Dojenački ili infantilni hemangiomi (IH) su najčešći tumori u djece. Karakterizira ih brzi rast u prvoj godini života, iza kojeg slijedi polagana regresija koja obično završava sa 7 do 10 godina. ...Jedinstvena sposobnost involucije često navodi liječnika primarne zdravstvene zaštite do zaključka da nema potrebe za intervencijom. Neki IH su, međutim, povezani s komplikacijama koje mogu vitalno ugroziti dijete ili uzrokovati funkcionalna oštećenja s trajnim posljedicama. Stoga je važno procijeniti koji IH zahtijevaju ranu konzultaciju sa specijalistom. Cilj ovog preglednog rada je upoznavanje pedijatrijske zajednice s najnovijim saznanjima o epidemiologiji, patogenezi, kliničkim značajkama, komplikacijama i terapijskom pristupu IH.
The pathologies of tendon and ligament attachments are called enthesopathies. One of its types is enthesitis which is a characteristic sign of peripheral spondyloarthropathy. Clinical diagnosis of ...enthesitis is based on rather non-specific clinical signs and results of laboratory tests. Imaging examinations are highly promising. Numerous publications prove that enthesitis can be differentiated from other enthesopathic processes in an ultrasound examination or magnetic resonance imaging. However, some reports indicate the lack of histological criteria, specific immunological changes and features in imaging examinations that would allow the clinical diagnosis of enthesitis to be con- fi rmed. The fi rst part of the publication presents theories on the etiopathogenesis of enthesopathies: inflammatory, mechanical, autoimmune, genetic and associated with the synovio-entheseal complex, as well as theories on the formation of enthesophytes: inflammatory, molecular and mechanical. The second part of the paper is a review of the state-of-the-art on the ability of imaging examinations to diagnose enthesitis. It indicates that none of the criteria of inflammation used in imaging medicine is specific for this pathology. As enthesitis may be the only symptom of early spondyloarthropathy (particularly in patients with absent HLA-B27 receptor), the lack of its unambiguous picture in ultrasound and magnetic resonance scans prompts the search for other signs characteristic of this disease and more specific markers in imaging in order to establish diagnosis as early as possible.
Celem opracowania było ukazanie tego, jak poważną przyczyną trudności przystosowawczych i zaburzeń w zachowaniu się zarówno dzieci w wie-ku przedszkolnym, jak i uczniów w wieku szkolnym są m.in. ...diagnozowane u nich wady i zaburzenia mowy. Te nie tylko się pojawiają, lecz także nasilają z czasem, tak u przedszkolaków, jak i u uczniów mieszkających i w miastach, i na wsiach. Potwierdzeniem wzrostu nasilających się tego rodzaju problemów są wyniki badań, jakie od lat prowadzę na stosunkowo dużych populacjach dzieci w wieku od 6 do 12 lat. Wśród wszystkich diagnozowanych wad i zaburzeń mowy na pierwszy plan wysuwa się dyslalia wieloraka o stosunkowo dużym na-sileniu. Aż trudno w to uwierzyć, że dziś, w dobie komputerów i Internetu ciągle przybywa dzieci z wadami i zaburzeniami mowy, nierzadko prowadzącymi do depresji i do innych zaburzeń o charakterze psychotycznym, wymagających in-terwencji specjalistów.
Zespół jelita drażliwego to przewlekłe i nawracające zaburzenia czynności jelit, charakteryzujące się bólami zwią‑ zanymi z wypróżnieniami oraz zmianą konsystencji lub częstości oddawania stolca. ...Stanowi poważny problem społeczny, ponieważ jest jedną z najczęstszych chorób przewodu pokarmowego. Etiopatologia schorzenia nie została dokładnie poznana i najpewniej jest wieloczynnikowa. Do rozważanych czynników patologicznych zali‑ cza się skład flory bakteryjnej jelita, nadwrażliwość trzewną, traumatyczne przeżycia, zaburzenia w zakresie funkcji serotoniny. W celu rozpoznania zespołu jelita drażliwego konieczne jest zastosowanie odpowiednich kryteriów dia‑ gnostycznych – aktualnie obowiązują kryteria rzymskie III. Szczególną uwagę trzeba zwrócić na możliwe występo‑ wanie objawów choroby organicznej lub obciążenie rodzinne rakiem jelita grubego. Pomimo wpływu na komfort życia zespół jelita drażliwego nie wpływa na czas przeżycia i nie wiąże się z poważnymi powikłaniami. Leczenie schorzenia powinno być zindywidualizowane, z uwzględnieniem sytuacji społecznej pacjenta. Należy także ocenić wpływ choroby na jakość życia. Leczenie farmakologiczne warto połączyć z edukacją chorego, a w niektórych przy‑ padkach z psychoterapią. Zalecane leczenie farmakologiczne zespołu jelita drażliwego obejmuje stosowanie 2–3 leków i powinno być nastawione na zniesienie lub złagodzenie najbardziej dokuczliwych objawów. Do stoso‑ wanych leków zaliczają się m.in. leki rozkurczowe, przeciwbiegunkowe, antagoniści receptora 5-HT3, agoniści receptora 5-HT4, antybiotyki, probiotyki, leki przeciwdepresyjne, leki psychotropowe. Obecnie trwają badania kli‑ niczne dotyczące zastosowania nowych substancji w leczeniu zespołu jelita drażliwego.
