Već se nekoliko godina u katoličkom području pojačano upozorava na opasnosti rodne ideologije (gender). Ta se prijetnja najprije očituje u crkvenim izjavama koje su djelomično povezane sa ...žurnalističkim djelovanjem katoličke autorice Gabriele Kuby. Da bi se moglo preispitati opravdanost tog ideološkoga prigovora njezinu se najnoviju knjigu Die globale sexuelle Revolution (Svjetska seksualna revolucija) ovdje podvrgava znanstvenoj analizi s obzirom na metodički pristup. Proizlazi da Kuby pojam gender koristi pojednostavljeno i većinom s iskrivljenim smislom. Na temelju toga zaključivati o prijetnji rodne ideologije, pokazuje se kao posve znanstveno neutemeljeno. Zaključno se u radu na temelju dokumenata Drugoga vatikanskoga sabora donose neke teološke napomene uz raspravu o rodu.
U ovome radu pokušava se utvrditi tko stoji iza pseudonima Vigilantibus iura, pod kojim je inicijalno objavljen članak »Hrvati na II. vatikanskom koncilu« u Hrvatskoj reviji 1963. Kao njegovi autori ...najčešće su spominjani Krunoslav Draganović i Ivan Tomas u jednoj verziji te Draganović, Tomas i Krešimir Zorić u drugoj verziji. Taj je članak izazvao veliku pozornost hrvatske iseljeničke javnosti pa su tako već iste godine u Hrvatskoj reviji objavljene tri kritike na njegov sadržaj, čiji su autori Mirko Živković, Josip i Stjepan Torbar te Jozo Kljaković. Polemika je na stranicama Hrvatske revije dovršena 1964., kada su objavljeni odgovori na te tri kritike, ponovno pod pseudonimom Vigilantibus iura, uz prethodni osvrt uredništva na cijelu
raspravu. Međutim, Kljaković je imao želju za nastavkom polemike na stranicama Hrvatske revije, no njegovu zahtjevu nije udovoljio Vinko Nikolić, glavni urednik Hrvatske revije.
Članak se bavi pitanjem dijaloškog usmjerenja Crkve, posebno zacrtanog na Drugome vatikanskom koncilu. Unutar široke lepeze življenja i promocije dijaloga u Crkvi poslije Drugoga vatikanskog koncila ...privilegirano mjesto pripada papama. Oni su, od Pavla VI. do Ivana Pavla II., svaki na svoj način vodili Crkvu u otvorenosti svim ljudima. Dijalog je za Pavla VI. u tome smislu jedan od važnih čimbenika obnove Crkve zacrtane na Drugome vatikanskom koncilu. Riječ je, dakle, o stvarnosti koja se tiče same naravi Crkve. Ivan Pavao II. nastavlja i svojom osobnošću produbljuje dijaloški zaokret zacrtan Koncilom. To čini raznim pastoralnim inicijativama i mnogim konkretnim gestama te dokumentima i porukama. Za njega su dijalog i vjera jedno na drugo upućeni. Pitanje dijaloga tiče se same strukture čovjeka: odgovor na objavu ne daje se samo u odnosu prema Bogu nego i u odnosu prema ljudima. Za papu Benedikta dijalog je također stvarnost imanentna kršćanskoj vjeri. Njegovo poimanje dijaloga treba tražiti polazeći od pojma osobe, koji je različit od pojma individue, i koji uvijek znači odnos, dijalog. U njemu se očituje sposobnost kršćanske vjere da se priopćava drugima. Njegov poseban doprinos je u tome što pitanje dijaloga smješta unutar otkrivanja kršćanskog identiteta i načela istine kao pretpostavke svakog dijaloga. Uvjeren u »religijsku dimenziju kulture«, za njega će posebno važna tema biti dijalog među kulturama. Kratki pontifikat pape Franje dosad pokazuje svu živahnost misli i gesta. Kršćanstvo je radost, a ona se uvijek »obnavlja i dijeli s drugima«, kako stoji već u prvom naslovu Evangelii gaudium. Franjo traži dijalog koji će biti objava milosrđa i služenje svijetu.
U članku autori polaze od antičkoga razumijevanja homilije kao bliskoga nagovora koji je upućen zajednici. Jedno od obilježja takve homilije nalazi se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila ...(osobito Presbyterorum ordinis) i dokumentima pape Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis i Verbum Domini) koji spominju izbjegavanje »općenite i apstraktne« homilije. U prilog važnosti konkretnosti homilije navodi se i dokument američkih biskupa (Fulfilled in Your Hearing). Objašnjava se naputak o izbjegavanju »općenite i apstraktne« homilije. Uz sastavljanje homilije vežu se dvije metode: deduktivna i induktivna. Iznose se argumenti da deduktivnu metodu karakterizira »općenita i apstraktna« homilija. Utvrđeno je da, ako se izbjegava »općenita i apstraktna« homilija koju dokumenti spominju, implicitno se upućuje na uporabu induktivne metode. Ta se postavka argumentira obilježjima homilije kao takve i same induktivne metode.
