Hrast lužnjak, kao jedna od triju najrasprostranjenijih vrsta drveća u Republici Hrvatskoj, ima važnu ulogu u ekonomsko-socijalnom i ekološkom smislu. Poznavanje genetske strukture tako značajne ...vrste šumskoga drveća temeljni je preduvjet njezina očuvanja za budućnost. Jer to, poznavanje genetske strukture, omogućuje naprednije korištenje šumskoga reprodukcijskoga materijala hrasta lužnjaka radi povećanja prilagodljivosti populacija na stresne okolišne prilike. Analiza kvantitativnih (poligenih, metričkih) fenotipskih svojstava u genetičkim testovima jedna je od metoda utvrđivanja genetske strukture vrsta šumskoga drveća. Iz šesnaest sjemenskih i jedne gospodarske sastojine koje reprezentiraju cjelokupan areal hrasta lužnjaka u Hrvatskoj, u rujnu i listopadu 2006. godine skupljen je sjemenski materijal. S dvogodišnjim potomstvom 2008. godine osnovan je genetički pokusni nasad u gospodarskoj jedinici »Jastrebarski lugovi«. Mjeren je visinski rast i određivani su preživljavanje i visinski prirast u trima uzastopnim godinama (2010, 2011. i 2012). Analiza varijance provedena je procedurom PROC MIXED u statističkom paketu SAS te su izračunate komponente varijance i statistička značajnost slučajnih efekata, tj. izvora varijabilnosti (blokovi, populacije, familije unutar populacija, interakcija blokova i populacija te interakcija blokova s familijama unutar populacija). Izračunate komponente varijance poslužile su za izračunavanje parametra QST kojim se određuje razina međupopulacijske genetske diferencijacije. Multivarijantna regresijska stabalna analiza (engl. MRT) korištena je za određivanje obrasca genetske diferencijacije populacija u nasadu, a s obzirom na okolišne (klimatske) varijable njihovih izvornih matičnih sastojina. Parametar QST bio je visok kod sva tri analizirana svojstva, što jasno upućuje na međupopulacijsku genetsku diferencijaciju hrvatskih populacija hrasta lužnjaka. Utvrđeni obrazac adaptivne genetske diferencijacije potvrđuje ekotipski obrazac, odnosno najvjerojatnije je prirodna selekcija u matičnim sastojinama (ponajprije s obzirom na vlažnost i toplinu staništa) uzrokovala genetsku izdiferenciranost lokalnih populacija.
Obični jasen (Fraxinus excelsior L.) je najraširenija i ekonomski najvažnija vrsta jasena u Sloveniji. Obično se prirodno obnavlja, ali kada prirodna obnova nije moguća, bitno je da za umjetnu obnovu ...osiguramo staništu prilagođen šumski reprodukcijski materijal većeg genetskog diverziteta. On nam omogućava prilagodbu na promjenljive klimatske uvjete, otpornost na gljive i insekte te učinkovitu obnovu šuma (Rajora i Mosseler 2001, Koskela i sur. 2007). Stoga je bitno da prilikom sakupljanja i manipulacije sjemenom ne smanjimo njegov genetski diverzitet (Hosius et al. 2006, Schmidt 2000). Uporaba lokalnog reprodukcijskog materijala predstavlja aktualnu šumarsku politiku, jer bi zbog prirodne selekcije lokalni genotipovi trebali biti najbolje prilagođeni lokalnim uvjetima, u kojima uspijevaju.
Pomoću jezgrinih mikrosatelita istraživali smo genetski diverzitet i strukturu pet populacija običnog jasena u Sloveniji. Željeli smo odgovoriti na sljedeća pitanja: (1) Jesu li sa genetske perspektive analizirane sjemenske sastojine običnog jasena kvalitetnije za sakupljanje reprodukcijskog materijala nego nesjemenske sastojine? (2) Da li je za obični jasen dovoljna jedna provenijencijska regija koja obuhvaća cijelu Sloveniju?
Pomoću pet jezgrinih mikrosatelita (FEMSATEL 4, 11, 16, 19 i M2-30) analizirali smo DNA 148 stabala običnog jasena iz pet populacija (tablica 1). Za verifikaciju nekontaminacije i točnosti lančane reakcije s polimerazom i fragmentne analize upotrijebili smo pozitivne i negativne kontrole. Pomoću programa GenAlEx 6 (Peakall i Smouse 2006), FSTAT (Goudet 1995) i SpaGeDi (Hardy i Vekemans 2002) analizirali smo sljedeće indekse genetskog diverziteta: broj alela po lokusu A, broj alela s frekvencijom jednakom ili većom od 0.05 A≥ 0.05, broj efektivnih alela AE, broj privatnih alela APRIV, zapaženu heterozigotnost HO, genetski diverzitet HE, ukupni genetski diverzitet HT i Wrightov koeficijent inbridinga FIS. Genetsku strukturu analizirali smo pomoću indeksa FST, RST i genetskih udaljenosti te izradom filogenetskih stabala.. Programom Genepop 4.0 (Rousset 2008) analizirali smo i korelaciju između genetskih i geografskih udaljenosti između parova populacija. Statističku značajnost izračunatih indeksa testirali smo permutacijama.
