Prireditelji navedenih romanov so reziserji in dramaturgi, pisateljev je manj, a se ti so dramatiki in/ali reziserji (Drago Jancar, Partljic, Jovanovic ). V petih primerih je prireditelj hkrati tudi ...reziser, posebno situacijo pa predstavlja Don Juan na psu ali zdrav duh v zdravem telesu, ki ga je napisal, dramatiziral ter reziral Dusan Jovanovic . Najpogosteje uporabljen izraz za prenos romanesknega besedila v dramsko obliko je dramatizacija; adaptacija (Balerina, Balerina) in priredba (Freya Filio ni doma, Spopad s pomladjo) se pojavljata poredko. Naslovi romanov se praviloma ohranjajo tudi v dramatizaciji in uprizoritvi, izjema med petnajstimi romani je Jancarjev Galjot (Sojenje Johanu Ottu); do delne modifikacije naslova je prislo v romanu Katarina, pav in jezuit istega avtorja (Katarina, pav in jezuit: pokrajina sna), Jovanovic evem besedilu Don Juan na psu ali zdrav duh v zdravem telesu (Don Juan na psu) in v Smoletovem romanu Crni dnevi in beli dan, katerega uprizoritev se imenuje po filmskem scenariju Ples v dezju. Nobena od dramatizacij ni izsla v samostojni knjizni obliki, nekatere so objavljene v gledaliskem listu ali so ohranjene v tipkopisu; vecina jih je na voljo v Slovenskem gledaliskem muzeju ali na AGRFT kot citalniski izvod. Obdobje med izidom prototeksta in uprizoritvijo dramatizacije je razlicno, opaziti pa je, da se krajsa pri romanih, ki so izsli po letu 1990. Izjema sta Pahorjeva romana, ki sta dozivela inscenacijo po tridesetih oziroma stiridesetih letih, kar pa je pogojeno tudi z druzbeno- politicnimi okoliscinami. Romana, ki sta bila uprizorjena v obdobju enega leta po izidu, sta dva - Cefurji raus! Gorana Vojnovic a in Sosicev roman Balerina, Balerina. Vec kot polovico (osem) romanov so uprizorili v zadnjih trinajstih letih, v ljubljanski in mariborski Drami je njihovo stevilo najvecje - pet oziroma stiri, v Slovenskem mladinskem gledaliscu, Mestnem gledaliscu ljubljanskem in Slovenskem stalnem gledaliscu v Trstu pa so inscenirali dve priredbi romanov. Dinamiko uprizarjanja sodobnih slovenskih romanov in razporeditev dramatizacij po gledaliscih pogojuje vec dejavnikov, ki segajo od razvoja scenskih in tekstnih praks, preferenc umetniskih vodij posameznih gledalisc do komercialne uspesnosti romanesknih tekstov ter prepoznavnosti njihovih avtorjev. Filio ni doma je roman, ki v literarnem opusu Berte Bojetu, za katerega so znacilne podobne teme in podobe, izstopa po svoji dovrsenosti in je kot daljse prozno delo z antiutopicnimi lastnostmi novost v slovenskem literarnem prostoru (Zupan Sosic 2006: 216). Od tradicionalnega vzorca klasicnih antiutopij ga oddaljujeta odsotnost skodljivih tehnoloskih izumov in osredinjanje na zasebno dogajanje, ki ne poteka v prihodnosti, ampak v (bliznji) preteklosti. Roman tudi ne daje natancnega vpogleda v strukturo represivnega aparata na otoku ali razlaga razlogov za njegov nastanek. V ospredje postavlja unicene eksistence, ranjene posameznike, ki ne znajo delovati drugace, kot da vedno znova unicujejo svoje sotrpine, kar je logicna posledica zivljenja v zaprtem in strogo urejenem druzbenem sistemu. Antiutopicne znacilnosti romana pa se kazejo v dogajalnem prostoru - nedefiniranem otoku, dnevniskih zapisih, v spolnosti kot sredstvu manipulacije, nadzorovanih rojstvih, sistematicnem odtujevanju ljudi (tudi od lastnih otrok), v omejevanju izobrazbe (predvsem zenskam) in v omejeni vlogi narave. Zgodba, ki traja nekaj manj kot stirideset let in se zacne s Heleninim brodolom ter konca nekaj mesecev po Helenini smrti s Filiinim spoznanjem, kdo je moski, ki redno obiskuje njene razstave, je podana skozi vec vrst pripovedi oziroma pripovedovalcev. Prvi del romana je Filiina zgodba - ta je najkrajsa in najmanj pove o zivljenju na otoku, pravzaprav ga prikaze, ko nasilni sistem ze izgublja svojo ostrino. Drugi in tretji del sta po dolzini skoraj enakovredna, s tem da Helenina