Prazgodovinski kompleks Cvinger pri Dolenjskih Toplicah leži na strateški točki na prehodu med Dolenjsko in Belo krajino. Tukaj odkrite najdbe so imele pomembno vlogo pri opredelitvi mlajšega ...halštatskega obdobja v jugovzhodnih Alpah. Prav tako pomembno je odkritje železarsko-talilniškega območja.
V zadnjih letih pa je bil Cvinger predmet interdisciplinarnih raziskav, ki so povezale sodobne tehnike daljinskega zaznavanja, kot so zračno lasersko skeniranje in geofizikalne meritve, s tradicionalnimi arheološkimi metodami. Rezultati so pripeljali do novih dognanj o celotnem kompleksu, vključno z natančnejšo datacijo talilniškega območja, pridobljeno z metodo arheomagnetnega datiranja.
Mapiranje geomorfologije morskoga dna složen je zadatak koji zahtijeva integraciju naprednih kartografskih tehnologija i prostornih podataka visoke rezolucije. Ovaj rad donosi usporednu geomorfološku ...analizu Helenskoga i Plinijskoga jarka smještenih u istočnome Sredozemlju, na jugu Grčke. Te su strukture nastale kao rezultat podvlačenja tektonske ploče, tj. kretanja afričke i arapske ploče prema sjeveru, usložnjenoga regionalnim geološkim postavkama poput aktivnih rasjeda i potresa, što je rezultiralo njihovim različitim geomorfološkim oblicima i batimetrijom. Prikazano je njihovo napredno kartiranje primjenom alata Generic Mapping Tools (GMT), koji koriste programske skripte. Karte se temelje na visokokvalitetnim topografskim, geološkim i geofizičkim podatcima, kao što su GEBCO, EGM96, geoid te gravitacijsko polje na razini mora. GMT se nadovezuje na module koji se koriste za obradu podataka. Područje je podijeljeno skriptom grdcut, a na temelju podataka iz zbirke apstraktnih geoprostornih podataka (GDAL) (skripta gdalinfo), te je na kraju vizualizirano (skripta grdimage). Dva dijela jarka oblikovana su u različitim geološkim i geofizičkim postavkama te su uspoređeni njihovi reprezentativni presjeci. Kao rezultat automatizirane digitalizacije, prostorne interpolacije i sekvencijalnoga agregiranja GMT kodova predstavljeni su segmenti presjeka. Helenski jarak (jonski segment) ima asimetričan jednostrani oblik, nagiba 56,8° na sjeveroistočnoj i 7° na jugozapadnoj strani. Plinijski je jarak simetričniji, nagiba 42,14° na SZ i 26,66° na JI boku. Plinijski jarak ima jasno izraženo tjeme od –2600 do –2800 m, a najreprezentativniji su podatci na –5000 do –6000 m. Helenski jarak ima bimodalnu distribuciju podataka s dvama tjemenima, a najčešće su dubine od –3200 do –3400 m. Taj je jarak dublji. Histogram prikazuje okupljanje podataka od –3200 do –3400 m, dok Plinijski (135 uzoraka) prikazuje maksimalne vrijednosti od –2600 do –2800 m (310 uzoraka). Osim toga, 105 uzoraka Helenskoga jarka ima dubine veće od –4000 m, dok je u istome intervalu za Plinijski zabilježeno samo 20 uzoraka. Članak doprinosi geomorfološkim studijama regije istočnoga Sredozemnog mora općenito i regionalnomu mapiranju morskoga dna, posebno Helenskoga i Plinijskoga jarka.
