U članku se, na tragu Šagi-Bunićevih intuicija, istražuju dodirne točke Kalcedonskog koncila i Drugoga vatikanskog koncila pod vidom pitanja o sjedinjenju Boga i čovjeka. Iz perspektive njegovih ...stavova o onim mjestima gdje je kalcedonska definicija ostala »otvorena« za daljnja i šira tumačenja, istražuje se njezin utjecaj na br. 22 Pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Gaudium et spes. Pritom se, paralelno, ukazuje na činjenicu da je Šagi-Bunić anticipirao taj tekst u kojemu se iz inkarnacije Sina Božjega izvode zaključci o njegovu sjedinjenju sa svakim čovjekom. Potom se prikazuju Šagi-Bunićeva poslijekoncilska tumačenja GS 22. Iz ovako postavljene problematike dolazi se do zaključka da je pitanje sjedinjenja Boga i čovjeka ne samo locus communis kalcedonske (sjedinjenje Boga i čovjeka kao uzimanje jedne ljudske naravi) i drugovatikanske (sjedinjenje Boga i čovjeka kao uzdizanje svake ljudske naravi) preokupacije, nego da se ista međuovisnost razotkriva i u Šagi-Bunićevu opusu, i to od njegovih vrhunskih znanstvenih rezultata o kalcedonskoj kristologij i pa sve do njegove univerzalističke kristološke antropologije prepoznatljive po specifičnom tumačenju Mt 25,40, prema kojemu je Sin Božji sjedinjen baš sa svakim čovjekom i odakle slijedi imperativ kršćanima da u svakome čovjeku vide i ljube Isusa Krista.
Članak se bavi razvojem prava vjernika na udruživanje u Crkvi i na poseban način promatra ovo pravo u kanonskoj normativi važećeg Zakonika. Crkva je od prvih stoljeća postojanja prihvaćala različite ...oblike udruživanja, ali tek od Drugog vatikanskog koncila priznaje se formalno pravo na udruživanje. U članku je prikazan i koncilski nauk o ulozi i mjestu vjernika laika u Crkvi, s obzirom na to da se koncilski govor o pravu na udruživanje odnosi prvenstveno na laike. Neophodno je bilo pozabaviti se i dekretom o apostolatu laika Apostolicam actuositatem u kojem se ističe da udruženi apostolat izvrsno odgovara ljudskom i kršćanskom položaju vjernika i definira udruženi apostolat kao znak zajedništva i jedinstva u Kristu.
Zakonske odredbe o vjerničkim društvima, sadržane u kanonima 298-329, imaju veliku važnost jer ističu pravo svakog vjernika da se slobodno udruži radi posebnih ciljeva ili kako bi rastao u kršćanskom pozivu. Zakonik, inspiriran saborskim naukom, donosi odredbe koje jamče potpuno priznavanje prava vjernika na udruživanje i reguliraju na fleksibilan način različite oblike i vrste vjerničkih društava.
Danas smo svjedoci sve veće prisutnosti crkvenih pokreta u Crkvi. Njihova nazočnost nameće mnogobrojna pitanja: Koja je njihova uloga u Crkvi? Jesu li oni Crkvi uopće potrebni? Koje su opasnosti ...crkvenih pokreta? Odgovaraju li oni samoj naravi Crkve? Na takva i slična pitanja pokušava se odgovoriti u ovomu članku. U prvomu se dijelu izlaže razmišljanje o crkvenim pokretima u kontekstu teologije karizmi na Drugome vatikanskom koncilu i u teologiji Karla Rahnera. Crkveni se pokreti shvaćaju kao karizme i kao takvi pripadaju samoj naravi Crkve. U drugomu dijelu članka analiziraju se neka temeljna obilježja crkvenih pokreta koja ponovno izriču njihov ekleziološki identitet, kritičku važnost za Crkvu, ali i za zauzetost Crkve u današnjemu svijetu. Pritom se ukazuje i na neke opasnosti crkvenih pokreta. Na koncu, crkvene se pokrete sagledava kao hodočasničke pokrete koji služe hodočasničkoj pokretljivosti Crkve kao »Putu«.
