Umjetnost i utopija Finci, Predrag
In medias res,
09/2023, Volume:
12, Issue:
23
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
Odnos prema utopiji odnos je prema stvarnosti. Utopija je tema mnogih umjetničkih djela, čak se može tvrditi da je umjetnost najpotpuniji opis utopije, a i sama umjetnost radi na ostvarenju utopije. ...Umjetnost u sebi ima elemente utopijskog i zapravo je jedina potpuno ostvarena utopija.
The position on utopia is the position on reality. Utopia is the theme of many works of art, one can even claim that the arts are the ultimate description of utopia, and the arts strive to achieve utopia. The arts contain utopian elements, and actually, the arts are the completely accomplished version of utopia.
U radu analiziramo profetski ton u romanu Zlatno runo Borislava Pekića, njegove uvide o budućnosti čoveka kao vrste. Istražujemo odnos ovog sedmotomnog romana prema najvažnijim civilizacijskim ...pitanjima kao što su ljudska sloboda ili odnos prema religiji. Razmatramo dalje kako vreme i prostor determinišu stavove Borislava Pekića prema idealu slobode, brojnim pokušajima njegove realizacije i stalnim osujećenjima u dugom hodu istorije civilizacije. Pokušavamo da proniknemo u način na koji su tradicija biblijskog proroštva ili profetski zanos pojedinih književnika koji mu prethode mogli uticati na piščeve apodiktičke sudove koje srećemo na stranicama Zlatnog runa.
Kinematografski simulakrumi M. Stepanov, Jelena
In medias res,
05/2017, Volume:
6, Issue:
10
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Realnost nas provocira i nadahnjuje na stvaranje novih svjetova. Paralelni svemiri oblikovani su prema našem imaginativnom potencijalu. Cilj ovog rada prikazati je kako se film pokazao kao savršen ...medij, koji kroz spektakl i zabavu potiče maštu i vizualno projektira prostore fantazmagorije utopija i distopija. Kroz analizu pojedinih filmova prikazano je kako ovi (filmski) simulakrumi najveće bodrijarovske razine stvarnosti brišu granice između realnog i virtualnog svijeta u vremenu i prostoru. Postavlja se i pitanje jesu li rast umnoženih medija i žanrovska hibridnost posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća i prvih godina dvadeset i prvog stoljeća doprinijeli i podržali preobrazbu naše koncepcije stvarnosti u čudesne svjetove.
Rad se bavi distopijskim tematiziranjem budućnosti, rastućom
dehumanizacijom i degeneracijom društva s već odavno poremećenim ili
posve izokrenutim vrijednostima, a temelji se na analizi pet romana, ...tri
ruska i dva naša. Radi se o Zamjatinovu Mi i Platonovljevu Čevenguru s
početka prošloga stoljeća, Sorokinovu Plavom salu s razmeđa stoljeća,
naposljetku o Popovićevu Lomljenja vjetra sa samog isteka prve decenije
21. stoljeća i godinu „starijem“ Mlakićevu Planetu Friedman. Nakon
početnog dijela koji uvodi u problematiku teme, slijedi raščlamba
potkrijepljena relevantnom i dovoljno opsežnom teoretskom literaturom,
uglavnom vezanom uz utopiju, distopiju i/li antiutopiju.
U članku se najprije određuje pojam istine u dvjema dimenzijama – kao međusobne koherencije iskaza i kao korespondencije iskaza s društvenom stvarnošću – da bi se zatim primijenio u analizi ciljeva ...hrvatskih javnih politika. Nakon prikaza dviju odabranih kategorija sektorskih ciljeva i četiriju kategorija vrijednosnih ciljeva javnih politika s primjerima iz državnih strategija, ističu se napetosti na razini međusobne koherencije ciljeva javnih politika te njihove korespondencije na razini njihove izvedivosti i s njima povezane društvene dinamike. Na osnovi analize propituje se je li karakter ciljeva hrvatskih javnih politika utopijski i koje bi mogle biti posljedice toga. Zaključuje se da sugerirani nedostatak međusobne koherencije i korespondencije s društvenim trendovima ciljeve čini suviše ambicioznima te potencijalno distopijskima, napose u perspektivi negativno shvaćene političke slobode.