Porażenne poliomyelitis (polio) uważane było za chorobę przewlekłą, zakończoną okresem stabilizacji neurologicznej. Obecnie wiadomo, że w przebiegu polio występuje dodatkowa, powoli postępująca faza, ...określona jako tzw. zespół post-polio (PPS). Zespół ten pojawia się 30–40 lat po pierwotnym zakażeniu i dotyczy osób, które przebyły zarówno porażenną (25–80%), jak i nieporażenną (ok. 40%) postać choroby Objawy kliniczne PPS są niespecyficzne i najczęściej obejmują osłabienie mięśni, znużenie oraz bóle mięśni i stawów. Czasami obserwuje się zaniki mięśniowe, niewydolność oddechową, dysfagię, zaburzenia snu oraz nietolerancję zimna. W rozważaniach patogenetycznych brane są pod uwagę liczne czynniki, takie jak dysfunkcja zachowanych jednostek ruchowych, starzenie, defekt transmisji nerwowo-mięśnio-wej, przetrwałe zakażenie wirusowe oraz mechanizmy immunologiczne.
Artykuł stanowi przegląd zagadnień dotyczących epidemiologii, patofizjologii, obrazu klinicznego oraz diagnostyki PPS.
The outcome of paralytic polio was believed to be a stable neurological state. Now, it is established that polio has an additional, slowly progressive phase, called post-polio syndrome (PPS) that develops 30–40 years after the acute poliomyelitis in 25–80% of paralytic and about 40% of nonparalytic polio survivors. The clinical symptoms are nonspecific and usually include muscle weakness, fatigue and muscle or joint pain. Some patients suffer from muscular atrophy, respiratory insufficiency, dysphagia, sleep disturbances or cold intolerance. The etiopathogenesis of PPS is unclear and many factors, such as dysfunction of the surviving motor units, aging, defects of neuromuscular transmission, persistence of viral infection and immunological mechanisms, are considered. This article reviews the epidemiology, pathophysiology, clinical characteristics and diagnosis of PPS patients.
Kontaktne reakcije kože mogu biti posljedice kontakta s različitim iritansima ili alergenima ili mogu nastati zbog drugih čimbenika (npr. UV zračenja, mikroorganizama), unutarnjih čimbenika (npr. kod ...autoimunih reakcija) ili njihovom kombinacijom. Postoje mnoge tvari koje su povezane s pojavom iritativnog kontaktnog dermatitisa (KD) te uzrokuju iritativne ili toksične učinke: kemijske i fizikalne tvari, biljke, fototoksične tvari, okolišni čimbenici itd. Također oštećena funkcija kožne barijere (npr. odstupanja u epidermalnim pH puferskim sposobnostima) sudjeluje u tome promicanjem bakterijskih biofilmova i stvaranjem okruženja koja pogoduju senzibilizaciji. Razvoj kožnih oštećenja kod alergijskog KD-a obuhvaća kompleksne imunosne puteve i upalne medijatore koji su pod utjecajem i genetskih čimbenika (pretežno mutacija filagrina) i okidača iz okoliša. U patogenezi alergijskog KD-a istaknuta je uloga antimikrobnih peptida koji nastaju kao proizvod različitih kožnih stanica (npr. keratinociti, sebociti) i potom prelaze u kožne lezije tijekom procesa upale. Također, kod kožnih lezija u alergijskom KD-u koža pokazuje različite tipove imunosnih odgovora na pojedine alergene, iako kliničke manifestacije ne ovise o vrsti uzročnog alergena; npr. nikal stimulira imunosnu aktivaciju prvenstveno Th1/Th17 i Th22 komponenata. Također su važni alarmini, proteaze, imunoproteomi, lipidi, prirodni hidratantni čimbenici, međustanične veze, pušenje itd. Očekujemo da će se istraživanjima u budućnosti otkriti novi patogenetski čimbenici i znanstvene spoznaje važne za rad i liječenje bolesnika s KD-om.
