Jedna od osnovnih postavki teorije egalitarnog sindroma Josipa Županova, postavka o egalitarnom sindromu kao klasteru naslijeđenih neformalnih normi, kompatibilna je s nekoliko teorijskih koncepata ...kulturne inercije. Iz perspektive teorija ovisnosti o prijeđenom putu perzistencija egalitarnog sindroma može se objasniti djelovanjem faktora odgovornih za reprodukciju društvenih normi. Riječ je o faktorima koji ne utječu na genezu određenoga društvenog fenomena (primjerice, normi), nego ga kroz vrijeme reproduciraju. Shodno rezultatima recentnih empirijskih istraživanja, jedan od reprodukcijskih faktora egalitarnog sindroma može se pronaći u tranzicijskim troškovima. Na osnovi toga, kao i propozicije o razlikovanju generativnih od reprodukcijskih faktora društvenih fenomena, legitimiramo tezu da tranzicijski troškovi nisu stvorili egalitarni sindrom, nego su pridonijeli njegovoj perzistenciji i u postsocijalističkom društvenom kontekstu. Moguće izvore hipoteza o dodatnim čimbenicima reprodukcije egalitarnog sindroma u tranzicijskim okolnostima pruža koncept kulturne inercije svojstven teorijskoj perspektivi institucionalizma, teorija kulturne evolucije Roberta Boyda i Petera J. Richersona, kao i koncept zapinjača Michaela Tomasella. Također, sukladno ideji o »efektu tunela« Alberta Hirschmana, možemo pretpostaviti da je očekivana stagnacija u društvenoj pokretljivosti jedan od mogućih specifičnih faktora reprodukcije egalitarnog sindroma.
One of the basic propositions of Josip Županov’s Egalitarian Syndrome Theory, the proposition of the egalitarian syndrome as a cluster of inherited informal norms, is compatible with several ...theoretical concepts of cultural inertia. From the perspective of Path Dependence theories, persistence of the egalitarian syndrome can be explained by the agency of factors responsible for the reproduction of social norms. These factors are not responsible for the genesis of a certain social phenomenon (for example, the norms), but rather for its reproduction over time. According to the results of recent empirical studies, one of the factors of egalitarian syndrome reproduction could be found in the costs of transition. On this basis, as well as on the basis of the proposition of a differentiation between the generative and the reproductive factors of social phenomena, we legitimise a thesis stating that the costs of transition did not create the egalitarian syndrome in a post-socialist social context, but rather contributed to its persistence. Possible sources of hypotheses about additional reproductive factors of the egalitarian syndrome in transitional circumstances are provided by the concept of cultural inertia that stems from the theoretical perspective of institutionalism, Robert Boyd and Peter J. Richerson’s theory of cultural evolution, as well as Michael Tomasello’s ratchet concept. Furthermore, in accordance with Albert Hirschman’s idea of a “tunnel effectˮ, we can assume that the expected social mobility stagnation could be a specific factor of egalitarian syndrome reproduction.
