispitivanih gena, posebice između CEBPA i akutne mijelogene leukemije (AML) te između TNFRSF1A i sindroma periodične vrućice povezanoga s TNF receptorom. To upozorava na moguće komplikacije u osoba zaraženih koronavirusom koje boluju od tih bolesti, poglavito kada su dodatno potaknute poremećajem funkcije spomenutih gena.
Cilj je ovog istraživanja bio utvrditi djelovanje peroralne primjene melatonina na razine malondialdehida (MDA), glutationa (GSH), čimbenika nekroze tumora alfa (TNF-α), interleukina 6 i 10 (IL-6 i ...IL-10), enzimske aktivnosti katalaze (CAT), superoksid dismutaze (SOD) i acetilkolinesteraze (AChE) te na koncentraciju gama-aminomaslačne kiseline (GABA) u hipokampusnom tkivu Wistar štakora izloženih kadmiju (Cd). Također je cilj bio utvrditi histopatološke promjene u cerebralnom korteksu štakora. U tu je svrhu istraživanje obuhvatilo 32 mužjaka, nasumce raspoređena u četiri skupine: kontrolnu (n=8), skupinu koja je primala samo Cd (n=8), skupinu koja je primala samo melatonin (Mlt) (n=8) i skupinu koja je istodobno primala Cd + Mlt (n=8). Štakori u Cd i CdMlt skupinama primali su Cd u dozi od 2 mg/kg gavažom na usta triput na tjedan odnosno melatonin u dozi od 100 mg/kg na isti način pet puta na tjedan. Kontrolna je skupina primala samo vodu. Nakon četverotjednog tretmana životinje su dekapitirane te su uzeti uzorci tkiva za biokemijsku i histopatološku analizu. Primjena melatonina dovela je u CdMlt skupini do rasta razina GSH i SOD te aktivnosti katalaze u odnosu na skupinu koja je primala samo Cd. Potonja je pak iskazala značajno više tkivne razine TNF-α i IL-6 od ostalih skupina (P<0,05). Primjena melatonina dovela je do njihova značajnog sniženja u CdMlt skupini (P<0,05). Koncentracije GABA bile su pak značajno više u skupini na melatoninu nego u ostalim skupinama (P<0,05). Naši rezultati potvrđuju da melatonin štiti od neurotoksičnosti izazvane kadmijem u štakora.
PDF