Full text
Available for:
CEKLJ, NUK, ODKLJ, UL, UM, UPUK
Geofizičke metode su nerazorne metode koje imaju brojne prednosti u odnosu na konvencionalna geotehnička ispitivanja, prvenstveno s aspekta uštede vremenskih i ekonomskih resursa. U podzemnom ...inženjerstvu koriste se za određivanje geološko-strukturnih i fizikalno-mehaničkih karakteristika podzemlja. Pod određivanjem fizikalno-mehaničkih karakteristika se najčešće podrazumijeva određivanje krutosti tla i stijenske mase pri malim deformacijama. Dan je pregled geofizičkih metoda značajnih za inženjersku praksu, kao i primjeri uspješnih primjena geofizičkih metoda u Hrvatskoj. Geofizičke metode koriste se u kombinaciji s bušotinskim radovima, kao preliminarna faza ispitivanja u cilju dobivanja potpunije slike podzemlja i većih mogućnosti za interpretaciju geoloških struktura.
U sklopu aktivnosti projekta Living Danube Limes (INTERREG PROGRAM) provedena su geofizička istraživanja na prostoru sela Kopačevo u Baranji. Snimanje je proveo Ludwig Bolzman Insitute iz Beča ...(Austrija) u suradnji s Institutom za arheologiju. Snimanje je provedeno na 2,4 hektara u centru i okolici Kopačeva.
Raziskave na področju geomagnetizma lahko označimo kot prve raziskave na področju geofizike. Opazovanje geomagnetnega polja je bistvenegapomena za razumevanje temeljnih postopkov v središču Zemlje, ...njeni skorji in bližnji okolici planeta Zemlja. V prispevku je predstavljena metodologija izbire lokacije za postavitev geomagnetnega observatorija na ozemlju Republike Slovenije. Izbira temelji na večstopenjskem in večkriterijskem modelu odločitve.Prvi del je zasnovan v okolju GIS kot postopek analize in vrednotenja prostora ter opredelitve lokacije glede na predhodno postavljena merila. Nadaljnja analiza temelji na metodi utežne vsote, saj moramoupoštevati različne skupine parametrov, ki v končni oceni primernosti lokacije nimajo enakega pomena. Pri zasnovi modela je bil poseben poudarek na izločitvi območij, kjer je mogoče pričakovati višjeravni elektromagnetnega šuma. Na potencialno primernih območjih so bili opravljeni terenski ogledi in preliminarne meritve homogenosti gradienta totalne intenzitete magnetnega polja ter absolutne, bazne intrikomponentne meritve geomagnetnega polja. ; The study of geomagnetic fields is one of the earliest studies in the field of geosciences. At present, measurement of the geomagnetic field is concerned with answering the fundamental questions about the Earth’s deep interior, mantel conductivity, structure and the thermo-mechanical properties of its crust, its lithosphere and the near-Earth environment. This paper presents a method that addresses the problem of site selection for a new geomagnetic field observatoryin the Republic of Slovenia. The method relies on a multi-stage multi-criteria decision model. The Geographic Information System (GIS) was used as a platform enabling the management of the criteria data, spatial analysis, cartographic modelling and production of map layers. Feasible areas were produced using a Boolean overlay, followed by the application of the multi-criteria evaluation (MCE) method on feasible areas to select the best one. Furthermore,preliminary measurements of geomagnetic fields were observed, including the measurement of the total-intensity gradient of the magnetic field vector, the measurement of the geomagnetic field at a basepoint, as well as the absolute and the three componentmeasurements of the geomagnetic field.
The Rock Physics Handbook addresses the relationships between geophysical observations and the underlying physical properties of rocks. It distills a vast quantity of background theory and laboratory ...results into a series of concise chapters that provide practical solutions to problems in geophysical data interpretation. This expanded second edition presents major new chapters on statistical rock physics and velocity-porosity-clay models for clastic sediments. Other new and expanded topics include anisotropic seismic signatures, borehole waves, models for fractured media, poroelastic models, and attenuation models. This new edition also provides an enhanced set of appendices with key empirical results, data tables, and an atlas of reservoir rock properties – extended to include carbonates, clays, gas hydrates, and heavy oils. Supported by a website hosting MATLAB routines for implementing the various rock physics formulas, this book is a vital resource for advanced students and university faculty, as well as petroleum industry geophysicists and engineers.
