Rad želi prikazati odnos krsnog i ministerijalnog svećeništva kao dvaju oblika izvršavanja Kristova jedincatog svećeništva, koji imaju svoje utemeljenje u sakramentima krštenja i svetog reda kroz ...misao crkvenih otaca i crkvenih pisaca. Stoga će biti predstavljena njihova svjedočanstva o Kristovu svećeništvu te o krsnom i ministerijalnom svećeništvu. Nakon toga prelazi se na Drugi vatikanski koncil koji se, raspravljajući o toj temi, vratio na korijenje, odnosno na crkvenu tradiciju, te oživio krsno svećeništvo, koje je protureformacijom bilo palo u zaborav. U tom kontekstu autor se bavi temama odnosa između tih dvaju svećeništva, njihova razlikovanja i jedinstva.
The article aims to show the relation between the baptismal and ministerial priesthood as two forms of carrying out Christ’s unique priesthood. According to Church fathers and Church writers, these two forms are founded in the sacraments of baptism and holy orders. Hence, the article will present their testimonies on Christ’s priesthood and on the baptismal and ministerial priesthood. After that, the article will address the Second Vatican Council that returned to the roots, i.e., to the Church tradition, when it comes to this topic. In this way, the Council brought back to life the baptismal priesthood that has been forgotten during the counter-reformation. In that context, the author deals with the topics of the relation between the baptismal and ministerial priesthood, their differences and unity.
Autor u članku promišlja o nekim starim i novim naglascima u katoličkom vrednovanju rata u svjetlu tradicionalne teorije pravednog rata. U uvodnom dijelu autor kratko promišlja o ratu kao zlu ...(mysterium iniquitatis), a zatim ukratko predstavlja tradicionalne argumente u prilog opravdanju takozvanoga pravednog rata u svjetlu teorije pravednog rata. Nakon toga autor predstavlja neke novije naglaske u katoličkom vrednovanju rata s posebnim naglaskom na nauk Drugoga vatikanskog koncila, koji je osudio rat i pozvao na zabranu svakog rata. Autor u nastavku članka prikazuje neka tumačenja rata i nenasilja u postkoncilskom katoličkom mišljenju s posebnim naglaskom na poruke pastoralnog pisma o izazovima mira američkih biskupa iz 1983. godine, a zatim na argumente jednog od najpoznatijih moralnih teologa 20. stoljeća Bernharda Häringa u prilog napuštanju tradicionalne teorije pravednog rata i bezuvjetnom pristajanju uz evanđeosku logiku nenasilja. Na temelju tih analiza autor ističe nužnost nadilaženja proturječja koje postoji između tradicionalnog shvaćanja pravednog rata i evanđeoskog mira i poziva na nenasilje. U tom smislu u zadnjem dijelu članka autor ukratko predstavlja najnovije katoličke prijedloge za napuštanje teorije pravednog rata, koja je tijekom povijesti služila za žalosno opravdanje gotovo svih ratova.
In the article, the author reflects on some old and new emphases in the Catholic evaluation of war in light of the traditional just war theory. In the introductory part, the author briefly reflects on war as evil (mysterium iniquitatis), and then concisely presents traditional arguments in support of the justification of the so-called just war in light of the just war theory. The author proceeds with some recent emphases in the Catholic evaluation of war, highlighting the teaching of the Second Vatican Council, which had the author outlines some interpretations of war and nonviolence in the post-conciliar Catholic opinion, with a special emphasis on the messages of a pastoral letter about the peace challenges of the American bishops from 1983, and then on the arguments of one of the most famous moral theologians of the 20th century, Bernhard Häring, in support of abandoning the traditional theories of just war and unconditional agreement with the evangelical logic of non-violence. Based on these analyses, the author points out the necessity of overcoming the contradiction that exists between the traditional understanding of a just war and evangelical peace and calls for non-violence. In this sense, in the last part of the article, the author briefly showcases the latest Catholic proposals for abandoning the just war theory, which throughout history served as a sad justification for almost all wars.