U članku se promišlja o sinodalnom načelu kao jednom od temeljnih iskaza crkvenog zajedništva, štoviše kao o načelu koje izražava bitnu ontološku strukturu toga zajedništva. Cilj rada je pokazati ...kako načelo sinodalnosti postaje jedno od temeljnih načela kojima se može prevladati kriza suvremene Crkve. Kako bi se to pokazalo, u prvom dijelu rada se povijesno rekonstruira i problematizira sâmo sinodalno načelo pokazujući kako je prvotna Crkva prepoznavala u sebi takav oblik zajedništva i zajedničkog upravljanja, koji je ujedno i norma njezina djelovanja za buduća vremena. Također se ukazuje na suvremenu problematiku gdje se sinodalno načelo pokazuje kao sredstvo u svladavanju unutarcrkvenih konflikata. U drugom dijelu rada se sustavno-teološki ukazuje na »zaokret« koji se dogodio na Drugome vatikanskom koncilu koji iznova osnažuje, osobito u posljednjoj svojoj radnoj fazi, sinodalnost usredotočujući je na pitanje »hijerarhijskog zajedništva« koje svoj konkretni izričaj ostvaruje kroz coetus episcoporum i synodus episcoporum. U trećem se poglavlju nudi nov pogled na sinodalno načelo promišljajući ga kao paradigmu Crkve trećeg tisućljeća, ne izostavljajući i precizirajući goruće probleme s kojima se danas susreće u shvaćanju sinodalnosti i načine kako ih prevladati kroz novu paradigmu preobrazbe Crkve koju je predložio papa Franjo. Sržni ishod istraživanja jest pokazati kako se »moć upravljanja« u Crkvi ne shvaća u oligarhijskom, aristokratskom ili monarhijskom, pa ni demokratičnom ključu tumačenja, nego u autentičnom duhu kršćanske zajednice shvaćene kao koinonia te u tome smislu svaka služba, pa tako i trostruka ministerijalna služi izgradnji »zajedničkog djelovanja i hoda«. Dakle, potrebno je živjeti a ne samo deklarirati načelo sinodalnosti pretočeno u načelo solidarnosti na kojem počiva cijela povijest kršćanske memorije i djelovanja.
U istraživanju raznovrsnog Šagi-Bunićeva teološkog opusa autor u članku pokazuje i otkriva da Šagi-Bunićeva teologija nosi »tetragramsko« obilježje. Pod tim vidom njegova teologija dosad još nije ...bila predmetom nikakvih studija i u tom smislu ovo istraživanje predstavlja novost. Autor u uvodnom zapažanju i pojašnjenju napominje da riječ »tetragram« treba uvijek uzimati u simboličkom, prenesenom smislu, jer četiri različite teme koje na kraju čine tetragram međusobno su tako povezane da ih ne možemo dijeliti i promatrati izolirano jednu od druge. Dosadašnjim istraživanjem autor u Šagi-Bunićevoj teologiji pronalazi dvanaest tetragrama koje u radu redom nabraja. Nakon uvodnog zapažanja i pojašnjenja autor u najvažnijim crtama prikazuje razvoj Šagi-Bunićeve »tetrarhijske« teologije koja se počinje oblikovati već od njegovih najranijih spisa. U nastavku rada autor se detaljnije zadržava na analizi i prikazu samo dvaju tetragrama: na prvom koji naziva tetragram izvora a čine ga objava, tradicija, crkveno učiteljstvo i teologija, te na posljednjem koji naziva dijaloškim tetragramom, a čine ga euharistija, pastoral, ekumenizam i dijalog. Na kraju autor ostavlja otvorenim pitanje je li Šagi-Bunić svjesno i ciljano želio da čitatelj i istraživač otkrije tetragramsko obilježje njegove teologije ili je pak ona plod spontanog, dinamičkog i evolutivnog rasta koji joj je dao upravo takav izgled. U svakom slučaju, i jedno i drugo pitanje za sada ostaju u području hipoteze i mogućega.
Nakon četrnaest stoljeća uglavnom prožetih obostranim polemikama i sukobima između kršćana i muslimana, Katolička crkva je na Drugome vatikanskom koncilu učinila jedan epohalan zaokret u svojem ...odnosu prema pripadnicima islamske religije. Naime, prvi put u svojoj povijesti učiteljstvo Crkve se, na Koncilu, službeno i pozitivno izjasnilo o islamu. To je učinilo u dva navrata: u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium (br. 16) i, opširnije, u Deklaraciji o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama Nostra aetate (br. 3). U ozračju obilježavanja završetka pedesete obljetnice Drugoga vatikanskog koncila, članak želi upravo podsjetiti i vrednovati odlučujući obrat koncilskog govora o islamu. U tu svrhu, autor najprije kontekstualizira koncilske tekstove o islamu, donosi i tumači njihov sadržaj te kritički vrednuje njihove domete i granice. Najveća pozornost posvećena je deklaraciji Nostra aetate, koja se dandanas smatra kao magna charta kako međureligijskog, tako i kršćansko-muslimanskog dijaloga. U zaključku se ističe kako koncilski poticaji prema islamu ni nakon pola stoljeća nisu izgubili od svoje aktualnosti i važnosti. U jednom uvelike izmijenjenom i globaliziranom svijetu, koji razdire ekonomska kriza, vojni sukobi i širenje različitih oblika fundamentalizama, kršćani i muslimani pozvani su bolje upoznati jedni druge, zajedno svjedočiti svoju vjeru u jedinoga Boga te surađivati za opće dobro društava i sredina u kojima žive.