Za svetog Tomu Akvinskog čovjek koji u vjeri prima božansku objavu ima udjela – na ograničen, ali stvaran način – u samom Božjem znanju. Drugi vatikanski koncil preporučuje sv. Tomu kao učitelja jer ...on otkriva duboku povezanost između otajstava. Ta se povezanost očituje kad sv. Toma poziva vjernika da od samoga Boga primi svjetlost za sve predmete spoznaje. Na taj način vjernik, na primjer svećenik, može naći jedinstvo ne samo između teoloških disciplina nego i između duhovnog života, teologije, službe, društvenog života itd. To utemeljenje u Bogu razlog je zašto Koncil preporučuje sv. Tomu: jedinstvo vjere i razuma može se shvatiti samo polazeći od njihova zajedničkoga božanskog podrijetla. Konačno, sv. Toma nam pomaže shvatiti jedinstvo božanskog i ljudskog djelovanja, što nas osposobljuje shvatiti službu kao takvu i narav Božje riječi.
Autor Drugi vatikanski koncil prikazuje i tumači kao proces koji treba zaživjeti i kojeg treba ostvarivati u krilu sveopće, ali i svake pojedine partikularne Crkve, a samim time i Crkve u Hrvatskoj. ...Da bi Koncil kao proces u Crkvi zaživio, valja proučiti i analizirati konkretnu društvenu i crkvenu situaciju na osnovi religijsko-socioloških istraživanja, budući da Crkva i društvo ne predstavljaju dva dihotomna činitelja, nego su u mnogome ovisno egzistirajući i djelujući čimbenici jer ih čine uglavnom jedni te isti građani.
U religijsko-sociološkim istraživanjima ističe se, posebno u dva posljednja desetljeća, Katolički bogoslovni fakultet sveučilišta u Zagrebu. (Ne)dovršenost koncilske perspektive i nedorečenost koncilske recepcije u Hrvatskoj vidljiva je za autora i u preskromnoj prisutnosti teologâ i Crkve uopće u hrvatskoj društvenoj javnosti. Autor konstatira da se službena Crkva u Hrvatskoj nije odvažila upustiti u postkoncilski eksperiment novih crkvenih službi, te da se u Hrvatskoj još uvijek osjeća distanciranost između biskupa i prezbitera, prezbitera i vjernika laika. Te činjenice autora nukaju na zaključak kako je naša suvremena eklezijalna i društvena stvarnost takva da u njoj kako društvene tako i crkvene elite nemaju dovoljno sluha za procese koji se zbivaju u bazi društva i Crkve kao takve, što upućuje na svojevrsnu postkoncilsku zasićenost i premorenost, koja rezultira premalom pastoralnom učinkovitošću. U nastavku članka autor znanstveno argumentirano odgovara na krucijalno pitanje koliko su teološko-pastoralni tjedni uprisutnili Koncil u hrvatskoj Crkvi, budući da predstavljaju specifičan sustav permanentne edukacije kako biskupa i prezbitera tako i nazočnih laika, a jednako tako i prigodu za ljudsko i prijateljsko druženje. Priređivači i predavači na Teološko-pastoralnom tjednu u Zagrebu su nastojali uvijek biti koncilski inspirirani i orijentirani, unatoč nepovoljnim društveno-političko-eklezijalnim prilikama u vremenu komunističkog režima. Naposljetku autor promatra lik svećenika kao povremenu i nezaobilaznu temu na Teološko-pastoralnim tjednima, što potvrđuje tezu da je prezbiter ipak sve ovo vrijeme održavanja Teološko-pastoralnih tjedana u Zagrebu ostao u fokusu interesa teološke javnosti. No unatoč tome valja konstatirati da je Drugi vatikanski koncil u hrvatskoj Crkvi i hrvatskom društvu ostao nedovršen i neostvaren u svoj svojoj punini i dimenzionalnosti te da je jednako tako ostala nedovršena diskusija o identitetu prezbitera, te da je Teološko-pastoralni tjedan u Zagrebu zauzeo veoma važno mjesto unutar eklezijalno-društvene hrvatske zbilje, budući da je tijekom 50 godina svoga odvijanja unosio ideje i polet Drugoga vatikanskog koncila, promičući koncilski lik prezbitera.