The ecumenical initiative of the Catholic Church was one of the main outcomes of the Second Vatican Council. Ecumenism aimed for the unification of Christian churches, partnership with other ...religious communities, and a conciliatory relationship with the socialist regime. In this period, the traditional tolerance between religious communities was practised and the Church established relatively good relations with the government of Montenegro. This is why the Catholic Church in Montenegro embraced ecumenism, which was expressed through the work of the Archdiocese of Bar and the Diocese of Kotor. The Archbishop of Bar, Aleksandar Tokić, and the Apostolic Administrator of the Diocese of Kotor, Gracija Ivanović, made a personal contribution to this initiative. They established close ties with the Orthodox Metropolitan of Montenegro and the Littoral, Danilo Dajković, and the President of the Islamic Community (IC) in Montenegro, Šukrija Bakalović. They succeeded in engaging the Orthodox and Islamic leaders in Catholic religious celebrations, while the Catholic priests attended the religious celebrations of the Orthodox and the Muslims. The Montenegrin authorities had their representatives participate in these ceremonies too. This was all prompted by Catholic ecumenism, while the ecumenical strivings of the Catholic Church in Montenegro were also encouraged by the Vatican, i.e. the highest representatives of the Holy See and Pope Paul VI.The ecumenism of the Catholic Church in Montenegro had special features. It was of pro-Yugoslav orientation. It respected the religious, national, and traditional characteristics of Montenegro, and aimed for a partnership with the socialist regime. Archbishop Tokić and Administrator Ivanović also felt a strong attachment to Montenegro and Yugoslavia, and therefore cultivated a genuine friendship with the Orthodox and the Muslim population. Despite the sincere efforts and initial enthusiasm, their ecumenism failed because the Serbian Orthodox Church (SOC) in Montenegro did not accept such politics of the Catholic Church. The SOC was willing to maintain good relations and promote the traditional inter-religious tolerance, but no more than that, because it thought that the Catholic Church’s ecumenism was just a new attempt to impose its dominance. This ecumenism failed to achieve unity or the unification of Christians and churches, though it did succeed in strengthening and expanding interfaith cooperation and dialogue between Catholics and Orthodox Christians in Montenegro. Therefore, this policy can only be conditionally called ‘ecumenical’. The Islamic Community accepted a call to strengthen inter-religious dialogue, but it also produced limited results. It was based solely on the contacts between the religious leaders.
Ovim radom autor daje svoj doprinos teološkom promišljanju o sekularnosti danas. Rad naglašava važnost ispravnog shvaćanja i prihvaćanja sekularnosti među vjernicima kao preduvjeta uspješnog ...izvršavanja crkvenog poslanja koje se sastoji u naviještanju vjere. U procesu prenošenja vjere suvremenom čovjeku Crkva treba ulaziti ponajprije u dijalog s osobama u njihovoj slobodi i individualnosti, radije negoli razgovarati s institucijama, strukturama i važećim ideologijama. Ispravno shvaćena sekularizacija upravo je zahtjev biblijske vjere u Boga Stvoritelja, koji priznaje autonomiju svijeta koji je stvorio. Pozivajući se posebice na talijanskog teologa rođenog u Rijeci Severina Dianicha, autor obrazlaže određene pozitivne aspekte sekularizacije, koji olakšavaju vjernicima prijelaz iz pretkoncilskog u koncilsko življenje kršćanstva. U kontekstu sekularnosti naglašava se potreba vrednovanja specifične uloge laikata u Crkvi. Sekularizacijom, odnosno gubitkom starih oblika vlasti i moći, Crkva svojom »novom formom«, novim obličjem zauzima ponizno mjesto u svijetu.