Rad donosi rezultate terenskog istraživanja u Ljubićevoj pećini
kod Marčane u Istri, provedenog u 2019. godini. Tijekom
terenskog rada provedeno je lasersko skeniranje dijela lokaliteta
te ...geofizikalna mjerenja gornje etaže pećine. Navedena mjerenja
poslužit će u svrhu kvalitetnijeg planiranja budućih sustavnih
arheoloških istraživanja navedenog lokaliteta.
Ovdje se objavljuje editio princeps Boškovićeva autografa De calculo probabilitatum quę respondent diversis valoribus summę errorum post plures observationes, quarum singulę possint esse erroneę ...certa quadam quantitate, koji je od 1962. godine pohranjen u Bancroft Library u sastavu University of California, Berkeley, u zbirci Boscovich Papers, s Truhelkinom oznakom No 62 iz 1924. godine i sa sadašnjom signaturom: Carton 1, Part 1: no. 62, Folder 1:79.
Transkripcija je popraćena bilješkama i uvodom. U uvodu se pak redom: 1.opisuje rukopis; 2. obrađuje stanje istraženosti, tj. ističe da je rukopis dosad istraživao samo ruski povjesničar znanosti Oskar Šejnin početkom 1970-ih kad je o njemu objavio tri članka; 3. izlaže Boškovićev problem iz teorije pogrešaka i njegovo rješenje.
Na te se prve korake nastavljaju istraživanja s ciljem da se: 4. što je preciznije moguće odredi datacija ovoga nedatiranoga Boškovićeva rukopisa; 5. raspravi pitanje o dovršenosti rukopisa; 6. zauzme stav o njegovu značenju unutar Boškovićeva djela i za znanost 18. stoljeća.
Matematički problem, u naslovu Boškovićeva spisa prikazan kao »izračunavanje vjerojatnostī koje odgovaraju različitim vrijednostima zbroja pogrešaka nakon više opažaja« uz uvjet da pojedini opažaji mogu odstupati od točne izmjere »za neku određenu vrijednost«, Bošković je strogo matematički formulirao: 1. izrijekom je pretpostavljeno da su pogreške jednako vjerojatne i poprimaju tri vrijednosti 1, 0, –1; 2. traži se omjer vjerojatnostī za pojedine zbrojeve pogrešaka koji mogu nastati »nakon danoga broja n opažajā«; 3. podrazumijeva se da se raspon ukupne pogreške kreće od –n do n i da je taj n konačan.
Da bi pripremio rješenje, Bošković je uveo pojam kombinacije r-toga razreda od n elemenata, a zatim je osobito pomno razmotrio prvi slučaj, kad je zbroj pogrešaka jednak nuli i sastavio r-članu formulu za broj svih kombinacija uz uvjet da suma pogrešaka bude 0. Istom metodom sastavio je istovrsne formule za broj kombinacija kad je suma pogrešaka jednaka 1, 2, …, 8. Potom je u tim formulama izostavio članove koji su jednaki nuli. U zadnjem koraku upotrijebio je svoje formule da izračuna broj kombinacija za različite brojeve opažaja n = 1, 2, …, 8.
