Prostor i vrijeme oduvijek su bili dvije ključne dimenzije čovjekove
egzistencije, ali se tijekom čovjekove kulturne evolucije različito percipiraju. U predmodernim društvima dominiralo je prirodno, ...ciklično vrijeme kao paradigma organizacije života lokalnih zajednica. U modernom društvu dominira linearno shvaćanje vremena i socijalno (kulturno) konstruirano vrijeme kao paradigma organizacije života. Glede uloge vremena u društvu, razlikuju se tri “kulture vremena”
(Zeitkultur): “tradicionalna”, “moderna” i “kultura digitaliziranog vremena”. U članku se polazi od teze da postoje značajne razlike između prirodnih i socijalnih sustava, pa tako i razlike u njihovoj perspektivi vremena, vidljive u dvama poredcima vremena: prirodnom (cikličnom) i kulturnom (linearnom). Njihova konfrontacija
u modernom društvu ima različite posljedice. Socijalnoekološka kriza posljedica je sudara cikličnog i linearnog vremena, tj. prostorni je i vremenski odraz neuvažavanja prirodnog vremena i dominacije socijalnog vremena s individualnim i socijalnim posljedicama. Glede toga, u članku se uspoređuju obilježja prirodnog i socijalnog sustava; objašnjava se zašto je vrijeme postalo relevantan sociološki
problem u modernom društvu, vrijeme kao individualni i ekonomski resurs, te njegova važnost za ekonomiju vremena i menadžment vremena u organizaciji života modernog društva. Ističe se potreba oblikovanja “nove kulture vremena”. Za nju nije dostatna kritika ekonomije vremena, nego su potrebna razmišljanja ekologije vremena.
Poslovna funkcija informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima je zanemarena od strane rukovoditelja i vlasnika, ali i zakonodavca, strukovnih organizacija koje određuju mjere najbolje ...prakse te dobavljača softverskih i hardverskih rješenja kojima se otklanjaju rizici informacijske sigurnosti. Ovaj problem je prisutan usprkos činjenici kako većinu obujma hrvatske, europske i svjetske privrede predstavlja upravo poslovna aktivnost malih i srednjih poduzeća. Razlozi za ovu činjenicu su raznoliki, a moguće ih je uglavnom locirati u nedostatku znanja rukovoditelja i vlasnika, nedovoljnoj raspoloživosti financijskih sredstava za implementaciju mjera informacijske sigurnosti te nepostojanju zakonske legislative i najbolje prakse koja bi bila osobito prilagođena specifičnostima malih i srednjih poduzeća. Osim toga, čak niti postojeći alati poput sustava upravljanja kvalitetom ne koriste se adekvatno kao potpora postizanju ciljeva informacijske sigurnosti poduzeća, a to je osiguravanje informacijskog kapitala. U disertaciji se analiziraju mogućnosti korištenja metoda financijskog odlučivanja u kontekstu primjene na informacijsku sigurnost u malim i srednjim poduzećima u Republici Hrvatskoj te metode analitičkih hijerarhijskih procesa pri odlučivanju o investiranju u rješenja informacijske sigurnosti.
Po provedenom istraživanju korištenjem statistički relevantnog uzorka promatrane populacije poduzeća postavljen je model za ocjenu dostignute razine funkcionalnosti poslovne funkcije informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima u Republici Hrvatskoj, procijenjena je dostignuta razina zrelosti (funkcionalnosti) informacijske sigurnosti, te su identificirane varijable koje su ključne u postizanju te zrelosti, kao i u podizanju navedene funkcije na stratešku razinu.
U perspektivnom dijelu disertacije, u fokus interesa je stavljen prijedlog koraka uvođenja modela upravljanja informacijskom sigurnošću u malim i srednjim poduzećima korištenjem ARIS BPM metodologije modeliranja poslovnih procesa. Identificirane su i pojašnjene glavna i podržavajuća vertikala tog procesa, te u okviru obje vertikale, glavni i podržavajući makro-procesi poslovne funkcije informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima, kao i potencijalni efekti uvođenja opisanog modela.