Članak je dorađena i proširena verzija izlaganja održanog na znanstvenom simpoziju »Duh i misao Željka Mardešića: metamorfoze svetoga u suvremenom svijetu«, održanom u Zagrebu 17. lipnja 2011., o ...petoj obljetnici smrti Željka Mardešića. Autor u članku pobliže analizira Mardešićevo svjedočanstvo o osobnom sudjelovanju u dijalogu između vjernika i nevjernika za vrijeme vladavine bezbožnoga komunističkog režima, a na koje se nadovezuje i Mardešićeva i autorova dijagnoza stanja dijaloga u današnjemu hrvatskom društvu i Crkvi. Članak je podijeljen u nekoliko dijelova u kojima autor postupno analizira Mardešića i zajedno s njim razvija svoja promišljanja o važnosti i vrijednosti dijaloga za vjeru i kršćanstvo, ali i za svjetovno društvo. U prvom dijelu autor ističe novost i važnost teološkog otkrića dijaloga na Drugome vatikanskom koncilu, jer je to činjenica koja je odigrala presudnu ulogu ne samo u Mardešićevu osobnom životu kao vjernika, nego i u njegovom profesionalnom životu kao znanstvenika. Na ta se promišljanja nadovezuje kratka, ali bitna misao o teološko-eklezijalnom smislu i značenju dijaloga kao služenja u ljubavi, opet činjenica koja je bitno odredila Mardešićevo djelovanje i istraživanje. U idućem dijelu autor analizira Mardešićev susret s dijaloškim otvaranjem Crkve na Koncilu i njegovo upoznavanje. Na to se onda nadovezuju analize Mardešića kao aktivnog sudionika dijaloga s marksističkim nevjernicima u bivšoj državi te izlaganje Mardešićeve kritičke prosudbe (ne)ostvarenoga dijaloga, bilo onoga s nevjernicima bilo onoga u suvremenoj Hrvatskoj nakon demokratskih promjena. U tom smislu autor istražuje odgovor na pitanje, koje je već postavio Mardešić, gdje su odjednom nestali nevjernici nakon demokratskih promjena? U nastavku članka autor promišlja izazove dijaloga s pogledom u budućnost kojom ne vlada čovjek, nego Bog, a što je presudna poruka duha i slova Koncila koji je Crkvu otvorio dijalogu, tj. Bogu trojstvene ljubavi i posljedično potaknuo je i ohrabrio Tonči Matulić, Željko Mardešić: svjedok z 354 aboravljenog dijaloga na dijaloško otvaranje svijetu, a po primjeru samoga Boga Oca u činu utjelovljenja njegova Sina Isusa Krista u snazi Duha Svetoga. Kršćanski dijalog, stoga, nije nikakva taktika, a još manje pomodarstvo, nego je on eminentno kršćanska zadaća koju zahtijeva evanđeosko obraćenje u vjernosti Isusu Kristu i njegovoj Zaručnici – Crkvi. Na kraju članka autor donosi zaključne misli koje, kao na početku članka, imaju svoje biblijsko- teološko uporište ne bi li prodornije potaknule čitatelja/icu na priznavanje i prihvaćanje bitne kršćanske pretpostavke dijaloga, kako među vjernicima u Crkvi tako i dijaloga sa svijetom, a to je evanđeosko obraćenje. Mardešić je naglašavao obraćenje na koncilsko kršćanstvo, no pod time nije mislio ništa drugo doli samo evanđeosko obraćenje kojemu se iznova podvrgnula sveopća Crkva na Drugome vatikanskom koncilu.
Gotovo neprestano slušamo, čitamo ili pak sami možemo iskusiti onu latentnu napetost između zakona i evanđelja, prava i ljubavi, između kontingentnog i transcendentnog, univerzalnog i partikularnog, ...povijesnog i eshatološkog, institucionalnog i karizmatskog. Još uvijek se provlači kratkovidna shema, koju je nametnula određena filozofija religije, a koja odnos karizme i institucije svodi na sukob između pojedinca i autoriteta.
Karizma se uvijek daje unutar Crkve kao institucije da joj pomogne u ostvarivanju ravnoteže koja je prirođena njezinoj polarnosti. Pozivajući ju na apsolutno prvenstvo Duha i relativizirajući njezinu vlast kako ne bi postala apsolutno autarkična, karizma oživljava instituciju, pomažući joj svladati napast natjecanja za svakom vrstom vlasti, što se u Crkvi gotovo uvijek pretvaralo u prednost hijerarhije nad laicima i, samo katkada, laika nad hijerarhijom.