zgodba zajame zivljenje v Zgornjem mestu, v katerem bivajo zenske, Urijeva pa predstavi Spodnje mesto, doloceno moskim. V prvem delu je pripovedovalka Filio, drugi del sestavljajo dnevniski zapisi Helene Brass; njene pripovedi so razlicno dolge, pogosto med njimi pretece vec mesecev ali celo let. Dialogi so skopi, osebe se izrazajo preprosto ter zgosceno - njihove komunikacijske blokade so odraz zavrtosti in odtujenosti, ki ju povzrocajo loceno zivljenje moskih ter zensk, nadzorovanje erotike in omejevanje svobode. Tretji del romana je s stalisca pripovedovalca najbolj raznolik in enigmaticen; zacne se s tretjeosebno pripovedjo o Urijevem prevzemu poveljstva na otoku pri dopolnjenih petindvajsetih letih. Sledi prehod iz dveh povedi s prvoosebnim pripovedovalcem, ki se v nadaljevanju transformira v drugoosebnega pripovedovalca. Izbiro te oblike pogojuje smrt njegovega ucitelja ter prijatelja Abe, po kateri postane Uri se bolj samoten in nezasciten. Med romanom in uprizoritvijo je v tradicionalnih nacinih prirejanja faza, v kateri se novonastali dramski tekst zapise; ta je realizirana v vseh treh obravnavanih primerih. Primerjava dramskih predlog kaze drugacne ugotovitve kot primerjava uprizoritev. Predvsem Jancarjeva priredba nosi v sebi intenco biti dramsko besedilo, kar pa ji ne uspe zaradi prevelike odvisnosti od protobesedila, katerega avtor je prireditelj sam. Podobno je s Smidovo dramatizacijo, v kateri je opaziti vec inovativnosti in manj »sakralizacije« kanonskega literarnega teksta; poseben primer predstavlja Vojnovic ev roman, ki je s svojo strukturo in prvoosebnim dramatiziranim pripovedovalcem usmeril avtorja priredbe in reziserja Bulca, da se je odlocil za monodramo, s cimer je ohranil posredniski komunikacijski model, veliko vecino teksta in se s tem najmanj oddaljil od romana.16 Bulceva dramska predloga je tudi v celoti realizirana na odru, ne vsebuje didaskalij ali kakrsnih koli scenskih opomb in ni javno objavljena. Ker je le nekoliko reorganiziran in skrajsan prepis romana z ohranitvijo pripovedovalca (uvedba pripovedovalca je sicer v procesu adaptacije nedramskih besedil dokaj pogost postopek, sploh od druge polovice prejsnjega stoletja dalje), jo pogojno oznacujem za dramatizacijo. Ostala dva primera - Katarina, pav in jezuit ter Filio ni doma - skusata biti dramsko besedilo, kar se kaze tudi na formalni ravni (didaskalije, tridelna zgradba), vendar sta se oba ujela v past, ki jo nastavljajo dramatizatorju na eni strani epska sirina, stevilne analepse, notranji monologi idr. ter na drugi prevelika zvestoba izvirniku. Zaradi razlicnega komunikacijskega modela v pripovednih in dramskih besedilih17 sta dramatizatorja razumljivost zgodbe ustvarjala z razlicnimi tehnikami epiziranja, predvsem s preobseznim porocanjem, kar je pripeljalo do nadomescanja dramske akcije z govorjenjem o preteklih dogodkih (predvsem Katarina, pav in jezuit). Slednje sta reziserja v uprizoritvi mocno reducirala oziroma se je Frey odlocil za popolnoma drugacen pristop, kar kaze pogosto neskladje pisateljske in reziserske logike. Obravnavani primeri dokazujejo, da kadar pripravlja priredbo reziser (Bulc), to stori drugace kot pisatelj/dramatik, saj jo pise z izrazito mislijo na uprizoritev.
UČITELJ I DRAMATIZACIJA Zadražnik, Nuša
Varaždinski učitelj,
08/2020, Volume:
3, Issue:
4
Paper
Open access
U nižim razredima osnovne škole učenici također vole javno pokazati svoje vještine i znanja stečena u školi. Vole pjevati, plesati, svirati i nastupiti. Učitelji se stoga često suočavaju s pitanjem ...što ponuditi učenicima, kakvu bi aktivnost s njima radili kako bi se predstavili roditeljima ili kako bi obogatili mnoge školske događaje. U tu svrhu napisala sam bajku Medvjed u novom brlogu i također je dramatizirala. Izvodila sam to s učenicima 5. razreda, koji su je uspješno igrali na školskom događaju i s njom su gostovali i u nekim drugim školama.