Poslovna funkcija informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima je zanemarena od strane rukovoditelja i vlasnika, ali i zakonodavca, strukovnih organizacija koje određuju mjere najbolje prakse te dobavljača softverskih i hardverskih rješenja kojima se otklanjaju rizici informacijske sigurnosti. Ovaj problem je prisutan usprkos činjenici kako većinu obujma hrvatske, europske i svjetske privrede predstavlja upravo poslovna aktivnost malih i srednjih poduzeća. Razlozi za ovu činjenicu su raznoliki, a moguće ih je uglavnom locirati u nedostatku znanja rukovoditelja i vlasnika, nedovoljnoj raspoloživosti financijskih sredstava za implementaciju mjera informacijske sigurnosti te nepostojanju zakonske legislative i najbolje prakse koja bi bila osobito prilagođena specifičnostima malih i srednjih poduzeća. Osim toga, čak niti postojeći alati poput sustava upravljanja kvalitetom ne koriste se adekvatno kao potpora postizanju ciljeva informacijske sigurnosti poduzeća, a to je osiguravanje informacijskog kapitala. U disertaciji se analiziraju mogućnosti korištenja metoda financijskog odlučivanja u kontekstu primjene na informacijsku sigurnost u malim i srednjim poduzećima u Republici Hrvatskoj te metode analitičkih hijerarhijskih procesa pri odlučivanju o investiranju u rješenja informacijske sigurnosti.
Po provedenom istraživanju korištenjem statistički relevantnog uzorka promatrane populacije poduzeća postavljen je model za ocjenu dostignute razine funkcionalnosti poslovne funkcije informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima u Republici Hrvatskoj, procijenjena je dostignuta razina zrelosti (funkcionalnosti) informacijske sigurnosti, te su identificirane varijable koje su ključne u postizanju te zrelosti, kao i u podizanju navedene funkcije na stratešku razinu.
U perspektivnom dijelu disertacije, u fokus interesa je stavljen prijedlog koraka uvođenja modela upravljanja informacijskom sigurnošću u malim i srednjim poduzećima korištenjem ARIS BPM metodologije modeliranja poslovnih procesa. Identificirane su i pojašnjene glavna i podržavajuća vertikala tog procesa, te u okviru obje vertikale, glavni i podržavajući makro-procesi poslovne funkcije informacijske sigurnosti u malim i srednjim poduzećima, kao i potencijalni efekti uvođenja opisanog modela.
Information security in SMEs is a neglected business function, both by management, the owners, but also the lawmaker and best practice organizations and vendors of software and hardware solutions used to mitigate information security risks. This problem is omnipresent despite the fact that majority of Croatian, European and world economy consists of SMEs' activities. There are many contributing factors to this issue, and most important of them are lack of funds, knowledge and related best practice. Even existing tools, like quality assurance used by SMEs are not adequately utilized in order to enhance information security. In this dissertation, possibilities of usage of financial analysis and AHP method during decision-making related to information security in SMEs is being evaluated.
A research using statistically significant sample of the total population of SMEs in the Republic of Croatia has been undertaken and a model to evaluate current state of achieved functionality of information security across Croatian SMEs has been established. Main contributing variables to the level of functionality are identified, and so are those variables that are contributing to information security being a strategic business function.
In the final part of the dissertation, steps to introduce a new model of information security in SMEs have been proposed using ARIS BPM business process modelling methodology. Primary and supporting process hierarchy have been identified and explained, including expected potential effects of its introduction.
U članku su prikazane procjene o veličini sive ekonomije u 22 tranzicijske zemlje i 21 zemlji unutar Organizacije za suradnju i razvoj (OECD) korištenjem metode potražnje novca i DYMIMIC pristupa. ...Tijekom 2001/2002. prosječni udio sive ekonomije u 21 zemlji OECD-a iznosio je 16,7% službenog BDP-a, odnosno 38,0% u 22 tranzicijske zemlje. Prosječni udio radne snage u sivoj ekonomiji (u postotku od stanovništva u radnoj dobi) tijekom 1998/99. iznosio je 15,3% u 7 zemalja OECD-a, odnosno 30,2% u 22 tranzicijske zemlje. Sve veći teret poreza i doprinosa za socijalno osiguranje, zajedno s povećanom državnom regulacijom najvažniji su razlozi veličine i porasta sive ekonomije (odnosno sudjelovanja radnesnage u njoj).