Karcinom vrata maternice drugi je najčešći karcinom
u žena u svijetu. Najveća incidencija ove bolesti u nerazvijenim
je zemljama jugozapadne Afrike, Južne Amerike i jugoistočne
Azije. U Europi ...najveća incidencija ove bolesti je u zemljama
istočne Europe. Hrvatska ima nižu incidenciju ove bolesti od
mnogih država srednje i jugoistočne Europe. Karcinom vrata
maternice bolest je mlađih žena. Veliko istraživanje International
Agency for Research on Cancer (IARC) iz 1995. godine otkrilo
je u 99,7% svih karcinoma vrata maternice genom humanog
papilomavirusa (HPV). Genitalni sojevi HPV-a podijeljeni su u tri
skupine: sojevi visokog onkogenog rizika, mogući karcinogeni
sojevi i sojevi niskog onkogenog rizika. Sojevi 16 i 18 odgovorni
su za oko 70% karcinoma cerviksa podrijetla pločastih stanica
i oko 86% adenokarcinoma vrata maternice. Infekcija HPV-om
danas je najčešća spolno prenosiva bolest. 90–95% slučajeva
infekcija HPV-om prolazi spontano. Za razvoj preinvazivnih lezija
vrata maternice (CIN – cervikalna intraepitelna neoplazija) i
potom karcinoma potrebna je trajna infekcija visokoonkogenim
sojevima HPV-a. Pretpostavka je da od trajne infekcije HPV-om
do invazivnog karcinoma vrata maternice treba proći 7–10
godina, što ostavlja dovoljno vremena za prevenciju. Teoretski
karcinom vrata maternice bolest je od koje ni jedna žena ne bi
smjela oboljeti, a kamoli umrijeti. Ipak incidencija ove bolesti
“stabilna” je. Razlog tomu je oportunistički program probira u
Hrvatskoj. Na PAPA-obrisak uglavnom dolaze uvijek iste žene
individualnom inicijativom. Stoga se nameće potreba organiziranog
programa probira. Prošle godine u mnogim zemljama
registrirano je cjepivo protiv HPV-a. Organizaciju nacionalnih
imunizacijskih programa moguće je aplicirati samo u zemljama
s dobro organiziranim programima sekundarne prevencije i u
zemljama koje to mogu platiti.
Sindrom iznenadne dojenačke smrti je javnozdravstveni, klinički i sudskomedicinski problem s incidencijom od oko 1‰. Današnja istraživanja podupiru teorije kroničnih nepovoljnih perinatalnih zbivanja ...poput velikih opstetričkih sindroma i pušenja, zatim postnatalnih zbivanja poput infekcije, pretjeranog utopljavanja i pušenja, te potrbušnog položaja spavanja. Izostanak kardiorespiracijskih autoresuscitacijskih mehanizama uzrok je naprasne smrti za koju je trebao zasigurno preduvjet tkivnog, odnosno receptorskog oštećenja.