Autor u ovom članku raspravlja o krizi koja je posljednjih desetljeća zahvatila Crkvu, napose u vidu pedofilskih skandala. U prvom poglavlju propituje moguće uzroke krize, polazeći od mišljenja ...teologa koji su se bavili tim problemom. Načelno je istaknuo kako postoje dvije skupine teoloških mišljenja o uzrocima krize i to s vrlo različitim obrazloženjima. Jedni su oni koji smatraju kako je do krize došlo jer u Crkvi postoje zastarjele strukture poput celibata i nedostatka osobnih sloboda. Uvjereni su kako je pravo rješenje svećenike osloboditi obveze celibata, insistirajući potom na slobodi odluke i opredjeljenja sukladno moralnom principu savjesti koja bi trebala biti najviša norma djelovanja. Druga skupina teologa problem vidi u krizi identiteta uzrokovanoj kako utjecajem modernoga svijeta tako i nedostatnom formacijom svećenika ili, pak, promjenom pastoralne paradigme nakon Drugoga vatikanskog koncila pri čemu se mnogi svećenici nisu snašli. U drugom se poglavlju, imajući u vidu različitost teoloških pristupa i mišljenja, propituje nauk crkvenog učiteljstva o svećeništvu i celibatu, počevši od koncilskih dokumenata pa sve do apostolske pobudnice Pastores dabo vobis Ivana Pavla II. Pritom se ističe kako crkveno učiteljstvo smatra svećenike prorocima ne samo po zadaći propovijedanja nego i po statusu života u celibatu. U trećem poglavlju autor donosi svoju prosudbu stanja i moguće linije promišljanja kojima se treba kretati vjerodostojna teologija svećeništva. Kao prvo ističe kako je svećeništvo poziv i poslanje najprije pred Bogom i pred Crkvom. Svećenik je po svetom redu suobličen Kristu kako bi izvršavao njegovu službu u svijetu te je pozvan na kristolikost života i djelovanja. Ništa manje nije važna njegova eklezijalna odgovornost, iz čega također izviru ćudoredni i duhovni imperativi života. Pokušaj da se svećeničku službu preoblikuje strukturalno pod izlikom modernog vremena u kojem živimo autor drži neprimjerenom, jer su svećenici pozvani biti proroci upravo svjedočanstvom čista i neporočna života, a ne dokidanjem ćudorednih zahtjeva kako bi se udovoljilo prohtjevima lažne slobode. Pogrešne teološke postavke vode potom prema kompenziranom ćudoređu i reduciranoj duhovnosti za koje bi se moglo reći da su pravi uzroci krize među svećenicima. Kao mogući odgovor na krizu, autor ističe put koji su naznačili pape Benedikt XVI. i Franjo pozivajući svećenike na žarču vjeru, obnovu svetosti i neophodno pročišćavanje u strahu Božjem. Tim bi putom trebala ići i sva teološka nastojanja oko kvalitetnijeg odgoja svećeničkih kandidata.
Tijekom više desetljeća Joseph Ratzinger kritički se osvrtao na problem recepcije Drugoga vatikanskoga koncila u Crkvi i u svijetu. Autori izdvajaju i proučavaju šest njegovih relevantnih tekstova te ...su u svakome od njih uočili misao vodilju njegove kritike: posljedice liturgijske reforme, odnosa Crkve prema svijetu i ekumenski pokret u poslijekoncilskoj provedbi; nepomirljivost pluralnosti mišljenja i jedinstva tumačenja Koncila; vidljivi pothvati nakon Koncila s početnim oduševljenjem i kasnijim razočarenjem; Koncil kao jedan od čimbenika poslijekoncilske krize; prednost hermeneutike reforme i kontinuiteta pred hermeneutikom diskontinuiteta i loma. Na temelju navedenih tekstova i tema autori uočavanju Ratzingerovu glavnu tezu da su pogrješne prevladavajuće tendencije prilagođavanja Crkve modernomu svijetu te da se prava reforma odvija samo ako se slijedi hermeneutika reforme i kontinuiteta.