Rad obraduje problem stvaranja novog nastavnog programa iz političke ekonomije za studente informatike. Kako se dosadašnji nastavni program pokazao nepodesnim za studente ovog profila, nužno je bilo ...prići temeljitoj promjeni nastavne materije. Radi toga se sadržaji ove discipline bitno mijenjaju kako bi odgovarali zahtjevima koje pred nju stavljaju suvremeni procesi. Novi nastavni program iz ove discipline treba obuhvatiti nove sadržaje bez obzira kako će se ona zvati.
U ovom članku autor prezentira sadržaj i glavne ideje Strpićeve knjige Karl
Marx i politička ekonomija Moderne. Tu knjigu, njezine ideje i značaj autor
analizira u kontekstu procjena stanja i ...kretanja političke i ekonomske misli u
Hrvatskoj u vrijeme tzv. tranzicije, odnosno procesa restauracije ortačkog kapitalizma.
On kritizira neoliberalnu školu i njezin Economics koji je potisnuo
i zamijenio političku ekonomiju u nastavi na mnogim fakultetima društvenih
znanosti u nas. Autor procjenjuje da je Strpićeva knjiga značajan doprinos
reafirmaciji političke ekonomije na njezinoj teorijskoj, odnosno znanstvenoj
razini. Prigovara D. Strpiću što u svoje analize nije uključio i rezultate znanstvenih
istraživanja domaćih ekonomista čiji su pogledi, po njegovu sudu,
komplementarni Strpićevim pogledima. Sadašnja kriza neoliberalne škole i
njezina Economics te ekonomska kriza u Hrvatskoj mogu biti povod za reafirmaciju
političke ekonomije, odnosno za vraćanje od Economics k političkoj
ekonomiji u znanosti i obrazovanju politologa, pravnika i ekonomista. Autor
se u tom smislu zalaže za reafirmaciju političke ekonomije i kao znanosti i kao
vještine upravljanja nacionalnom ekonomijom.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
U ovom radu autorica piše o strukturi đakovačkog vlastelinstva u vrijeme biskupovanja Josipa Jurja Strossmayera. Akcent je stavljen na saniranje gospodarstva i provođenje nužnih upravnih, ...gospodarskih i građevinskih zahvata usmjerenih transformaciji naslijeđene kasnofeudalne vlastelinske ekonomije u moderniji sustav poljoprivredno-šumarskog veleposjedničkog poslovanja.
Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te
utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih
nejednakosti prema integracijskim i ...razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja
utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju
unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i
regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem
tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i
modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti
veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih
nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i
kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene
nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama
članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne
strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih
i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih
zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako
je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i
smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove.
Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane
su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima.
Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je
pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih
komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih
u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope
rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To
dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta,
već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja.
Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske
jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i
široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti
i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja.
Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili
određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao
sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji.
U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom
ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama.
Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju
investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama,
naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne
konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s
iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe
siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog
modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto
dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije.
Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna
konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji
na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne
gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije
kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma
konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi
divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne
konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma
konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale
skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10)
konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj
razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz
provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na
financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg
tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike.
Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te
utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih
nejednakosti prema integracijskim i razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja
utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju
unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i
regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem
tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i
modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti
veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih
nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i
kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene
nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama
članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne
strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih
i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih
zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako
je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i
smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove.
Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane
su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima.
Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je
pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih
komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih
u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope
rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To
dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta,
već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja.
Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske
jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i
široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti
i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja.
Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili
određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao
sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji.
U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom
ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama.
Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju
investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama,
naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne
konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s
iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe
siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog
modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto
dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije.
Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna
konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji
na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne
gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije
kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma
konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi
divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne
konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma
konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale
skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10)
konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj
razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz
provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na
financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg
tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike.
The main goal of this paper is to define
Predmet istraživanja ovog rada je korporacijski identitet u hrvatskom turizmu.
Osnovna obilježja korporacijskog identiteta nastoje se utvrditi istraživanjem menadžerskih
asocijacija o korporaciji, ...odnosno destinaciji te načina njihova iskazivanja. Istraživanje
uključuje i menadžerske asocijacije o destinaciji budući da destinacija svojim obilježjima
pridonosi identitetu hotelskog turističkog proizvoda.
U radu se pokušava utvrditi koje su dominantne menadžerske asocijacije o
korporacijskom i destinacijskom identitetu u hrvatskom turizmu, koji su ključni pojmovi
kroz koje se asocijacije iskazuju te kako ključni pojmovi ukazuju na korporacijski i
destinacijski identitet. Rad se pretežito temelji na kvalitativnom istraživanju. Kao osnovna
metoda za prikupljanje podataka odabrana je telefonska anketa – ispitivanje na uzorku od
76 hotela u sedam hrvatskih turističkih destinacija. Osim spomenute metode, istraživanje
se temelji i na metodi znanstvenog promatranja, analizi web-stranica, kritičkoj analizi
organizacijskog diskursa, studije slučaja i ostalim znanstvenim metodama.
Korporacijski identitet promatra se holistički, razvojno i kontekstualno u svojem
prirodnom okruženju. Istraživanju se pristupa kritički i racionalno. Ono je deskriptivno i
naturalističko. Stvarnost se prikazuje onakva kakva jest – istražuje se svijet svakodnevnog
života (običaja, vjerovanja, ponašanja) i iskustva ljudi. Rad je interdisciplinaran i
transdisciplinaran. On je višeparadigmatski i višemetodski. Oblikuje ga unutarnji referentni
okvir autora (njegovo ukupno iskustvo), ali i društveni kontekst.
U cilju stvaranja preduvjeta za pokretanje novog (kvalitativnog) ciklusa razvoja
hrvatskog turizma rad ukazuje na osnovne probleme upravljanja korporacijskim i
destinacijskim identitetom u hrvatskom turizmu te potiče svijest o potrebi promjene starih
obrazaca razmišljanja i upravljanja koji još uvijek dominiraju u hrvatskom poslovnom
sustavu/društvu, a na temeljima kojih se ne mogu stvoriti i komunicirati povoljni identiteti.
Rezultati istraživanja u ovom radu pokazuju da hrvatski menadžeri toga još uvijek
nisu dovoljno svjesni te se stječe dojam visokog stupnja neznanja o identitetu
korporacije/destinacije. U cjelini, odgovore ispitanika obilježava indiferentnost te vrlo
niska svijest o korporacijskom i destinacijskom identitetu, ali i o samom pojmu identiteta.
Istraživanje potvrđuje i problem interakcije između korporacije i destinacije u kojoj
hotel posluje te povijesno analizira uzroke takva stanja na razini društva, odnosno države.
Osim što menadžerima ukazuje na česte propuste u načinu upravljanja korporacijskim
identitetom u hrvatskom turizmu, rad ih također usmjerava prema mogućim rješenjima u
cilju stvaranja pozitivnih korporacijskih/destinacijskih identiteta.
Rad je namijenjen ponajprije znanstvenicima koji istražuju organizaciju/destinaciju,
njihov identitet te komuniciranje identiteta, zatim, znanstvenicima iz područja marketinga,
organizacijske kulture, organizacijskog ponašanja i kritičke analize diskursa. Nadalje,
namijenjen je menadžerima organizacija i turističkih destinacija, a posebice
studenticama/studentima na području organizacijskih studija, turizma i ugostiteljstva.
