Vuk-Pavlovićeva filozofija povijesti usko je povezana s njegovim shvaćanjem kulture kao dinamičkog procesa u kojemu se povijesne epohe izmjenjuju ovisno o trenutnoj snazi sukobljenih svjetonazora. ...Razmatrajući primjere svjetonazorskih sukoba (nominalizam naspram realizma, individualizam naspram kolektivizma, sloboda naspram jednakosti), pokušat ćemo doći do boljeg razumijevanja povijesnog procesa kako ga shvaća Vuk-Pavlović. U radu će se razmotriti uloga koju Vuk-Pavlović pripisuje povijesti i predaji za oblikovanje društvenog života. Iako se ne može reći da je Vuk-Pavlović izložio cjelovito razrađenu teoriju filozofiju povijesti, u radu je pokazano da njegove postavke o naravi povijesnih procesa i čovjekova odnosa prema povijesti pružaju oslonac za dublje razumijevanje dinamike sukoba unutar suvremenih političkih zajednica.
Vuk-Pavlović’s philosophy of history is closely connected with his conception of culture as a dynamical process in which historical epochs alternate depending on the strength of conflicting worldviews. By taking in consideration examples of the conflicted worldviews (nominalism vs realism, individualism vs collectivism, freedom vs equality), we will try to reach a closer understanding of historical processes as understood by Vuk-Pavlović. The paper also discusses the role that Vuk-Pavlović attributes to the history in the shaping of the social life. Although it cannot be said that Vuk-Pavlović presented all details of his philosophy of history, the paper shows that his assumptions about the nature of historical processes and man’s relationship to history provide a basis for a deeper understanding of dynamics within contemporary political communities.
Članak razmatra konceptualne, predmetne i metodološke mogućnosti estetike arhitekture u odnosu na suvremenu, diskurzivno i kulturalno orijentiranu estetiku. Ukazuje se na povijesnu vezu estetike i ...estetičkih problematizacija u sklopu teorije arhitekture. Zatim se paralelno analiziraju uvjeti aktualnih preobražaja: 1) estetike k filozofiji kulture i 2) teorije arhitekture ka konceptu arhitekture kao teksta kulture. Pozicija nove estetike arhitekture predlaže se u transdisciplinarnoj sintezi recentnih pristupa u općoj estetici, teoriji arhitekture
i estetici arhitekture.
Full text
Available for:
IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UL, UM, UPUK
Afrička je epistemologija diskurs filozofije kulture, a filozofija kulture je, uzvratno, diskurs ljudske koncepcije i percepcije zbilje. Odražava konceptualizaciju čovjekova živog svijeta. U tom ...smislu, sadržaj, metoda i alati za analizu filozofije kulture podrazumijevaju materiju indikativnu za ljudski svjetonazor (na što se u radu referiram s pojmom »kulturna specifičnost«), a što su označitelji identiteta kulture. Baveći se filozofijom kulture, primjerice, afričkom epistemologijom, »kulturne specifičnosti« ono su što obilježava filozofijsko promišljanje kao pripadajuće afričkoj epistemologiji. Objašnjavajući što bi bila metoda bavljenja afričkom epistemologijom, rad najprije artikulira prirodu, karakter i metodu filozofije kulture, a zatim se bavi s određenim brojem radova iz područja afričke epistemologije, s namjerom procjenjivanja metoda koje se uobičajeno primjenjuju pri ispitivanju predmeta u afričkoj epistemologiji. Po rezultatima, rad svraća pozornost na prijelome između metode primijenjene u analizi afričke epistemologije i uvjeta za primjenu metode pri bavljenju afričkom epistemologijom kao filozofijom kulture. Rad se zaključuje prijedlogom korištenja metode za afričku epistemologiju, a koja može poslužiti općenito za afričku filozofiju.
Osim o logici i estetici, opus hrvatskog filozofa Marijana Petrasa (1912.-2004.) obuhvaća i zapise o odgoju, kulturi i tehnici. Svoja promišljanja o tim trima disciplinama Petras je zabilježio u ...sljedećih šest članaka: »Funkcija uzgajanja u aspektu teorije i prakse« (1936.), »Kultura i odgoj« (1940.), »Filozofija u srednjoj školi« (1941./1942.), »Problematika pedagogičke psihologije« (1943.), »Gradivo i oblici odgojne nastave« (1944.) te »Odgoj i tehnika« (1962.).