Starting from the two dimensions of the concept of truth—mutual coherence of statements and the correspondence of statements with social reality—the paper analyses Croatian public policy goals based on a qualitative analysis of the state’s strategic documents. After presenting two selected categories of sectoral objectives (social inclusion and empowerment; welfare and prevention) and four categories of value objectives of public policies (democratic legitimacy; equality and human rights; justice and rule of law; non-violence), together with examples from the national strategies, potential tensions are detected both at the level of mutual coherence of public policy goals and their correspondence at the level of their feasibility and the related social dynamics. At the level of coherence, these are: conflict between insisting on emancipation and encouraging emancipation “from above” by the state; tension between universal human rights on the one hand and democratic legitimacy, equality, and group rights at the level of the political community on the other; the problem of reciprocity of rights and duties in political systems, and the paradox of non-violence demanding state violence to be established. At the level of correspondence, these are: conflict between the increase in the scope of rights that the state must provide in the context of unfavourable demographic and economic trends, the specific dialectic of rights and entitlements in practice that discourages autonomy and independent and subsidiary solution of problems, the logic of non-violence that potentially undermines the security and sustainability of a political order. Based on the analysis, it is concluded that the suggested lack of mutual coherence and correspondence of public policies with social trends makes their goals too ambitious and potentially dystopian, especially in the perspective of negatively understood political liberty, in other words–freedom.
Naglašavajući sveopći kraj ljudske povijesti i znanja, postmoderna filozofija upravo u umjetnosti pronalazi sferu iznošenja svojih pitanja: koliko je čvrsta ljudska spoznaja i koliko je ona vezana ...isključivo uz ljudska bića u svijetu sve većeg multipliciranja artificijelne inteligencije? Film Blade Runner ne odgovara na ta pitanja, ali upravo se njegovom analizom u ovome radu postavlja opreka između fenomenoloških aktivnosti ljudi i tzv. replikanata, odnosno između njihovih signifikacijskih praksi i njihova odnosa prema zbilji. Prvi se dio osvrće na denotaciju, odnosno na neposredno specifično filmsko oblikovanje cyberpunk-žanra i future noir-žanra (koji predstavljaju suvremeno društvo izgubljene organske solidarnosti), te je neizbježna osnova za učitavanje postmodernističkih kodova analiziranih u drugome dijelu, koji je konotativan i implicitan. Ljudska svijest temelji se na prirodnoj i ustaljenoj (restrukturirajućoj) socijalizaciji, dok se svijest replikanata temelji na ugrađenim kodovima, što nužno stvara opreku u kojoj su živa bića manifestacija realno proživljenih života, a replikanti rezultat simulakruma i simulacije.
Članak je usredotočen na sagledavanje odjeka starogrčkoga mita o Antigoni iz pera tragičara Sofokla (5. st. pr. Kr.), kao genoteksta u njegovoj fenotekstualnoj preobrazbi unutar književno-povijesnoga ...konteksta modernističke i postmodernističke dramatike. Kao temeljni fenotekst izdvojena je Kreontova Antigona Mira Gavrana (1983.) uz mjestimična pozivanja na druga metatekstualna ostvarenja i reinterpretacije starogrčke tragedije, kako hrvatska tako i europska, kao što je Antigona Jeana Anouillha (1944.) te Antigona, kraljica u Tebi Tončija Petrasova Marovića (1981.). U vremenskome rasponu od antike do modernizma i postmodernizma, a na temelju izabranih dramskih komada, uočene su brojne varijacije u poimanju antigonijanskoga motiva. Dok se neke metatekstualne preradbe, poput Marovićeve Antigone, kraljice u Tebi, poigravaju krajem tragedije zamišljajući nastavak u kojemu se protagonistica promeće u beskrupuloznu vladaricu, neke se pak, poput Annouillheve Antigone, poigravaju stvarnom povijesnom ulogom Antigonine braće kao i (be)smislom tragedije kao dramske vrste. Ona, najkasnije nastala od sviju, Gavranova, poigrava se, naprotiv, samim autorstvom suprotstavljajući uzvišenomu antičkom svijetu umjetnosti, iznesenom u Sofoklovu predtekstu, apsurdni svijet distopije očitovan u Kreontovoj inačici događaja. Pozivajući se na tipologiju Slobodana Selenića temeljenu na koordinatnome sustavu s četiri pola i dvjema antitezama, red-pobuna i razum-strast, protagonistice Sofoklova genoteksta i triju metatekstova (u Marovića ulogu antičke Antigone preuzima tzv. mlada Antigona, Izmenina kći), stigmatizirane kao strastvene pobunjenice protiv poretka, paradoksalno zastupaju jedan viši red i razum, čime biva raskrinkan antagonist Kreont kao bezumnik i nesmotren vladar. Tri izdvojena sekundarna dramska teksta, u svojoj redefiniciji antičkog arhetipa, moglo bi se zaključno ustvrditi, osciliraju između afirmacije antičkih ideala te njihova ukalupljivanja u moderni kontekst potvrđujući tako svevremenost općeljudskih moralnih dvojbi između krhkosti i nepostojanosti ljudske pravde i pravosuđa te postojanosti ideala.