The etiology of DDH, except "conditions" which allows pelvic presentation, there is multifactoriality, which includes in addition to genetic and hormonal and mechanical factors. It is believed that ...both the pelvic presentation and method of delivery of infants with breech presentation a significant risk factor DDH. About 3 - 4% of children born in breech presentation. Hypotheses 1. Mode of delivery on the prevalence of developmental dysplasia of the hip in children 2. Time of birth (gestational time) on the prevalence of developmental dysplasia of the hip 3. Position the fruit on the prevalence of developmental dysplasia of the hip, regardless of delivery method. The purpose and goal of the research 1. To determine the degree of correlation of developmental dysplasia of the hip in relation to the way delivery 2. To determine which factors affect the incidence of developmental of the hip in infants with breech presentation, and frequency of delivery with pelvic prezentation. 3.To determine the effect of breech presentation on developmental disorder hips 4.To determine whether the incidence of DDH in term babies with breech presentation depends on the type of delivery This study was designed as a "Case - control" studies or "case - Control. "Cases were infants with breech presentation who developed postpartum developmental dysplasia of the hip (DDH) and control infants with breech presentation who did not develop DDH. Population that we studied, and we took out the cases and controls were infants with breech presentation who were born in the Gynecology and Obstetrics Department of Health Center Novi Pazar from 01.01. 2004 to 31 12th 2011th year. During the study 17 600 births monofoetal 594 newborn even born breech presentation. Of 594 infants with breech presentation DDH is developed, and it consisted of a group of cases, 113 infants born breech, not the act of DDH developed the control group. Ehosonographic objectification of the findings of the hip was performed newborns graphs methodological approach in the Ultrasound Department of pediatric surgery clinic HC Novi Pazar. In this study, mothers with breech presentation infants, who had a developmental disorder of the hip (DDH), were on average older, less gestational age at delivery and similar parity and mothers without DDH. Review of the clinical characteristics of infants by sex, showed that they do not differ significantly. In our study, we noted a significantly higher representation of mothers aged 20 in the control group than the study group (21.2% vs. 5.7%), while in the age interval of 30-34 years older than mothers tested controls (17.92% vs. 8.87%) . (P = 0.001, Mann-Whitney U test = 6040.5). appreciably larger representation mothers in the 37th week of pregnancy in the study group (16.4%) and higher prevalence of mothers in 40th week of pregnancy in the control group (52.2%). (%). (p<0.0001, Mann- Whitney U test=5228.). Hence it is that the children of mothers born before the study group compared to healthy children, which means that early labor / delivery time) can be a factor for DDH. Also, the use of a particular mode of delivery did not influence the sex of newborns. The point of the study was rerouted to determine risk factors in DDH after breech presentation. Based on research and experience in this type of delivery, the set of possible hypotheses,relevant factors. In accordance with most authors, the influence of age and parity of mothers, the estimated weight neonates, are crucial for the selection of the type of delivery method and delivery of the key conditions for DDH, after breech presentation. Significantly higher incidence of primiparas who gave birth to planned Caesarean section in a group where there was no DDH newborns suggests that it is the method of choice in breech presentation, which can be prevented with DDH. There are researchers who explicitly advocate such a position. When it comes to elective Caesarean section, this study has shown that in the case of planned Caesarean section primiparous women giving birth significantly greater age, the lower Apgar scores were at the birth of DDH, compared to primiparae without DDH. Of the total number of observed total hip control group (25.8%) were in the category of risk progradirala hips. From the above paragraph it can be concluded that in almost a quarter of infants with breech presentation who were the first ultrasound at six weeks had normal findings on the control of six months there is a progression in the risk hip ratio and is therefore required to control the hips six months. Summing up the findings after a comprehensive analysis of the rezultata istraživanja, it was discovered that the way childbirth affects the occurrence of DDH, the highest incidence of DDH in primipara, the planned cesarean section has a protective effect on the occurrence of DDH, and that most cases of DDH in babies born vaginal and emergency caesarean section.