S obzirom na odnos između Crkve kao vidljive institucije i karizme, ne bi smjelo biti ni apsolutizacije, a ni pretjerane intimnosti. Nema mjesta nikakvom sukobu između jednog i drugog elementa, između Crkve ljubavi i one prava. Karizma nikad ne rađa sukobima ni crkvenim revolucijama i prevratima nego prije prizivom na eshatološki zov Crkve, podržava instituciju u traženju vlastitog jedinstva, koje stalno ugrožava latentna antinomija. Odnos »uzajamne imanentnosti« između karizme i institucije ujedno je i pokazatelj metodologije i »stila« u ostvarivanju karizmi. U tom ostvarivanju ne bi smjelo nikada nedostajati brige za »objektivno« ni priziva na autentičnu vjeru; napokon, ne bi nikada smjelo nedostajati nužnosti da se svaka karizma stavi u služenje misterija Crkve.
Autor u ovom napisu piše o obnovljenoj Bogoslovskoj smotri, stručnom teološkom časopisu Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Izvješćuje kako je došlo do prekida izdavanja ...Bogoslovske smotre 1945. godine i kako je došlo do obnove časopisa 1962. godine. Izvješćuje, dalje, o prvim godištima Bogoslovske smotre, o njezinim teškoćama i mukama te o njezinu nastojanju da bude vjerna nauku Drugoga vatikanskog koncila. Autor je 1970. godine po mandatu Fakultetskoga vijeća postao urednikom BS i to ostao sve do 1994. godine. Kao glavni urednik BS nastojao je da časopis slijedi koncilsku teologiju i da je prenese našim domaćim teolozima i svim drugim čitateljima BS. Budući da je časopis svake godine objavljivao radove Teološko-pastoralnoga tjedna, autor pokazuje kako je na tom području BS od godine do godine vjerno slijedila koncilsku teologiju i nju prenosila našim čitateljima. Zbornici radova TPT-a su od nezaobilazne važnosti za razvoj teološke znanosti na hrvatskome prostoru. U to se može svatko osvjedočiti svatko tko pomno čita stručne teološke radove, objavljene u BS. Osim zbornika, autor ističe još nekoliko godišta BS koja su išla tragovima Drugoga vatikanskog koncila. Zadnje godište BS koje je pisac ovih redaka potpisao kao glavni i odgovorni urednik bio je četverobroj BS, zbornik radova u čast pokojnome profesoru i kolegi Jerku Fućaku (BS 64 (1994.) 1-4, 514 stranica). Na dužnosti glavnoga i odgovornoga urednika naslijedio ga je Stjepan Kušar, jer je autor u jesen 1991. godine bio imenovan predstojnikom Ureda za prognanike i izbjeglice Vlade RH.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima ...postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
In the first Chapter of the dissertation entitled The Theology of the Priesthood According to the Second Vatican Council and Texts of the Post-Council Teaching, the author primarily presents the Decree on the Ministry and Life of Priests (Presbyterorum ordinis) as the draft of the Council's theology of the priesthood, explaining, at the same time, previous drafts as well as reviews of the final document. By putting the ministry, instead of the priest's life, in the first place, Presbyterorum ordinis ceases the previous dichotomy between the sainthood of the priest's life and his work, which is a strongly present characteristic of the theology of the priesthood before the Council. In the key doctrinal elements that are important to the theology of the priesthood, The Decree on the Ministry and Life of Priests follows the dogmatic constitution of the church Lumen gentium. The first and pillar characteristic of the Council's theology of the priesthood is its Christocentricity, that puts the ministerial priesthood within the common framework of the universal priesthood, representing both; a major novum and, at the same time, a drift away from the theology of the priesthood before the Council. The author also recognizes the theocentric accent on the priest's existence within the Council's theology of the priesthood. In the context of the priest's existence, the Council’s fathers strongly emphasize the basic importance of evangelization, as well as give an impetus to the search for a new identity of the priest, suitable for his own time. Council's Croatian theologian Tomislav Šagi-Bunić believes that, in this way, the Council creates the possibility of a pluralistic concept of the priest of the future. Speaking of the spiritual life of the priest, the Decree especially points out the importance of the study and homily of the Word of God, i.e. it appeals to the Council's priest to promote dynamic evangelization and to give