U svih tih šest spomenutih članaka zastupljena su Petrasova očitovanja o odgoju. Ona su redovito obilježena potragom za biti odgoja, potragom za biti odgojne funkcije i fenomeno- loškim propitivanjem utemeljenosti pedagogije kao samostalne znanosti. Stavove o kulturi Petras je pak izložio u trima člancima: u članku »Kultura i odgoj«, u članku »Funkcija uzgajanja u aspektu teorije i prakse« i u članku »Odgoj i tehnika«. U njima je kulturu sagledavao u njezinu odnosu prema odgoju, tehnici i filozofiji, pri čemu je zaključio da je za uspostavu kulture najvažnija filozofija. Promišljanja o tehnici Petras je objavio u članku »Odgoj i tehnika«. U njemu je pisao o pozitivnim i negativnim učincima tehnike na pojedinca, društvo i prirodu. Te učinke pritom je, jer se zalagao za što humaniji pristup tehnici, sagledavao iz etičke i odgojno-obrazovne perspektive.
Dakle, Petras nije bio samo logičar i estetičar. Zbog sadržaja i naravi stavova koje je izložio o odgoju, kulturi i tehnici, opravdano je zaključiti da je bio i filozof odgoja, filozof kulture te filozof tehnike.
Filozof i pedagog Stjepan Matičević (1880–1940) ostvario je veoma razgranat filozofski opus, ali je dosad određivan tek kao logičar, filozof odgoja i filozof kulture. Stoga je prikladno istražiti ...kojim se sve filozofskim disciplinama bavio. Kada je riječ o logici, filozofiji odgoja i filozofiji kulture, u članku je dokazano da su teme iz tih triju filozofskih disciplina prisutne u još barem deset Matičevićevih djela koja dosadašnji istraživači nisu spominjali prilikom ukazivanja na njegova filozofska promišljanja. Matičević je logiku određivao kao znanost koja potpomaže spoznaju, pri čemu se oslanjao na tradicionalnu logiku, a promišljao je i o odnosu između logike i psihologije. Kao filozof odgoja razmatrao je bît odgoja, dok je kao filozof kulture naglasio da filozofija ima presudnu ulogu u određivanju kulturnih vrijednosti.
Međutim Matičević se iskazao i kao etičar, estetičar, filozof politike, filozof egzistencije te filozof filma. Njegovu etičku misao obilježava uspostavljanje vrhovnih etičkih vrijednosti (dobro i pravednost), kao i stav da je društvo izvor moralnosti. Kada je riječ o estetici, Matičević je lijepo smatrao vrhovnim estetičkim načelom, no smatrao je također da umjetnika moraju krasiti produktivnost, izvornost i kreativnost. Matičevićevu zaokupljenost filozofijom politike dokazuju stavovi o ratu (događaj koji ima negativne, ali i pozitivne učinke), demokraciji (poželjno društveno uređenje), liberalizmu (poželjan svjetonazor) te o kozmopolitizmu i ekskluzivnom nacionalizmu (svjetonazori koje kritizira zato što ih razumijeva kao krajnosti). Zastupljenost filozofije egzistencije u Matičevićevu opusu dokazuju iskazi o smislu, kao i očitovanja o krizi modernog vremena, koju obilježavaju Ništa, tjeskoba i očaj, koje je zabilježio 1936. godine. Naposljetku, Matičević je 1926. godine nastupio kao filozof filma: promišljao je o bîti filma, pri čemu ga je sagledavao iz estetičke perspektive.
Matičevićevu upućenost u povijest filozofije posvjedočuju njegovi stavovi o Sokratu, Platonu, Aristotelu, Baconu, Kantu, Hegelu, Herbartu, Kierkegaardu, Nietzscheu i Jodlu. No bio je upućen i u filozofski nauk svojih suvremenika, posebice Edmunda Husserla i Benedetta Crocea, zbog čega spada među hrvatske mislioce čiji opus sadrži jednu od ranijih recepcija te dvojice filozofa u Hrvatskoj.
Osim toga, okušao se i u istraživanju hrvatske filozofske baštine, kao i u filozofskim promišljanjima svojih hrvatskih suvremenika. Naime, napisao je članke o Ruđeru Josipu Boškoviću i Gjuri (Đuri) Arnoldu, dok je u nekim drugim tekstovima izlagao prosudbe o Franji pl. Markoviću, Albertu Bazali i Pavlu Vuk-Pavloviću.
U radu je sadržano ozbiljno upozorenje da je jadranski prostor kao najkvalitetniji prirodni i proizvodni prostor zanemaren, izostavljen i zapostavljen u svim razmišljanjima i u izradi tzv. razvojnih ...i gospodarskih dokumenata, pa i iz onih o pravilnom upravljanju i gospodarenju vodama u RH.U radu je dan osvrt na koncepciju, sustav i praksu zaštite Jadranskoga mora od godine 1991. do danas, a riječ je o niskoj brizi za razinu i izvore ugrožavanja s naslova antropogenih emisija Hrvatske i Europe, pa i svijeta.Isto je tako u radu opisan novi pristup filozofiji ekologije Jadrana. Sadržaj rada pokazuje namjenu drugačijeg razumijevanja zaštite Jadrana, a to se očituje u zalaganju za filozofiju kulture umjesto za filozofiju politike; za geobiosocijalno razumijevanje opstanka i razvijanje života umjesto geopolitičkog razumijevanja opstanka života u jadranskome prostoru (umjesto sankcije – traži se prevencija).