Autorsku bajku nudim i drugim učiteljima koji vole takve izazove te koji se uz redovnu nastavu vole provoditi predstave sa svojim učenicima.
U članku se analiziraju i kompariraju supstancije sadržaja za predstavu Emet, praizvedene 10. studenoga 2018. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku u režiji slovenskog redatelja Same ...Streleca pri čemu se otkriva naklonost autorice dramatizacije Maje Gregl prema Brechtovom konceptu antiaristotelovskog, epskog teatra u transpoziciji pripovjednog teksta Ivane Šojat u dramski.
U ovome se radu predlažu nastavne metode, metodički postupci i metodički pristupi za komparativnu interpretaciju dvaju književnih likova – Ane Karenjine iz istoimenog romana Lava Nikolajeviča ...Tolstoja i Emme Bovary iz romana „Madame Bovary“ Gustavea Flauberta, u intertekstualnom nastavnom sustavu. Upućuje se na važnost ustrojenja stvaralačke nastave književnosti – i na srednjoškolskoj razini (na nastavi književnosti) i na visokoškolskoj razini (na nastavi metodike nastave književnosti) ‒ te se pokušava dokazati uspješnost izvođenja takve nastave na primjerima iz praktične visokoškolske nastave metodike nastave književnosti.
Kazivanja starih tradicijskih sižea djeci obogaćuje i oplemenjuje život i pridonosi njihovom cjelokupnom razvoju. No, da bi dijete uopće moglo u potpunosti doživjeti ljepotu usmenog stvaralaštva, ...potrebno mu ga je približiti. Jedan od načina svakako je adaptacija i dramatizacija tradicijskih pričanja za potrebe scenskog izraza. Predaje, bajke, basne i legende dio su kulturnog identiteta, a njihovu duboku ukorijenjenost u lokalni ambijent potvrđuje i činjenica da su često predložak dramskom izrazu u radu s djecom predškolske dobi.
Maligne bolesti u dječjoj dobi danas su u središtu znanstvenog i praktičnog zanimanja. U radu se prikazuje model razvoja i evaluacije suportivnih terapija kod djece s ovim oboljenjima. Kao metoda ...intervencije primijenjena je kreativna terapija. Uz usmjerenost na povezanost emocija i djelovanja kreativne terapije kao podrške u liječenju, članak se bavi proučavanjem utjecaja kreativne terapije
kroz dramatizaciju teksta.
Igra je jedan od prvih načina učenja, koji omogućuje nove spoznaje kroz vlastito iskustvo. U nastavnom procesu u višim razredima osnovne škole i srednjim školama nema mjesta igri. No, u pojedinim ...skupinama nastavnih predmeta iskorištene su značajke igre na taj način da je ona postala sastavni dio nastavnog procesa pod nazivom igra uloga i igrokaz, kojim se podjednako, premda u drukčijoj funkciji, koriste društvene grupe predmeta u osnovnoj školi. U nastavi hrvatskoga jezika, na satu interpretacije književnog djela, nastavnik kao od jednu od faza navodi interpretativno čitanje teksta. Zadatak je čitanja autentično prenošenje autorovih misli i osjećaja, čime se oživotvoruje sadržaj teksta i autorov stav prema djelu. Nastavnik povijesti nema mogućnosti kao nastavnik hrvatskoga jezika i književnosti, ali kako bi oživotvorio i učenicima približio određene povijesne događaje, služi se igrokazom i simulacijama. Igrokaz, koji je u hrvatskom jeziku defi niran kao jednostavno dramsko djelo namijenjeno djeci,1 pronalazi svoje mjesto i u metodici nastave povijesti. Nastavnik povijesti koristi se znanjima koja je učenik usvojio na satovima hrvatskog jezika, poput dramatizacije teksta, a to je znanje koje se usvaja u petom razredu osnovne škole, čime ujedno dolazi do izražaja korelacija između dvaju nastavnih predmeta, i pokazuje učeniku zanimljiviji pristup nastavnim sadržajima. Istovremeno, računalne igre koje su sedamdesetih godina XX. stoljeća postale važan izvor zabave mladih ljudi, danas postaju nezaobilazan dio svakodnevice i čine drugi aspekt igre uloga. Kako je sama igra malom djetetu glavni interes te u njega izaziva čuvstvo ugode, pretpostavlja se da primjena igre uloga ili simulacija u nastavi može imati pozitivne konotacije. Stoga, autorica želi pokazati kako su igre korisno sredstvo u obradi i ponavljanju nastavnog gradiva te naglasiti kako je primjena igara u nastavi korisna.
