Na tragu izjave Drugoga vatikanskog koncila o homiliji kao sastavnom dijelu liturgije (usp. Sacrosanctum concilium, br. 52) u članku se obrađuje pitanje homiletskog propovijedanja. Riječ je o tome da ...se utvrdi liturgijsko mjesto i narav homilije kako bi u konačnici sâmo propovijedanje bilo oblikovano slavljem. Pripremati i slaviti homiliju kao liturgijski čin nužno uključuje pitanje kako se iz liturgije može doseći život. U širem kulturnom okviru postmoderniteta homiletsko propovijedanje i liturgijsko slavljenje nisu po sebi razumljivi. Suvremeni čovjek stoji pred homiletskom riječju i liturgijskim slavljem nerijetko ne razumijevajući tu vrstu govora jer ga ne proživljava. Iskustvo se, stoga, čini polazištem nove integracije homilije u liturgiju i liturgije u život. Na tom će tragu ovaj članak tematizirati stanje i perspektive homiletskog propovijedanja s obzirom na njegovu liturgijsku narav i antropološku artikuliranost u okviru kulturnog ozračja naše suvremenosti. Uzevši u obzir da propovijedanje nije tek prenošenje sadržaja vjere, već čin vjere u krilu sakramentalnog slavlja, ovaj će članak na tragu Pavlove ideje o uzajamnosti vjere i besjede (usp. 2 Kor 4,13) pokušati pružiti naznake za mistagoško propovijedanje: govoriti u slikama, homilija kao liturgijski čin, homilija kao proces preobrazbe, homilija kao čin vjere.
Članak analizira Origenovo shvaćanje Svetoga pisma. U prvom dijelu analiziraju se uvjeti i pretpostavke za razumijevanje Pisma u Origenovoj misli. Veliku ulogu ima sv. Pavao i njegova interpretacija ...Staroga zavjeta. Također se upozorava na osobni život vjernika (duhovnost, obraćenje) koji je također jedan od temeljnih uvjeta za cjelovitije tumačenje Pisma. Drugi dio članka promišlja Origenovo ophođenje prema Starom zavjetu, osobito u kontekstu hereze gnoze. Treći dio predstavlja Origena kao egzegeta i propovjednika. Origenova egzegeza uvijek je bila motivirana i usmjerena prema navještaju Božje riječi u liturgiji. Progovara se o prednostima takve egzegeze, kao i o ograničenostima isključivo znanstvene, akademske egzegeze. Također se donose i njegova, i danas za Crkvu aktualna, promišljanja o nekim svojstvima, ali i opasnostima propovjednika.
The article analyzes Origen’s understanding of Scripture. The first part analyzes the conditions and assumptions for understanding Scripture in Origen’s thought. St. Paul and his interpretation of the Old Testament play a major role. It also points to the personal life of a believer (spirituality, conversion), which is also one of the basic conditions for a more complete interpretation of Scripture. The second part of the article reflects on Origen’s treatment of the Old Testament, especially in the context of the heresy of gnosis. The third part presents Origen as an exegete and a preacher. Origen’s exegesis was always motivated and directed at the proclamation of God’s word in the liturgy. The advantages of such exegesis and the limitations of purely scientific, academic exegesis are also discussed, as well as his, to the Church still current, reflections on some properties and dangers of the preacher.
Autori analiziraju II. homiliju O statuama Ivana Zlatoustog pronalazeći u njoj elemente koji bi mogli biti značajni za razumijevanje Crkve. Homilija zbog konteksta u kojem je sastavljena i ...propovijedana prikazuje Crkvu kao kontrastno društvo. Rad je podijeljen na četiri dijela. U prvom dijelu autori opisuju modele Crkve prema Averyju Dullesu i razvoj modela Crkve kao kontrastnog društva. Drugi dio posvećen je kontekstu homilija O statuama, treći dio sadržaju II. homilije O statuama, a posljednji četvrti dio elementima koji čine II. homiliju aktualnom za razumijevanje Crkve kao kontrastnog društva. Ivan Zlatousti je prikazao Crkvu kao kontrastno društvo djelujući na osjećaje vjernika, uspoređujući Crkvu i teatar, stvarajući zajedništvo bogatih i siromašnih. Autori su analizirali primjere u kojima je Crkva prikazana kao kontrastno društvo. Rezultati analize sadržaja pokazuju da je namjera Ivana Zlatoustog bila ostvariti zajedništvo među kršćanima, ali i izbjeći carevu kaznu takvim ponašanjem koje se razlikuje od uvriježenog ponašanja u kriznoj situaciji.