Marshall McLuhan je u okviru svog tehnološko-determinističkog pogleda na svijet afirmirao tezu da smo preko raznih medija produžili svoja čula čime smo dozvolili tehnologiji da utječe na naš psihički ...i društveni sklop. Ako su mediji zaista čovjekovi produžeci „bilo kože, ruke ili noge” kako ovaj autor apodiktički tvrdi, postavlja se pitanje do čega dovodi njihova amputacija? Cilj ovog rada je refleksivno zahvatiti društveni život i čovjeka kao elementarnu antropološku kategoriju, a u odnosu prema apsolutnoj prisutnosti/odsutnosti suvremenih medijskih tehnologija. Ovim se na nivou teme i ideje direktno bavi antologija Crno ogledalo i indirektno Sluškinjina priča, serija rađena po romanu Margaret Atwood. Bilo da govorimo o tehnološkoj simulaciji svijesti i psihičkim implikacijama završne faze čovjekovih produžetaka ili dehumanizaciji (ženskog) i tijela i duše u totalitarno-teokratskoj državi, svakako se oslanjamo na medije i tehnologiju, što je polazišna točka promišljanja društva koje u oba slučaja možemo okarakterizirati kao distopijsko.
Rad nastoji prikazati odnos suvremenog čovjeka spram tijela, s naglaskom na poimanje ljudskog tijela kao svrhe, primjerice u djelu »Razmatranja o tehnici« Joséa Ortege y Gasseta (1941.), objavljenom ...na hrvatskom jeziku kao drugi dio knjige O ljubavi – O tehnici. Razmotrit će se pitanja: a) kakav utjecaj ima postuliranje distopijskih budućnosti na stav o tehnici, b) možemo li tvrditi da suvremeni čovjek gleda na ljudsko tijelo kao na stroj, c) predstavlja li ideja tijela kao stroja telos suvremenom čovjeku? Filozofijsko razmatranje pojma tehne služit će kao osnova za razmatranje pitanja »Što je čovjek?« i »Što će čovjekom postati?« kako ih čitamo u filozofiji Ortege y Gasseta.
Vrijeme je i filozofska i fizikalna kategorija, koja se na različite načine očituje kao faktor u teoriji i praksi književnog stvaralaštva. U radu se analiziraju neki aspekti vremena u romanima Mi i ...1984. Govorimo o vezi vremena pisanja s temom i stilom romana, te o vezi vremena čitanja s recepcijom romana (aspekti vremena koji zadiru i izvan romana). Posebna pažnja ukazana je složenoj vremenskoj organizaciji romana, ulozi flash-backa, međuodnosima različitih subjektivnih vremena u romanima i njihovoj ulozi u romanima. Također se pokušalo ukazati na međuodnose različitih aspekata vremena, kao što su odnosi različitih subjektivnih vremena u romanima, posebno iz aspekta karakterizacije likova. Prikazan je način na koji je glavni lik romana D-503 karakteriziran upravo
uz pomoć aspekta vremena.
PDF