For several decades, Joseph Ratzinger critically observed the problem of the reception of the Second Vatican Council in the Church and in the world. The authors select and analyze six of his relevant texts and, in each of them, they noticed the guiding thought of his critique: the consequences of the liturgical reform, the Church’s relationship to the world, and the ecumenical movement in post-conciliar implementation; the irreconcilability of the plurality of thought and the unity of interpretation of the Council; visible post-conciliar undertakings in the Church with initial enthusiasm and later disappointment; the Council as a factor of post-conciliar crisis; and finally, the advantage of the hermeneutics of reform and continuity over the hermeneutics of discontinuity and breakage. Based on the above texts and topics, the authors notice Ratzinger’s main claim that the prevailing tendencies to conform the Church to the modern world are wrong and that proper reform only occurs if one follows the hermeneutics of continuity and reform.
Je li papa Franjo katolik? Matulić, Tonči
Nova prisutnost,
07/2021, Volume:
XIX, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Članak je prošireno te izvorima i literaturom opremljeno predavanje pod naslovom »Je li papa Franjo katolik?«, održano 21. travnja 2021. godine na društvenim mrežama Hrvatskoga nadzemlja, službenog ...projekta Ureda za mlade Splitsko-makarske nadbiskupije. Autor u članku pokazuje i dokazuje da pitanje »Je li papa Frano katolik?« boluje od medijskog senzacionalizma, s jedne strane, i neutemeljenog i pretjeranog žara za obranom crkvenoga nauka i discipline od, ipak, etički opravdanoga, teološki neupitnoga i ekleziološki prihvatljivoga drukčijeg katoličkog stila i mentaliteta pape Franje, s druge strane. U tom smislu autor u članku predstavlja neke povijesne primjere, upućuje na crkvene učiteljske izvore, posebno na nauk Drugoga vatikanskog koncila, iznosi kritičke teološke analize i nudi prikladne teološke argumente pomoću kojih se razabiru prava narav i motivi zabrinutosti crkvenih kritičara pape Franje. Volja za »osvajanjem prostora Crkve« i čuvanjem statusa quo, ustrajavanje na plitkom uvjerenju »da se tako uvijek radilo«, okamenjeni mentalitet koji odbija poziv na obraćenje i misijsku preobrazbu crkvenih struktura i pastoralnog djelovanja otkrivaju se kao glavne zapreke u prihvaćanju drukčijeg stila, novih gestâ i nekih izjava pape Franje koji ga nedvosmisleno potvrđuju zrelim plodom koncilske obnove Crkve i istinskim darom Duha Svetoga Crkvi koja »u vlastitom krilu obuhvaća grješnike te je u isti mah i sveta i potrebna čišćenja – neprestano kroči putem pokore i obnove« (Lumen gentium, 8).
The article was expanded and equipped with sources and literature, a lecture entitled »is Pope Francis a Catholic«, held on April 21, 2021 on social networks of the Croatian Aboveground, the official project of the Youth Office of the Split-Makarska Archdiocese. In the article, the author shows and proves that the question »is Pope Francis a Catholic« on the one hand suffers from media sensationalism and on the other suffers from the unfounded and excessive zeal for the defence of ecclesiastical doctrine and discipline from, however, the ethically justified, theologically unquestionable and ecclesiologically acceptable different Catholic style and mentality of Pope Francis. In this sense, the author presents some historical examples, refers to church teaching sources, especially the teachings of the Second Vatican Council, presents critical theological analyzes and appropriate theological arguments to understand the true nature and motives of the concerns of church critics of Pope Francis. The will to »conquer the space of the Church« and preserve the status quo, the insistence on the shallow conviction »that so has always been done«, the petrified mentality that rejects the call to conversion and missionary transformation of church structures and pastoral action are revealed as major obstacles to embracing a different style, new gestures and some unexpected – critical – statements of Pope Francis which unequivocally confirm him as a ripe fruit of the conciliar renewal of the Church and a true gift of the Holy Spirit to the Church for the 21st century. In this sense the statement of the Second Vatican Council should be borne in mind: »While Christ, holy, innocent and undefiled (Heb. 7:26), knew nothing of sin (2 Cor. 5:21), but came to expiate only the sins of the people (Cf. Heb. 2:17), the Church, embracing in its bosom sinners, at the same time holy and always in need of being purified, always follows the way of penance and renewal« (Lumen gentium, 8).
