Prikaz knjige: Martin Leitgöb, Dem Konzil begegnen. Prägende Persönlichkeiten des II. Vatikanischen Konzils. Mit einem Vorwort
von Herbert Vorgrimler, Verlagsgemeinschaft topos plus,
Kevelaer, 2012
Cjelokupno vrednovanje rezultata Drugoga vatikanskog koncila zahtijeva složenu analizu koju treba provesti na više razina. Jedan od pristupa prihvatljivo se može ostvariti sučeljavanjem ozračja ...pripreme Koncila (siječanj 1959. - listopad 1962.) i ozračja njegovog završetka u prosincu 1965. Unatoč raširenoj sekularizaciji - barem na zapadu - najava Ivana XXIII. u javnosti je prouzrokovala neviđenu pozornost i zanimanje. Ipak, kako god je ta najava bila prodorna, isto je tako bila slaba, pa je stoga potaknula mnoga pitanja o budućem Koncilu.
Kakav je to Koncil htio sazvati papa Ivan? On nije oklijevao Koncil nazvati apsolutno tradicionalnim nazivom, to jest zasjedanjem biskupa. No, to nije bilo u proturječju s činjenicom da je htio Koncil epohalnoga prijelaza, to jest Koncil koji bi Crkvu uveo u novu fazu njezinoga puta. U toj je perspektivi Koncil poprimao po svemu posebno značenje, daleko više kao velik »događaj« Duha negoli kao mjesto izrade i stvaranja norma, kao što su bila zasjedanja prije njega održana tijekom stoljeća.
Koncil je trebao biti »zraka nebeskoga sunca«, izraz o kojemu je papa Ivan govorio više puta, a kojega je uzeo kako bi ukazao na Koncil kao na »novu Pedesetnicu«. Bio je to »uzvišeni« način da bi se, tipično kršćanskim jezikom, istaknula izvrsnost (te) povijesne prigode i izvanrednih perspektiva što ih je otvarala. Zato je bilo potrebno da se Crkva s njome suoči s posebno dubokom obnovom, kako bi se očitovala svijetu i kako bi svim ljudima pokazala evanđeosku poruku istom snagom i neposrednošću koju je imala izvorna Pedesetnica. Osim toga, podsjećanje na Pedesetnicu u prvi je plan stavilo djelovanje Duha, a ne djelovanje pape ili Crkve, pa i samog koncilskog zasjedanja.
Doprinos poduzima gotovo nemoguću misiju. Ta je spoznaja već razvidna iz ambicioznog naslova doprinosa »Mogućnosti i granice suvremene znanosti«. U tom smislu su potrebna neka jasna razgraničenja, a ...najvažnije se tiče teologijskog pristupa u obradi ove teme. U tu je svrhu doprinos podijeljen u šest zasebnih, ali međuovisnih paragrafa koji, slijedeći unutarnju logiku izlaganja, pokušavaju ponuditi jedan sintetički prikaz povijesnog i suvremenog problema granica i mogućnosti znanosti s dodatnim tematskim i sadržajnim razgraničenjima i pojašnjenjima. U prvom dijelu autor ističe polazište svojih promišljanja, a to je koncilska sinteza stanja duha i svijesti suvremenoga svijeta i čovjeka. U drugom dijelu autor poduzima korake u smjeru dokazivanja istinitosti jednog povijesnog, ali i doktrinarnog paradoksa, gledajući iz suvremene perspektive, a to je kršćansko ishodište moderne znanosti zajedno s nužnim biblijskim i teološkim pojašnjenjima. Imajući na umu taj paradoks, autor u trećem dijelu doprinosa daje vlastitu analizu Akvinčevog nauka o znanosti i autonomiji, ali to čini u svjetlu novijega crkvenoga nauka. Razlog tome leži u htijenju da se pokaže kako novovjekovni nesporazumi između Crkve i njezine teologije, s jedne, te netom rođene moderne znanosti, s druge strane, nisu u početku bili motivirani ni autentično vjerskim ni znanstvenim, nego većinom društvenim, institucionalnim i političkim razlozima. Posljedično, autor u četvrtom dijelu doprinosa pokušava pokazati da noviji crkveni i teološki nauk o autonomiji stvorenoga svijeta i o dužnoj autonomiji pojedinačnih znanosti i umjetnosti nije nekakva nova objava, nego je samo ispravno i kontekstualno tumačenje i razumijevanje poruke već sadržane u Objavi, a koju je već bio shvatio sv. Toma u govoru o znanstvenosti teologije i autonomiji drugih znanosti. Peti dio doprinosa bavi se realnim mogućnostima suvremene znanosti u svjetlu čitavog niza ozbiljnih i zabrinjavajućih problemskih izazova. Utoliko se otvara prostor za lakše i suvislije razlikovanje između čiste i primijenjene znanosti, a što posebno dolazi do izražaja u šestom dijelu doprinosa u kojemu autor daje neka načelna, epistemološka pojašnjenja u etičkom vrednovanju znanosti i znanstvene djelatnosti.