Hipertenzija ili, bolje rečeno, posljedice arterijske hipertenzije među najvećim su javnozdravstvenim problemima modernog svijeta. Kardiovaskularne bolesti, cerebrovaskularne bolesti te bubrežna ...bolest najvažnije su posljedice hipertenzije i uzrok su značajnog morbiditeta i mortaliteta i u razvijenim zemljama i u onima u razvoju. Iako postoje dokazi da se uspješnim liječenjem hipertenzije značajno smanjuje rizik od komplikacija i istodobno raspolažemo vrlo dobrim lijekovima, uspjeh liječenja hipertenzije je daleko od željenoga. Dva su osnovna uzroka. Prvi nesuradljivost bolesnika, a drugi, ne manje važan, klinička inercija, tj. pogreška liječnika da na vrijeme korigiraju terapiju. Edukacija bolesnika, a i članova obitelji može pomoći u suradljivosti bolesnika. Klinička inercija može se popraviti edukacijom liječnika, i to na nekoliko načina: stručnim i znanstvenim člancima, u obliku simpozija te jasnim i nedvojbenim smjernicama o liječenju.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti, koji Američko psihijatrijsko udruženje određuje kao jedan od deset poremećaja ličnosti, prema gotovo svim se etiologijama smatra okolinski uvjetovanim ...sindromom. Međutim, novija evolucijska objašnjenja, uzimajući u obzir indekse rasprostranjenosti i procjene heritabilnosti, objašnjavaju opsesivnu patologiju kao adaptaciju na klimatske specifičnosti sjeverne klime, koje imaju izražena godišnja doba, nisku gustoću naseljenosti i nisku socijalnu kompleksnost. Iako ova evolucijska etiologija opravdano izbjegava pretpostavke patologije, ne objašnjava zašto su te pretpostavke prisutne već odavno. U tu se svrhu upotrebljava "filogenetska inercija", odnosno smanjenje u sposobnostima koje proizlazi iz nepodudarnosti između prošlih i sadašnjih selekcijskih pritisaka. Rad pojašnjava na koji se način razvijena strategija može zamijeniti za štetni poremećaj proučavajući odstupanje između razvijene opsesivne psihologije i društvenim zahtjevima za fleksibilnom pažnjom, suradnjom, otvorenosti i kompleksnosti. Kako se i navodi, empirijska su istraživanja podijeljena te samo neka donose dokaze o disfunkcionalnosti, s time da je ta disfunkcionalnost relativna jer ne dovodi u pitanje preživljavanje i ne smanjuje reproduciranje. U radu su dane su preporuke za daljnja istraživanja. Na temelju dosadašnjih istraživanja može se smatrati kako je opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti, razvijen još u pretpovijesno doba, idalje adaptivan u modernom društvu te se "filogenetska inercija" može rabiti samo kao metaforična heuristika.
Full text
Available for:
IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UL, UM, UPUK
Od 1761. do 1773. četiri isusovca Pál Makó, Karl Scherffer, Leopold Biwald i Sigmund von Storchenau ostvarila su brzu i raznoliku recepciju Boškovićeve prirodne filozofije na sveučilištima u Beču i ...Grazu. Premda je Scherffer bio urednikom prvoga, bečkoga izdanja Boškovićeva remek-djela Philosophiae naturalis theoria (1758), Makó je prvi u Beču tiskao sveučilišni udžbenik pod utjecajem Boškovićeve prirodne filozofije: Compendiaria metaphysicae institutio (1761), u kojem je otvoreno slijedio Boškovićev zakon silā, a prikriveno Boškovićev nauk o počelima tijelā. Uslijedio je i njegov udžbenik iz opće fizike Compendiaria physicae institutio (1762), koji je od prve rečenice izlagao Boškovićevu teoriju silā. U njemu je određivanje ravnotežnih stanja za sustav triju točaka tvari Makó prepoznao kao dragocjen Boškovićev rezultat. Poput Boškovića, i on je silu inercije pridijelio točkama tvari, a ne samo tijelu. Usvojio je također Boškovićevu modifikaciju Newtonova zakona opće gravitacije. Makó se obilno služio izvornim Boškovićevim nazivljem, ali je u Compendiaria physicae institutio uveo nazivak cohaerentia umjesto cohaesio, a sectilitas umjesto divisibilitas.
Tek nakon Makóovih udžbenika iz metafizike i fizike objavio je Scherffer drugo izdanje svoga udžbenika iz opće fizike Institutionum physicae pars prima seu Physica generalis (1763), u koji je uključio Boškovićevu teoriju silā, a da nije prihvatio Boškovićev glavni zaključak o ustroju tvari. U razumijevanju inercije i u prijeporu o živim silama nije bio Boškovićev istomišljenik, a u modifikaciji Newtonova zakona opće gravitacije jest. Najizravnije je Scherffer slijedio Boškovića kad je tumačio njegovu krivulju silā. Usvojio je i Boškovićev model izgradnje čestica viših redova.