O filozofiji Vladimira Filipovića Posavac, Zlatko
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
01/2013, Volume:
38., Issue:
2 (76)
Paper
Open access
U zborniku Vladimir Filipović – život i djelo (1906.–1984.), objavljenom povodom stote obljetnice rođenja dr. Vladimira Filipovića, profesora filozofije na Sveučilištu u Zagrebu, osvijetljeni su ...pojedini aspekti njegova djelovanja, no čini nam se da nije dovoljno jasno naznačena tematska cjelina polazišta, karakter i usmjerenost njegove filozofije. Dosljedno je Filipović i s uvjerenjem o nezaobilaznoj potrebi držao predavanja cjelovite povijesti filozofije Zapada, tj. euroatlanske kulturne hemisfere. Bio je Filipović njen izvrstan poznavatelj, navlastito važno zbog aktualiteta i recentnog uvida u filozofiju 20. stoljeća, o kojoj nije samo govorio kao znalac nego je bio i njenim sudionikom, dionik njenog formiranja.
Na liniji neokantovske badenske škole, fenomenologije i aksiologije Filipović je u Hrvatskoj dograđivao i definitivno profilirao tzv. zagrebačku filozofsku školu, a u europskom horizontu vrlo seriozno zastupao filozofiju kulture, dakako s punom sadržajnom distancom spram njenih trivijaliziranih »modnih« pojava tijekom 1920-ih godina (the crazy twenties, les annés folles). Karakteristiku Filipovićeve filozofije kulture čini bitna i čvrsta distinkcija fenomena (pojmova) civilizacije i kulture. »Dok pod civilizacijom razumijevamo sva ona djela i nastojanja ljudska koja ostvaruju sredstva kojima će čovjek olakšati svoju borbu za opstanak, dotle pod pojmom kulture u užem smislu pomišljamo samo na ona djela i nastojanja koja je čovjek stvorio idući za idealima svoga života (kao što su npr. ljepota, dobrota, svetost i dr.)«. Uvažavajući višeslojnost čovjekova bića, Filipović također uvažava i, dapače, upozorava na karakter čovjekova opstanka u vremenu, točnije u povijesti: »Povijest i kultura idu zajedno; gdje nestaje kulture, prestaje povijest.« S obzirom na realitet 20. stoljeća Filipović dakako ne mimoilazi fenomene i problem krize kojima se suprotstavlja upravo filozofijom kulture.
Tragične i dramatične posljedice Drugog svjetskog rata ne zaobilaze ni profesora Vladimira Filipovića. Ipak, nakon stanovite cezure i u ponešto suženom opsegu Filipović će nastaviti svoje misaono djelovanje upravo na ranije postavljenim teme ljima filozofije kulture tako da na Internacionalnom filozofskom kongresu 1968. u Beču drži predavanje Zadaci filozofije kulture danas. Filipović se ponovno suprotstavlja novim oblicima i fenomenima krize upozoravajući kako i nakon Drugog svjetskog rata mnoge, inače zapadnjačkoj kulturnoj povijesti pripadne zemlje pogađa u doba mira, nakon rata, brutalni »raskorak između teorije i prakse«. Stoga je u sferi prividne demokracije, drži Filipović, ponovno potrebno prevladavanje nove krize, i opet upravo istinskim afirmiranjem kulture. Nasuprot »dobu verbalizma«, kao i u ranijim krizama dvadesetog stoljeća, potrebno je također istinski afirmirati ozbiljenje ideje humaniteta, smatrao je konkluzivno profesor Sveučilišta u Zagrebu dr. Vladimir Filipović.
U članku se objašnjavaju osnovna načela i praktična rješenja klasifikacije filozofije u sustavu Univerzalne decimalne klasifikacije (UDK) u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U ...sadržajnoj obradi filozofske literature možemo razlikovati nekoliko skupina: izvorna filozofska djela, studije, kritike i interpretacije pojedinih filozofa ili filozofskih sustava, povijest filozofije te referentnu filozofsku građu. Klasifikacijska shema filozofije prema UDK razvrstava građu u tri osnovne skupine: priroda filozofije i filozofiranja, filozofske discipline, filozofski sustavi i gledišta. Po nekim karakteristikama koje proizlaze iz same prirode filozofskog mišljenja, kao specifičnoga intelektualnog fenomena zapadne civilizacije, skupina filozofije razlikuje se od skupina svih drugih znanstvenih područja i disciplina. Mnoge od tih znanosti nastaju u okrilju filozofije, što i u suvremenosti uvjetuje specifičan odnos među njima. Ističe se potreba dosljednog okupljanja filozofskih djela u skladu s njihovim predmetom i oblikom kako bi se osiguralo njihovo pronalaženje i uporaba.
PDF