This disertation researches corporate identity in Croatian tourism. Exploring what
kind of associations the corporation and its communication modalities have for Croatian
managers, the research attempts to determine the basic characteristics of corporate identity
in Croatian tourism. The research also includes managers’ associations regarding a
destination since the destination significantly contributes to corporate identity.
The research seeks to identify the dominant managers' associations about corporate
and destination identity in Croatian tourism, the key terms (words) through which those
associations are expressed and how those terms imply corporate and destination identity.
Corporate identity is a complex phenomenon and a contextually bound concept.
Consequently, the theoretical basis of this study lies within multidisciplinary corporate
image - identity - culture - branding research, drawing particularly from marketing,
organisational and social studies. Multiple sets of data consisting of a telephone survey on
a sample of 76 hotels in seven Croatian destinations, web pages, covert participant
observation and corporate documents, are used to provide a holistic description of the
corporate/destination identity formation and communication processes in Croatian tourism.
This thesis adopts a predominantly qualitative approach and is embedded in the
author's frame of reference, his experience, and the historical/social context. It is
naturalistic, descriptive and subjective, based on research questions rather than predefined
hypothesis.
With the aim to foster the creation of preconditions for a new, qualitative
development cycle of Croatian tourism, this thesis calls for a paradigm shift in the thinking
of both managerial and social circles. It stresses the incompatibility between the still
dominant traditional way of thinking/acting and a new, positive and attractive
corporate/destination identity.
In addition to indicating the main problems in corporate/destination identity
management, the study also seeks appropriate solutions in order to overcome and change
actual identities within Croatian context.
The findings of the study show that Croatian managers are not fully aware of how
important it is to create and communicate positive corporate identity, on personal,
organisational, destination and social level. In general, managers' associations are
characterised by indifference and poor awareness of corporate/destination identity.
The results also confirm the existing gap between the managers' perception of
corporate/destination identity and the corporate/destination formal communication. From
the historical perspective the study highlights the existing problem of interaction between
corporation and destination.
The disertation is intended for scientists who research organisation/destination,
formation and communication of corporate/destination identity, marketing, corporate
culture, image, branding, organisational behaviour and critical discourse analysis. Further,
it may be of use to corporate/destination managers and especially to students of
organisational studies and tourism/hospitality management.
Predmet istraživanja ovog rada je korporacijski identitet u hrvatskom turizmu.
Osnovna obilježja korporacijskog identiteta nastoje se utvrditi istraživanjem menadžerskih
asocijacija o korporaciji, odnosno destinaciji te načina njihova iskazivanja. Istraživanje
uključuje i menadžerske asocijacije o destinaciji budući da destinacija svojim obilježjima
pridonosi identitetu hotelskog turističkog proizvoda.
U radu se pokušava utvrditi koje su dominantne menadžerske asocijacije o
korporacijskom i destinacijskom identitetu u hrvatskom turizmu, koji su ključni pojmovi
kroz koje se asocijacije iskazuju te kako ključni pojmovi ukazuju na korporacijski i
destinacijski identitet. Rad se pretežito temelji na kvalitativnom istraživanju. Kao osnovna
metoda za prikupljanje podataka odabrana je telefonska anketa – ispitivanje na uzorku od
76 hotela u sedam hrvatskih turističkih destinacija. Osim spomenute metode, istraživanje
se temelji i na metodi znanstvenog promatranja, analizi web-stranica, kritičkoj analizi
organizacijskog diskursa, studije slučaja i ostalim znanstvenim metodama.
Korporacijski identitet promatra se holistički, razvojno i kontekstualno u svojem
prirodnom okruženju. Istraživanju se pristupa kritički i racionalno. Ono je deskriptivno i
naturalističko. Stvarnost se prikazuje onakva kakva jest – istražuje se svijet svakodnevnog
života (običaja, vjerovanja, ponašanja) i iskustva ljudi. Rad je interdisciplinaran i
transdisciplinaran. On je višeparadigmatski i višemetodski. Oblikuje ga unutarnji referentni
okvir autora (njegovo ukupno iskustvo), ali i društveni kontekst.