Uzrok i nastanak razvojnog poremećaja kuka kod dece (RPK ) je stalno u žiži interesovanja, od prvih radova pa sve do današnjih dana i još nije do kraja razjašnjen. Smatra se da su oboje i karlična prezentacija i način porođaja ovorođenčadi sa karličnom prezentacijom značajan faktor rizika za nastanak razvojnog porermećaja kuka. Oko 3 - 4% dece rodi se karličnom prezentacijom. Hipoteze istraživanja 1. Način porođaja utiče na pojavu razvojnog poremećaja kukova kod dece 2. Vreme porođaja ( gestacijsko vreme ) utiče na pojavu 117 razvojnog poremećaja kukova 3. Položaj ploda utiče na pojavu razvojnog poremećaja kukova bez obzira na način porođaja. Svrha i cilj istraživanja 1. Da se utvrdi stepen korelacije razvojnog poremećaja kukova u odnosu na način porođaja 2. Da se utvrdi koji faktori utiču na učestalost razvojnog poremećaja kuka u novorođenčadi sa karličnom prezentacijom,kao i učestalost porođaja sa karličnom prezentacijom. 3. Da se utvrdi uticaj karlične prezentacije na razvojni poremećaj kukova 4.Da se utvrdi da li je učestalost RPK u terminski porođenih beba sa karličnom prezentacijom zavisna od načina porođaja. Ovo istraživanje je dizajnirano kao „ kejs – kontrol “studija , odnosno „ slučaj –kontrola “.Slučajevi su novorođenčad sa karličnom prezentacijom koja su nakon porođaja razvila razvojni poremećaja kuka(RPK) a kontrole novorođenčad sa karličnom prezentacijom koja nisu razvila RPK. Populacija koju smo istraživali i iz koje smo uzimali i slučajeve i kontrole su novorođenčad sa karličnom prezentacijom koja su rođena na Ginekološko akušerskom odeljenju ZC Novi Pazar u periodu od 01.01. 2004 godine do 31. 12. 2011. godine. Tokom istraživanja na 17600 monofetalnih porođaja 594 novorođečeta je rođeno karličnom prezentacijom. Od 594 novorođenčadi sa karličnom prezentacijom 140 je razvilo RPK, i ona su činila grupu slučajeva, 113 novorođenčadi rođeno karlično koja nisu razvila RPK činalo je kontrolnu grupu. Ehosonografska objektivizacija nalaza na kuku novorođenčadi vršena je Grafovim metodološkim postupkom iz protokola - ultrazvučno pregledanih u ultrazvučnom kabinetu dečje hirurške ambulante ZC Novi Pazar. U ovom istraživanju porodilje sa karličnom prezentacijom novorođenčadi, koji su imali razvojni poremećaj kukova(RPK), bile su u proseku starije, manje gestacijske starosti na porođaju i sličnog pariteta kao i porodilje bez RPK. Razmatranje kliničkih karakteristika novorođenčadi po polu, pokazalo je da se oni ne razlikuju značajno. U našem istraživanju smo konstatovali znatno veću zastupljenost porodilja do 20 godina starosti u kontrolnoj grupi nego u ispitivanoj (21.2% prema 5.7%), dok je u starosnom intervalu od 30-34 godina više porodilja ispitivane nego kontrolne grupe (17.92% prema 8.87%). (p=0.001, Mann-Whitney U test=6040.5). Primetna je veća zastupljenost porodilja u 37 .nedelji trudnoće u ispitivanoj grupi (16,4%) i veća zastupljenost porodilja u 40 . nedelji trudnoće u kontrolnoj grupi (52,2%). (p<0.0001, Mann-Whitney U test=5228.). Na osnovu toga sledi da su se deca porodilja ispitivane grupe rađala ranije u odnosu na decu kontrolne grupe , što znači da raniji porođaj /vreme porođaja) može biti faktor za nastanak RPK. Takođe, ni primena određenog načina porođaja nije zavisila od pola novorođenčadi. Poenta rada bila je preusmerena na utvrđivanje faktora rizika na RPK nakon karlične prezentacije ploda. Na osnovu dosadašnjih istraživanja i iskustva u ovoj vrsti porođaja, postavljene su hipoteze o mogućim, relevantnim činiocima. Saglasno većini autora, uticaj starosne dobi i pariteta porodilje, procenjena telesna masa neonatusa, ključni su za izbor načina porođaja, a način porođaja je od bitnih uslova za RPK, nakon karlične prezentacije.Značajno veća zastupljenost prvorotki koje su se porađale planiranim carskim rezom u grupi gde nije bilo RPK novorođenčadi navodi na zaključak da je to metod izbora u karličnoj prezentaciji, čime se može prevenirati RPK. Ima istraživača koji decidirano zastupaju ovakav stav. Kada je u pitanju planirani carski rez, ovo istraživanje je pokazalo da su se u slučaju prvorotki planiranim carskim rezom porađale žene znatno veće starosne dobi, da je niži apgar skor bio na rođenju sa RPK, u odnosu na prvorotke bez RPK.Od ukupnog broja posmatranih kukova kontrolne grupe ukupno (25.8%) su progradirala u kategoriju rizičnih kukova. Iz gore navedenog stava se da zaključiti da kod skoro četvrtine novorođenčadi sa karličnom prezentacijom koja su na prvom ultrazvučnom pregledu sa šest nedelja imalanormalan nalaz, na kontroli sa šest meseci dolazi do progresije u rizičan kuk te je zbog toga obavezna kontrola kukova sa šest meseci. Sumiranjem zaključaka nakon sveobuhvatne analize dobijenih rezultata istraživanja, došlo se do saznanja , da način porođaja utiče na pojavu RPK, da je najveća učestalost RPK u prvorotki , da planirani carski rez deluje protektivno na pojavu RPK,a da je najveći broj slučajeva RPK u novorođenčadi porođenih vaginalno i hitnim carskim rezom.
PDF