Politiku u suvremenoj kulturi i pluralističkom društvu uzdrmala je duboka kriza, i to u njezinim temeljima. Riječ je, naime, o moralno-etičkoj krizi, a kao posljedici toga i o krizi istine i dobra. ...Politika se više ne nalazi niti poima u kategorijama istine i dobra u sebi, nego u kategorijama prihvatljivosti ili neprihvatljivosti, poželjnosti ili nepoželjnosti, i to pod plaštem demokracije i njezinih osnovnih načela. Sasvim je razvidno da ovakav oblik političke svijesti i mentaliteta vodi u etički relativizam i moralni skepticizam u kojima dolazi do prevrednovanja aksiološke ljestvice vrednota i samim time dolazi do nepoštivanja čovjeka i njegovih temeljnih ljudskih prava i dostojanstva. U ime demokracije, ona se ne provodi, u ime slobode, ona se oduzima, u ime ljudskih prava, ona se ne poštuju. Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu progovorila o autonomiji zemaljskih vrijednosti, pa tako i politike. Postala je svjesnija koliko je politika u službi općega dobra i kolika je njezina uloga u omogućavanju prava na slobodu, posebno prava na slobodu vjere. No, politika koja se ne vodi moralno-etičkim principima, ne samo da ne može biti u službi općega dobra, nego djeluje razorno i pogubno na društvo i čovjeka pojedinca i olako se pretvara u oblik totalitarizma. Kršćani koji žive i djeluju u svijetu pozvani su oplemeniti suvremenu politiku i svjedočanstvom svoje vjere unositi u nju i po njoj u svijet moralno-etičke vrijednosti u svjetlu Evanđelja. Za političku odgovornost i plodonosno svjedočenje kršćanske vjere na svim društvenim područjima, od kojih je najodgovornije ipak ono političko, zalaže se i suvremena pokoncilska teologija.
Teološki hod T. J. Šagi-Bunića autorica prikazuje kroz tri etape u kojima kao zajedničku nit vodilju pronalazi temu sjedinjenja Boga i čovjeka. U prvom poglavlju obrađuje prvu fazu Šagi-Bunićeva ...teološkog hoda u kojoj se bavio kristološkim pitanjima prvih pet stoljeća Crkve istražujući kako se razvijao nauk o sjedinjenju božanske i ljudske naravi u osobi Isusa Krista, Logosa koji je postao čovjekom. Pokazuje njegov put od studentskih dana i doktorske disertacije, preko susljednoga petnaestogodišnjeg produbljivanja ondje načetih tema do konačnih rezultata objavljenih u Rimu na latinskom jeziku na temelju kojih ga je svjetska teološka javnost prepoznala kao jednog od najboljih poznavatelja kalcedonske dogmatske definicije čijem je razumijevanju pridonio svojim originalnim uvidima. U drugome poglavlju riječ je o drugoj fazi Šagi-Bunićeva teološkog hoda u kojoj je predmet svojih dotadašnjih istraživanja počeo promatrati iz perspektive naglaska Drugoga vatikanskog koncila na proslavljenom i danas živom Isusu Kristu. U tome svjetlu temeljne istine iz kalcedonske dogme obogatio je govorom o osobnom sjedinjenju jedne božanske osobe i mnoštva ljudskih osoba koje se prije svega ostvaruje u Crkvi, zajednici koju Isus Krist, kao žarišna točka, trajno okuplja u zajedništvo s Bogom. Već u toj fazi Šagi-Bunić je došao do uvida da se može govoriti i o osobnom sjedinjenju Sina Božjega sa svakim čovjekom, a ne samo s članovima vidljive Crkve, no ta je univerzalna kristologija ipak specifična za posljednju fazu njegova teološkog hoda, obilježenu pozivima na promicanje civilizacije ljubavi. O tome autorica piše u trećem poglavlju, gdje analizira njegova tumačenja Mt 25,40 kao ključa i temeljnog polazišta ostvarenja civilizacije ljubavi. Iz toga retka Šagi-Bunić ponajprije iščitava istinu o sjedinjenju i poistovjećivanju, identifikaciji Sina Božjega sa svakim čovjekom te odatle izvodi poziv upućen kršćanima: gledati Isusa Krista u svakom čovjeku, prema svakome se odnositi kao prema Kristu i svakome biti Krist.