‘Homelie’ Šime Starčevića Grahovac-Pražić, Vesna
Crkva u svijetu,
12/2011, Volume:
46, Issue:
4
Journal Article
Open access
Šime Starčević (1784.-1859.) djelovao je kao gramatičar,
polemičar, prosvjetiteljski i vjerski pisac. U njegovu radu razvidna su
dva razdoblja; u vrijeme Napoleonove Ilirije prevladava gramatičarski
...rad (Nova ricsoslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj
poklonjena; Nova ricsoslovica iliricsko–francezka, obje tiskane u
Trstu 1812.), a u drugom prevladava polemičarski te prosvjetiteljsko
vjerski rad. Knjiga Homelie iliti tumačenje S. Evangjelja iz 1850.
godine pripada drugom razdoblju. U radu se govori o doprinosu
Šime Starčevića hrvatskoj homiletici. Promatra se struktura homilija,
pristup temi, oblikovanje teksta, funkcionalnost te jezične značajke
homilija.
U sklopu okvirne teme skupa – Sveto pismo u životu Crkve – ovaj članak donosi osnovne značajke Isusova govora koje mogu poslužiti kao smjernice svećenicima, župnicima i propovjednicima evanđelja. ...Članak se zasniva na koncilskoj dogmatskoj konstituciji o Božjoj objavi Dei Verbum, enciklici pape Pavla VI. o evangelizaciji Evangelii nuntiandi te naputcima pape Franje iz njegove programske pobudnice Evangelii gaudium, kao i na uvažavanju književnih formi i figura biblijskoga jezika. Sve je opet vođeno glavnom idejom da današnji svećenici, župnici, propovjednici nasljeduju Isusa u svom govoru, a posebno u homiliji – bogoštovnom činu unutar euharistije, u povlaštenom vremenu dijaloga Boga i njegova naroda.
U članku autori polaze od antičkoga razumijevanja homilije kao bliskoga nagovora koji je upućen zajednici. Jedno od obilježja takve homilije nalazi se u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila ...(osobito Presbyterorum ordinis) i dokumentima pape Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis i Verbum Domini) koji spominju izbjegavanje »općenite i apstraktne« homilije. U prilog važnosti konkretnosti homilije navodi se i dokument američkih biskupa (Fulfilled in Your Hearing). Objašnjava se naputak o izbjegavanju »općenite i apstraktne« homilije. Uz sastavljanje homilije vežu se dvije metode: deduktivna i induktivna. Iznose se argumenti da deduktivnu metodu karakterizira »općenita i apstraktna« homilija. Utvrđeno je da, ako se izbjegava »općenita i apstraktna« homilija koju dokumenti spominju, implicitno se upućuje na uporabu induktivne metode. Ta se postavka argumentira obilježjima homilije kao takve i same induktivne metode.
Članak analizira tekstualne varijante triju različitih homilija koje se nalaze u različitim dijelovima sedamnaest hrvatskoglagoljskih brevijara. Pokušava se naći odgovor na pitanje mogu li se u njima ...identifi cirati znakovi pripadanja
dvjema tekstovnim linijama hrvatskoglagoljskih brevijara – sjevernoj i južnoj. Došli smo do zaključka, da se samo u nekim homilijama mogu identificirati dvije tekstovne linije dok je tekst drugih homilija u svim brevijarima isti. Na temelju toga smo pretpostavili da je tekst, koji se danas nalazi u
sačuvanim brevijarima, imao jedan arhetip, koji se dobro sačuvao u brevijarima ≫sjeverne≪ grupe (Vrbnički 1, 2, 3, Brevijar Vida Omišljanina, Mavrov, Kosinjski). Ispravcima toga izvornoga prijevoda nastala je druga tekstološka
linija brevijara – ≫južna≪ grupa (Vatikanski 5, 6, Dragućki, Moskovski i dr.), ali se razlike među dvjema skupinama mogu pratiti samo u nekim brevijarskim tekstovima.
Autor donosi liturgijsko teološko utemeljenje homilije. Na osnovi biblijskih tekstova, crkvene tradicije i recentnih crkvenih dokumenata, autor u prvomu dijelu pokazuje kako bogoslužni čin podjednako ...čine i riječ i čin (tj. liturgijski znak). U drugomu se dijelu razlaže posebno mjesto bogoslužja riječi u samom bogoslužju: riječ naviješta ono što se u bogoslužnom činu otajstveno događa: bez riječi Božje otajstveno znak bi se mogao shvatiti kao magijski čin. U trećemu se dijelu sustavno razlaže mjesto homilije u sklopu bogoslužja riječi, a onda u i samom bogoslužju. Sveto pismo, crkvena predaja, a osobito dokumenti nastali nakon Drugoga vatikanskog sabora naglašavaju da je homilija konstitutivni dio bogoslužja riječi i bogoslužja kao takvog. Ona se treba prvenstveno temeljiti na naviještenoj Božjoj riječi, pa i onda kada se sustavno želi tumačiti istine vjere. Na koncu se daju neke konkretne sugestije kako homiliju dobro pripraviti i postaviti.
PDF