Na temelju građe iz ostavštine fra Bonaventure Dude i objavljenih tekstova u različitim publikacijama u radu se nastoji pokazati životni put dvojice hrvatskih franjevaca, kapucina Tomislava Janka ...Šagi‑Bunića i franjevca Bonevanture Dude. Poznanstvo ove dvojice redovnika i svećenika seže u vrijeme njihovog odgoja u sjemeništima u Varaždinu i školovanja u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u istom gradu. Različite naravi, različiti pristupi radu, različiti životni putovi, a u pozadini svega ostajalo je trajno prijateljstvo koje je ispreplitalo živote i rad ove dvojice prijatelja do kraja njihova života. Duda i Šagi‑Bunić ostali su zabilježeni u povijesti Crkve u Hrvata i hrvatskoj nacionalnoj povijesti kao nezaobilazna imena koncilske obnove u Hrvatskoj kao osobe koje su svaki na svoj način, usmjeravali intelektualni i pastoralni život Crkve u hrvatskom narodu u prijelomnim vremenima koncilske obnove, u socijalističkom društvu kojim je dominirao komunistički totalitarizam i otvorena ateizacija. Njihovi životi i rad jesu trajno svjedočanstvo da čovjek u otkrivanju svoga krsnog poslanja postaje locus theologicus, prostor Božje prisutnosti i djelovanja u Crkvi i svijetu, koje se ostvaruje i kroz djelovanje pojedinaca u njihovoj posvećenosti kroz određeno poslanje u Crkvi. Njihovo prijateljstvo također je svjedočanstvo kako iskreno prijateljstvo također jest locus theologicus, jer iz njega izrasta veliko dobro koje u svom vremenu pridonosi obnovi Crkve i društvene stvarnosti, odnosno čovjeka kao neizostavnog djela tih stvarnosti, a trag dobra ostaje zabilježen među generacijama koje slijede. Na ovom tragu u radu će biti proučen odnos dvaju hrvatskih teologa Tomislava J. Šagi‑Bunića i Bonaventure Dude, koje je uz obilježenost franjevačkom karizmom poslanja u hrvatskom narodu, visokim obrazovanjem te kvalitetnim znanstvenim i pastoralnim radom, obilježilo cjeloživotno prijateljstvo, koje je bilo u potpunosti uključeno u njihovo poslanje u Crkvi i narodu. Članak prati njihove živote od odgojnog razdoblja u Varaždinu do smrti Šagi‑Bunića, kroz teška i prijelomna razdoblja Crkve u Hrvata i hrvatskoga naroda.
On the basis of material from the legacy of friar Bonaventura Duda and published texts in various publications, the article tries to show the life journey of two Croatian Franciscans, Capuchin Tomislav Janko Šagi‑Bunić and Franciscan Bonaventura Duda. The acquaintance of these two monks and priests dates from the time when they were both in seminaries in Varaždin and educated in the Franciscan Classical Comprehensive School in the same city. Although they had different characters, different approaches to work, and different life journeys, in the background of all this there remained a continuous friendship that was woven into the lives and work of these two friends until the end of their lives. Duda and Šagi‑Bunić are inscribed in the history of the Church in Croatia and in the Croatian national history as important names of the conciliar renewal in Croatia and as persons who, each in his own way, directed intellectual and pastoral life of the Church in Croatia in decisive periods of the conciliar renewal, in a socialist society dominated by the Communist totalitarianism and open atheisation. Their lives and work are a permanent testimony that in discovering one’s own baptismal mission, the human being becomes a locus theologicus, a place of God’s presence and activity in the Church and the world, that is being realised through activity of individuals in their dedication to a certain mission in the Church. Their friendship is also a testimony that a sincere friendship is also a locus theologicus, insofar as it is a ground from which a great good springs forth, thereby contributing to the renewal of the Church and social reality, that is, of the human being as an unavoidable part of those realities, while the footprint of good remains recorded among the generations that follow. In that sense, this article studies the relation between two Croatian theologians, Tomislav J. Šagi‑Bunić and Bonaventura Duda, marked not only by the Franciscan charisma of mission in the Croatian nation, high education, and quality scientific and pastoral work, but also by life‑long friendship that was completely involved in their mission in the Church and nation. The article tracks their lives from the time of their education in Varaždin until the death of Šagi‑Bunić, covering difficult and decisive periods in the life of the Church in Croatia.