Svih pet analiziranih lokusa bilo je vrlo polimorfno. Prosječni genetski diverzitet bio je visok (HT = 0.809), broj alela po populaciji bio je između 12.8 i 15.6. Ukupno smo otkrili 38 privatnih alela. Lokalnih općih alela (alela sa frekvencijom jednakom ili većim od 0.05),a koji se pojavljuju u samo jednoj od pet populacija, nismo otkrili. Alelni indeksi za sjemenske sastojine su sa dvije iznimke bili jednaki ili nešto iznad slovenskog prosjeka. Prosječna zapažena heterozigotnost (HO = 0.72) bila je niža od očekivane heterozigotnosti ili genetskog diverziteta (HE = 0.80). To je rezultiralo u pozitivnom i statističko značajnom koeficijentu inbridinga (FIS = 0.102, P = 0.000 (tablica 2)). Na ispitivanoj razini mutacije nisu doprinijele diferencijaciji populacija (RST = –0.007; FST = 0.018; P = 0.993). Zasnovano na parnim vrijednostima FST, od ostalih razlikovala se populacija Razpotje, ali ne i pomoću analize genetskih udaljenosti DC i DS. Isto tako nismo utvrdili veze između genetskih i geografskih udaljenosti.
Genetski diverzitet ispitivanih populacija bio je sličan onima u Bosni i Hercegovini (Ballian i sur.. 2008), Bugarskoj (Heuertz i sur. 2001), Rumunji (Heuertz i sur. 2003), Italiji (Ferrazzini i sur. 2007), Velikoj Britaniji (Sutherland i sur. 2010) kao i onoj na razini Europe (Heuertz i sur.. 2004), dok je diferencijacija između slovenskih populacija bila najmanja u Europi. Male razlike između populacija najvjerojatnije su rezultat učinkovitog širenja peludi i sjemena. Koeficijent inbridinga bio je posebno visok u sjemenskoj sastojini Rodik, što tumačimo umjetnim nastankom te sastojine iz reprodukcijskog materijala uske genetske baze. Iako rezultati indeksa broja alela i broja efektivnih alela kod analize malih uzorka mogu biti pristrani, prvi indeks za sjemensku sastojinu Rodik bio je ispod, a drugi iznad slovenskog prosjeka. Da bi izbjegli reprodukcijski materijal malog genetskog diverziteta u sjemenskoj sastojini Rodik, predlažemo sakupljanje sjemena sa što većeg broja stabala, koja su između sebe približno jednako udaljena, a sa svakog stabla sakupiti približno jednaku količinu sjemena. Indeksi A, AE, HO i HE za sjemensku sastojinu Grofija su iznad slovenskog prosjeka. Zbog manjeg genetskog diverziteta sastojina Razpotje nije odgovarajući kandidat za sjemensku sastojinu. Analizom genetske strukture utvrdili smo da sjemenska sastojina neautohtonog izvora Rodik pripada istom genetskom bazenu kao i ostale populacije. Unutar tog bazena reprodukcijski materijal običnog jasena može se prenositi, ako između populacija nema razlika u adaptaciji na uvjete okolina. Granice genetskog bazena možemo utvrditi uspoređivanjem rezultata genetskih analiza običnog jasena u sjevernoj Italiji i Bosni i Hercegovini pomoću standardizacije pozitivnih kontrola.
Na osnovi dobivenih rezultata, koji nisu povezani sa adaptacijskim svojstvima, analizirane populacije su slične, što omogućava liberalan prijenos reprodukcijskog materijala unutar istraživanog areala/genetskog bazena. Istodobno potreban je poseban oprez kod prijenosa reprodukcijskog materijala iz Prekmurja u središnju Sloveniju, jer su u Prekmurju zapaženi hibridi između običnog i poljskog jasena (Westergren i sur., u pripremi). Prekmurske populacije nisu uključene u ovu studiju. Pri sakupljanju sjemena u sjemenskoj sastojini Rodik treba pratiti pravila dobre prakse produkcije sjemena.
Domaća mačka (Felis catus) mali je sisavac, mesožder koji pripada porodici mačaka. Karakterizira ju značajna varijabilnost u smislu pasmine, s tim da su ženke obično veličinom manje od mužjaka. Mačke ...su jedna od najpopularnijih vrsta kućnih ljubimaca diljem svijeta, ali postoji sve više dokaza da njihove velike populacije imaju negativan učinak na okoliš. Mačke se odlikuju zamjetnim polimorfizmima, posebno bojom, uzorkom i teksturom njihovog krzna, što je lako moguće prepoznati vizualno. To čini prikupljanje podataka jednostavnim postupkom. Uz to, mačke su idealna vrsta za studije populacije, jer su to kozmopolitske životinje i čine panmiktičku populaciju. Genetske analize populacije mačaka ključne su za razumijevanje povijesti njihove evolucije i za razvoj filogenetskih hipoteza vezano uz odnosa alela. Međutim, unatoč važnosti ovih studija, globalna dostupnost informacija je ograničena pa čak i potpuno odsutna u nekim područjima. Cilj je ove studije bio je utvrditi razinu genetske raznolikosti i strukture u populacijama domaćih mačaka (Felis catus) uporabom markera krzna u Valleduparu, Cesar. Nasumično uzorkovanje je provedeno između veljače i rujna 2022. godine te je fenotipski identificirano 365 odraslih životinja u dvanaest kvartova lokaliteta. Proučavani geni uključivali su Orange, Agouti, Dilution, Tabby, Long Hair, Siamese, Manx, Spotting White i Dominant White. Non-agouti marker pokazao je najveću učestalost (0,740), dok je Manx gen pokazao najnižu vrijednost. Najviše genetske raznolikosti otkriveno je unutar populacija, a bilo je ograničeno između populacija. Uz to, zamijećen je i visoki genski tok, obilje heterozigota i smanjena genetska diferencijacija između populacija. Spotting White locus pokazao je otklon od Hardy-Weinberg ekvilibrija. Genetska udaljenost između populacija i dobiveni dendrogram otkrili su niske značajne vrijednosti, ukazujući da su populacije općenito u uskom srodstvu.