Polazište ovoga rada jest iskaz Drugoga vatikanskog koncila o hijerarhiji istina kršćanske vjere. U Dekretu o ekumenizmu, »Unitatis redintegratio« (br. 11), Koncil je naime kratko naznačio »da ...postoji poredak ili 'hijerarhija' istina katoličke nauke, već prema njihovoj različitoj povezanosti s temeljem kršćanske vjere«.
U prvom dijelu autor prikazuje da istine kršćanske vjere čine organsku cjelinu i da su okupljene oko otajstva Isusa Krista i Presvetog Trojstva, kao svog središta ili temelja. Značenje neke istine određeno je njenom blizinom prema tom temelju. Stoga u ekumenskom dijalogu treba različito uvažavati značenja pojedinih istina, uz naravno istu obvezu njihovog prihvaćanja u vjeri.
U drugom dijelu autor pokazuje da se hijerarhiju istina može razumjeti i kao načelo stvaranja teologije u smislu da takva teologija bude trinitamo i kristotoški prožeta i da u svom izlaganju teži prema koncentraciji na ono što je bitno.
U trećem, završnom dijelu, polazeći od »Općeg direktorija za katehezu« (1997.), autor naznačuje u kojem smislu je hijerarhija istina također kriterij za katehizaciju i da je u tom značenju prisutna u novom »Katekizmu Katoličke Crkve«.
Da bismo razumjeli temu teološkog promišljanja duhovnosti za naše vrijeme, dat ćemo najprije povijest najvažnijih promjena kako na razini same duhovnosti kao »sinteze nekog duhovnog življenog ...sadržaja« kroz teološki razvoj zadnjega stoljeća, ali ćemo makar samo djelomično spomenuti kontekst društveno-političkih zbivanja na ovom našem prostoru. U našem prikazu zadržavamo se poglavito na vremenu koje se u teologiji naziva »vremenom obnove« tj. od dvadesetih godina XX. stoljeća nadalje.
Možda i nije posve prihvaćeno, barem ne u našem teološkom okolišu, da desetljeća što prethode Drugom vatikanskom koncilu pripadaju velikim razdobljima povijesti teologije i Crkve. Mišljenja smo da bi to vrijeme valjalo smjestiti odmah nakon otačkih vremena ili odmah nakon najživljih trenutaka skolastičkog srednjeg vijeka. Riječ je o razdoblju koje, zbog bogatstva vrenja koja ga prožimaju, vrlo teško možemo rekonstruirati. Prema njemu se odnosimo s osjećajem ljubomore i žaljenja: vrijeme rada, istraživanja, umora, polemika, rasprava, nerazumijevanja, nepovjerenja, osuda. Smjelost i plodnost, te držimo da je uvelike izazvalo II. vatikanski koncil. Upravo po tim zbivanjima problemi vremena postajali su stvarnost kako koncilske misli tako i njegova usmjerenja. Zadivljuju nas velikani toga vremena tako da njihova intelektualna i duhovna veličina premašuje granicu geografske i kulturološke omeđenosti: stvarali su svijet jedne gotovo posve nove budućnosti za čovjeka koji vjeruje.
Čini nam se da možemo uočiti dvije odnošajne točke i dva usmjerenja koja se nameću obnoviteljima toga vremena: s jedne strane povratak izvorima kojega su mnogi pokreti obnove uzimali kao imperativ i, s druge strane, dijalog sa suvremenim svijetom, nakon što su propali modernistički pokušaji. Pojavljuju se posve nove kategorije unutar duhovnosti koja bi trebala hraniti vjeru: kategorija povijesnosti, subjektnosti, svjetovnosti. Tako jake naglaske ne nalazimo u klasičnoj teologiji, osobito ne u onoj od Tridentskog koncila naovamo koja je postupno postajala sve spekulativnija i životno prazna. Susrećemo se, dakle, s dva pravca međusobno različita kako s obzirom na njihov izvor tako i na njihov dinamizam, ali s težnjom sjedinjenja u svojim najznačajnijim nositeljima. Jedna tenzija gotovo introvertna i druga ekstrovertna uspjele su se susresti na istoj cesti. Iskra je nastala u stapanju ovih dvaju gledišta u jedno.