U članku se govori o novim izazovima za Crkvu XXI. stoljeća nastalima u suradnji svećenika i vjernika laika u duhu evanđelja i Drugoga vatikanskog koncila te u duhu istinske vjere u Isusa Krista. ...Također se govor i o vrednovanju vjernika laika kao dionika Kristove svećeničke, proročke i kraljevske službe, te o međusobnom bratstvu i životu onih koji imaju plodove Duha za posvećenje. Naglašava se osobito važnost suradničkih odnosa, kritički i poticajno propituje se zacrtane i ostvarene, odnosno neostvarene ciljeve. Uključujući potrebe današnjeg čovjeka, potiče se na izgradnju Crkve novih prilika i mogućnosti u dinamičnom i oduševljenom dijalogu, djelovanju i zajedništvu svećenika i vjernika laika, kojima je u središtu Isus Krist.
Promišljanje o nadahnuću i istini Svetoga pisma neizostavna je tema u gotovo svakom razdoblju crkvenoga učiteljstva i teologije. Prvi dio članka tematizira narav nadahnuća i način na koji se ono ...tumači upozoravajući na njegovo šire poimanje u kasnijim crkvenim dokumentima: dogmatskoj konstituciji o božanskoj objavi Drugoga vatikanskoga sabora Dei Verbum te osobito u dokumentu Papinske biblijske komisije iz 2014. godine naslovljenom Istina i nadahnuće Svetoga pisma. Riječ koja dolazi od Boga i koja govori o Bogu da spasi svijet. Članak upozorava na važnost nadahnuća kao nosivoga pojma za razumijevanje svetoga teksta kao uistinu Božje riječi u ljudskim riječima. S tom stvarnošću neodvojivo je vezana istina Svetoga pisma. U drugome dijelu članak pojašnjava da je istina koju trebamo tražiti u Svetome pismu te zbog koje ono postoji ona istina koja je u njemu zapisana radi našega spasenja, čime se izriče pozitivan stav glede teme istine Svetoga pisma. Ta je istina sva sažeta i u punini izrečena u osobi Isusa Krista, Očeva objavitelja i Spasitelja čovječanstva. Nadahnuće se pokazuje ao prikladan put za priopćavanje upravo te istine.
Thinking about the inspiration and truth of Sacred Scripture
is an indispensable topic in almost every period of church teaching and
theology. The first part of the article discusses the nature of inspiration and
how it is interpreted, pointing to its broader understanding in later church
documents: the Dogmatic Constitution on Divine Revelation of the Second Vatican
Council, Dei Verbum, and
especially the 2014 document of the Pontifical Biblical Commission entitled The
Inspiration and Truth of Sacred Scripture. The Word That Comes from God and Speaks
of God for the Salvation of the World. The article points to the importance
of inspiration as a carrying term for understanding the sacred text as truly
the word of God in words of people. The truth of Sacred Scripture is
inextricably linked to this reality. In the second part, the article clarifies
that the truth we should seek in Scripture and for which it exists is the truth
written in it for our salvation, thereby expressing a positive view about the
topic of the truth of Scripture. The entirety of this truth is summarized and
fully uttered in the person of Jesus Christ, the Father’s revelator and Savior
of mankind. Inspiration proves to be a convenient avenue for communicating this
truth.
PDF