U cilju stvaranja preduvjeta za pokretanje novog (kvalitativnog) ciklusa razvoja
hrvatskog turizma rad ukazuje na osnovne probleme upravljanja korporacijskim i
destinacijskim identitetom u hrvatskom turizmu te potiče svijest o potrebi promjene starih
obrazaca razmišljanja i upravljanja koji još uvijek dominiraju u hrvatskom poslovnom
sustavu/društvu, a na temeljima kojih se ne mogu stvoriti i komunicirati povoljni identiteti.
Rezultati istraživanja u ovom radu pokazuju da hrvatski menadžeri toga još uvijek
nisu dovoljno svjesni te se stječe dojam visokog stupnja neznanja o identitetu
korporacije/destinacije. U cjelini, odgovore ispitanika obilježava indiferentnost te vrlo
niska svijest o korporacijskom i destinacijskom identitetu, ali i o samom pojmu identiteta.
Istraživanje potvrđuje i problem interakcije između korporacije i destinacije u kojoj
hotel posluje te povijesno analizira uzroke takva stanja na razini društva, odnosno države.
Osim što menadžerima ukazuje na česte propuste u načinu upravljanja korporacijskim
identitetom u hrvatskom turizmu, rad ih također usmjerava prema mogućim rješenjima u
cilju stvaranja pozitivnih korporacijskih/destinacijskih identiteta.
Rad je namijenjen ponajprije znanstvenicima koji istražuju organizaciju/destinaciju,
njihov identitet te komuniciranje identiteta, zatim, znanstvenicima iz područja marketinga,
organizacijske kulture, organizacijskog ponašanja i kritičke analize diskursa. Nadalje,
namijenjen je menadžerima organizacija i turističkih destinacija, a posebice
studenticama/studentima na području organizacijskih studija, turizma i ugostiteljstva.
Članak je pregled otvorene svjetske literature posljednjih nekoliko godina u kojem se odražava rasprava o značenju, sadržaju i primjeni sintagme održivi razvoj, odnosno njemu nadređenog pojma, ...održivosti. Poticaj raspravama je predstojeće održavanje konferencije na vrhu, Rio+10 u rujnu 2002. godine u Johannesburgu. U članku je dana važnost kritici obaju tih pojmova, glas koje se u Hrvatskoj relativno rijetko čuje, a literatura, koja tu kritiku nosi, sistematski je zanemarena.
Rasprave ukazuju da nije pronađeno općeprihvaćeno tumačenje tih pojmova i da je na taj način onemogućen stvarni napredak u njegovom uvođenju u legislativnu praksu. Održivi razvoj i održivost ostaju ideali kojima se etički zasnovan odnos prema zaštiti okoliša treba uključiti u gospodarski razvoj: te ideale nitko ne dovodi u pitanje. Ipak, nejasno značenje, i još nejasnije interpretacije tih termina dopuštaju njihovu zloporabu za specijalne ili skupne ciljeve. Ukazuje se i na pojavu da načela slobodnog tržišta i tržišne ekonomije, u interpretaciji i u provođenju po Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO), u nizu slučajeva nisu u skladu s prihvaćenim idealima održivog razvoja. Ukazuje se i na to da mnogi za okoliš loši, čak i destruktivni, projekti mogu biti održivi. U intelektualnoj sferi ukazuje se na potrebu promjene shvaćanja i prakse: tako je prijelaz s ekonomije okoliša na ekološku ekonomiju jedan od bitnih koraka. Nije razjašnjeno koje su sposobnosti i karakteristike ljudi potrebne za ostvarivanje održivog razvoja, i jesu li ljudi sposobni, unutar svojeg sociološkog i gospodarskog kruženja, ispunjavati te zahtjeve. Malo je i istraživanja o tome koje će posljedice za društvenu i gospodarsku zajednicu nositi uvođenje načela održivosti.
Na kraju autor ukazuje na potrebu obrazovanja u skladu s okolišem, a posebno na današnji manjak vizije o gospodarskom razvoju Hrvatske. Manjak obrazovanja i manjak vizije može voditi male narode na plaćanje visoke cijene gubitka vlastitog identiteta i kulturne tradicije za jedan daleki i nejasni ideal.