Budući da su maligne bolesti u dječjoj dobi danas u središtu znanstvenog i praktičnog zanimanja, kako kliničkog, tako i edukacijskog i rehabilitacijskog, ovaj rad je koncipiran i ostvaren sukladno ...projektnom zadatku razvijanja i evaluacije modela suportivnih terapija kod djece s malignim bolestima, u okviru osnovnog projekta pod nazivom Ispitivanje utjecaja suportivnih terapija u onkoloških bolesnika. Voditelj projekta je prof. dr. sc. Miroslav Prstačić s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Projekt je podržalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske. Oblici suportivnih terapija mogu se provoditi i kroz psihodramu, kreativnu dramu i dramatizacijom teksta. U ovome je radu kao metoda intervencije primijenjena kreativna terapija. Uz usmjerenost na povezanost emocija i djelovanja kreativne terapije kao suportivne potpore, koje se odražavaju na djetetovo emocionalno stanje, osnovni cilj istraživanja bio je proučavanje utjecaja jednog oblika kreativne terapije kroz dramatizaciju teksta kod hospitalizirane djece s onkološkog odjela te pokušaj interpretacije kroz promjene razine i jačine štetnih utjecaja stresnih situacija i njihovih posljedica, primjerice sindrom potiskivanja, trajnog izbjegavanja, razvitak depresije i antisocijalnog ponašanja te smanjenje opće psihofiziološke napetosti. Prikazane su registrirane tendencije promjena za definirane varijable.
Istaknuta je važnost komplementarnih suportivnih psihosocijalnih i psihoterapijskih intervencija u kompleksnom liječenju tijekom hospitalizacije djeteta s malignom bolesti te unutar interdisciplinarne komunikacije u području edukacijskih i rehabilitacijskih znanosti.
Rousseauova dramatizacija sebstva Domines Veliki, Martina
Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia,
04/2010, Volume:
54, Issue:
-
Paper
Open access
Iako se ne smatra prvim piscem autobiografije unutar europske književne tradicije,
Jean-Jacques Rousseau je tvorac prve sekularne autobiografije sa željom da pronađe
‘stabilizirajuće i sveobuhvatno ...jastvo’ (Anderson). On se ne okreće Bogu kao vrhovnom
istinotvorcu već potvrdu za istinito pronalazi u samome sebi i čitateljskoj publici. Sva
djela u njegovoj autobiografskoj trilogiji narušavaju konvenciju žanra, ali jednako tako
neupitno pribadaju tradiciji autobiografskog izričaja (de Man). U Ispovijestima, prvom
djelu u Rousseauovoj trilogiji, Rousseau se bavi pitanjem prijevare, a čitalac je uključen
u igru istine i laži. Dijalozi se poigravaju multipliciranjem sebstva i na taj način otvoreno
prokazuju autorove fikcionalizacije sebstva, upozoravajući na nemogućnost transparentnog
autobiografskog izričaja. U posljednjm djelu u trilogiji, Sanjarijama usamljenog
šetača, Rousseau se i dalje bavi svojim inicijalnim pitanjem ‘Što sam ja?’ i još uvijek ne može
pronaći zadovoljavajući odgovor na to pitanje. Njegov autobiografski projekt završava u
slijepoj ulici zato što svoje jastvo može izraziti jedino jezikom koji ga udvostručuje i multiplicira.
Rousseauovi autobiografski tekstovi žele izreći istinu no ona ostaje sekundarna
u odnosu na dramatizaciju sebstva. Diskurzivno ‘ja’ traži razloge za performativnim, a
tekst generira krivnju kako bi opravdao traženje oprosta. Rousseau se autobiografskom
izričaju okreće upravo iz razloga što se nada da pisanjem može fiksirati svoje jastvo te
tako udara temelje kasnijim romantičarskim autobiografskim izričajima.
Celjsko gledališče je v sezoni 1955/1956 na oder postavilo Potrčevo kroniko Zločin. To je bila prva uprizoritev tega dela in je bila posvečena proslavam 80-letnice rojstva Ivana Cankarja. Za dramski ...oder ga je preuredil Herbert Grün.