witness to sainthood. The Council also notices the danger of the priest's inability to face numerous requests of his ministry and fears the dichotomy between the priest's spiritual life and his pastoral work. By raising the issue of priestly celibacy, the Decree, and also the Council's theology of the priesthood, do not accept the unsupported celibacy but, instead, accept and explain it within both contexts; the context of its ecclesiastical and eschatological selfhood, and especially within that of the undidivided heart on the path of inheritance. Within the Council's theology of the priesthood in Presbyterorum ordinis, great importance is paid to the permanent education of priests. Presbyterorum ordinis does not try to formulate a complete theology of the priesthood, but instead forms firm foundations and outlines the direction of its future development. The draft of the Council's theology of the priesthood is especially evident in the Decree because of the fact that it raises the issue of the dignity of the ministerial priesthood as part of Christ's priesthood, and within the context of the spirituality of priesthood and the appeal to sainthood that are related to priestly ministry. The writing about the priest's cooperation and obedience to the bishop, while the priests are the first co-workers and councillors to bishops, also cannot be omitted. Furthermore, according to Šagi-Bunić, the Council's definition of the relationship between the bishop and the priest, within which the priests are necessary assistants, co-workers and councillors to bishops, is the basic theological acknowledgement of the very nature of both; episcopacy and priesthood. The Decree moves forward in encouraging the establishment of priests' councils, in redefining the relationship between the priest and the bishop and the priest and the lay people, as well as between the priest and non-Catholics. The great novelties of the Decree are: the great care paid to the permanent priestly training and the emphasis put on the pastoral engagement above the parish level, then, the declared care about the remuneration of priests and their old age care, and especially the care for priests who have abandoned the church. It could be stated that this document has certainly encouraged the post-Council analysis of the tensions within the priest's identity, his introspection, in the context of his ministry and life in general. Certainly, the Decree on the Ministry and Life of Priests represents a significant example of diversity and progress that the Council's work has produced and brought out for the benefit of the church.
The author represen
Nitko ne dvoji o tome da je Drugi vatikanski koncil bio presudan događaj u zapadnoj Crkvi XX. stoljeća. Ne samo da je utjecao na svoje suvremenike nego je postao i poziv na daljnje djelovanje u duhu ...njegovih smjernica koje su nerijetko bile nove i izazovne. To je značilo i posve nova ponašanja. Crkva je nakon toliko vremena pošla posve novim putem prema čovjeku i svijetu koji ga okružuje. Toga je bio duboko svjestan Željko Mardešić jer je i sam pripadao onim ljudima koji su svojim životom i djelovanjem nastojali posve biti na tragu Koncila i time u praksi učiniti djelotvornima njegove smjernice i duh. Stalno se pitajući u mijenama vremena, što je doista duh Koncila, što je ponašanje koje odgovara dostojanstvu kršćanina, sam će poći u vlastitu nutarnju potragu za onim duhom kršćanstva kojega je Koncil zacrtao. Pristup poteškoćama i problemima svoga vremena zahtjeva evanđeosko-koncilsku svijest, kako bi se bilo suputnikom u dijalogu, mirotvornim rješenjima onoga što nas tišti. Upravo će mu njegovo sjećanje na te važne godine Drugoga vatikanskog koncila osvijetliti put spoznaje što će nositi čitav život. Koncil je za Mardešića put kojim se mora i treba ići. Samo oni koji su hrabri i žele biti angažirani u svjetlu evanđelja naći će se i sami na putu Koncila, čiji je pristup modernom svijetu i čovjeku bio posve drukčiji od svih prethodnih. U tekstu nastojimo zrcaliti Mardešićev osobni, intimni doživljaj Koncila, tamo od najranijeg sjećanja na djetinjstvo pa sve do zrele dobi, natopljene iskustvom života. I sva njegova angažiranost bila je posve koncilska i evanđeoska. Put Crkve je put čovjeka i zato je u svojem odnosu prema Crkvi i Koncilu bio toga duboko svjestan. Njegovi tragovi su danas tako jasni da su tekstovi koje je pisao bili u tome duhu Koncila.