Boškovićev autograf De calculo probabilitatum nije datiran, a već je 1970. Oskar Sheynin upozorio da značenje ovoga rukopisa ovisi o njegovoj dataciji, odnosno o njegovoj povezanosti s geodetsko-kartografskom ekspedicijom za izmjeru duljine luka merijanskoga stupnja na rimskome meridijanu. Ali tekstualna analiza rukopisa ne nudi nijedan podatak u prilog takvoj povezanosti niti omogućuje da se rukopis poveže s Boškovićevom statističkom metodom za izravnanje nesuglasnih opažaja, prvi put primijenjenoj 1757. godine u časopisu bolonjske akademije u članku »De litteraria expeditione per Pontificiam ditionem«, a prvi put objavljenoj 1760. u dopuni »De recentissimis graduum dimensionibus, et figura, ac magnitudine Terrae inde derivanda« uz petu knjigu Stayeva epa Philosophia recentior. Radeći godine 1760. na uzorku od pet odabranih, a nesuglasnih geodetskih opažaja, Bošković je formulirao drukčiji problem – problem za pronalaženje ispravaka uz tri drukčija uvjeta: da razlike između izmjerenih stupnjeva budu razmjerne razlikama između vrijednosti sinus versus udvostručene širine; »da zbroj pozitivnih ispravaka bude jednak zbroju negativnih; da zbroj svih ispravaka, kako pozitivnih tako i negativnih, bude najmanji od svih koji se mogu dobiti ako su očuvana prva dva uvjeta.«
Dakle, formulacija problema 1760. godine bitno se razlikuje od formulacije problema u rukopisu De calculo probabilitatis. Zajedničko im je samo to da je broj n mjerenja konačan, zapravo vrlo malen: u rukopisu De calculo probabilitatis n dostiže 8 kao najveću vrijednost, a u geodetskim izvješćima u prvoj primjeni 1757. n = 5, a 1770. n = 9.
Da bi se odredila godina ili bar razdoblje u kojem je Bošković napisao svoj rukopis De calculo probabilitatum, u ovom su članku primijenjena dva pristupa, proizašla iz vlastita istraživačkoga iskustva. Prvi je utrt pitanjem: Je li se, kad i kako Bošković susretao s teorijom pogrešaka u geodeziji i geofizici, a ako ne s teorijom pogrešaka, onda barem s postojanjem više različitih mjerenja iste veličine? Jedan odgovor na to pitanje ponudio je sam Bošković kad je 1760. godine podsjetio da je već »od 1738. izražavao sumnju u nepravilnost u mjerenju niza stupnjeva i u obliku Zemlje«. U tom je podsjećanju Bošković uputio na tri svoje rasprave: Dissertatio de Telluris figura (1739), De inaequalitate gravitatis in diversis Terrae locis (1741) i De observationibus astronomicis, et quo pertingat earundem certitudo (1742).
Drugi pristup omogućuju obilježja Boškovićeva rukopisa De calculo probabilitatum, koja odudaraju od kasnijega stila Boškovićevih znanstvenih radova. U kolovozu 1740. Bošković je objavio dvije kratke rasprave, koje dokumentiraju lako uočljivu promjenu u njegovu pristupu kompoziciji znanstvenoga teksta. U raspravi De motu corporum projectorum in spatio non resistente posljednji je put tekst organizirao kao niz propozicija, uz koje je još istaknuo uvodne leme i sholije. A u raspravi De circulis osculatoribus prvi je put numerirao paragrafe, tj. podijelio je tekst rasprave na »brojeve «. Od numeriranja odlomaka vrlo je rijetko odstupao, primjerice u podnescima vladarima ili u člancima za neke časopise. U rukopisu De calculo probabilitatum Bošković je primijenio međurješenje, tj. formulirao je problem u obliku propozicije, a potom usredištenim podnaslovima numerirao korake prema njegovu rješenju.
Ta dva pristupa utiru put zaključku: vrijeme u kojem je nastao rukopis De calculo probabilitatum treba stegnuti na rano razdoblje 1738–1740. A to znači da uz već uočena dva područja: statističku metodu za izravnanje nesuglasnih opažaja s prvom primjenom u geodeziji (1757, 1760, 1770) i uporabu vjerojatnosti uz odabrane teme u prirodnoj filozofiji (1754, 1755, 1758, 1763), ovaj rukopis nudi uvid u najraniji Boškovićev pristup teoriji vjerojatnosti, koji najbolje reprezentira formulacija Boškovićeva problema iz teorije pogrešaka na početku rukopisa.
PDF