Bečkim se profesorima 1767. na Sveučilištu u Grazu pridružio Biwald udžbenikom Physica generalis, u kojem je vjerno slijedio Boškovićevu teoriju silā. Oprečno Boškovićevim gledištima u Teoriji tvrdio je da sila inercije ne postoji u prirodi, i to zato jer je slijedio ranija Boškovićeva gledišta objavljena u dopuni De vi inertiae (1755). Među isusovačkim privrženicima Boškovićeve teorije silā u Beču prije 1773. posljednji je nastupio Sigmund von Storchenau, profesor logike i metafizike in Academia Vindobonensi. On je Boškovićeve zamisli uveo u sva tri svoja udžbenička teksta: uvod u filozofiju, logiku i metafiziku. Storchenauov »Prolegomenon in philosophiam « predstavio je Dubrovčanina kao najizvornijega Newtonova nastavljača i kao autora filozofskoga sustava, ali je bio i prvi tekst koji je upozorio na dotadašnju austrijsku recepciju Boškovićeve prirodne filozofije. U Institutiones logicae (1770) usvojio je Boškovićev nauk o nepotpunoj indukciji u istraživanju prirode. Napokon, Storchenau je, nakon Makóa, bio drugi u Beču i Austriji koji je u udžbeniku metafizike Instititiones metaphysicarum (1771) izlagao Boškovićeve filozofeme. Svojim je učenicima preporučio čitati Biwaldov udžbenik Physica generalis.
Na kraju prvog dijela svoje Teorije Bošković je obradio prvo prigovore upućene njegovu zakonu silā, a potom prigovore upućene njegovim neprotežnim točkama tvari. Obradivši ih odvojeno, on kao da je slutio da će te dvije skupine prigovora bitno utjecati na recepciju njegove prirodne filozofije. U svojim udžbenicima iz fizike Makó, Scherffer i Biwald usvojili su Boškovićev zakon silā i primijenili ga na tumačenje općih svojstava tvari, premda su primjenama pristupili različito: Makó je u mnogome slijedio Boškovića; Scherffer je s pomoću Boškovićeve krivulje protumačio samo tri opća svojstva tijelā; Biwald je Boškovićevu teoriju silā primijenio na opća svojstva tijelā i kemijske operacije. Boškovićeva se krivulja tako udomaćila u udžbenicima fizike na austrijskim sveučilištima. Boškovićev zakon silā prihvaćen je i u austrijskim udžbenicima iz metafizike. Makó i Storchenau u svojim su kozmologijama prihvatili naizmjenično djelovanje privlačne i odbojne sile i usvojili Boškovićev nazivak lex virium.
Začudo, isusovački je četverac bio jedinstven i u tome da u cijelosti ne prihvati Boškovićev nauk o ustroju tvari. Umjesto da se redovito služe Boškovićevim nazivkom materiae puncta, smislili su nove nazivke, s pomoću kojih su nastojali izbjeći prigovorima upućenim Boškovićevoj teoriji silā, koje je najizravnije oblikovao Scarella. »Jednostavna bića« (entia simplicia) u Makóa, »neke najmanje molekule« (moleculae quaedam minimae) u Scherffera, »jednostavne supstancije« (substantiae simplices) u Biwalda, »jednostavna bića« (entia simplicia) ponovo u Storchenaua – ti su nazivci poslali poruku da su četvorica isusovačkih profesora na austrijskim sveučilištima ustuknula pred izvornim Boškovićevim dostignućem: da protežno tijelo grade neprotežne točke obdarene silama. Čak trojica od njih, Makó, Biwald i Storchenau, upozorili su pritom na Scarellinu kritiku Boškovića, ali su se u toj polemici svrstali na Boškovićevu stranu.
Raspravljamo o ulozi predpojmovnog kompleksnog mišljenja u znanstvenoj spoznaji i razvoju znanosti. Kompleksno mišljenje sa svom heterogenošću i imaginacijom omogućuje održavanje pojmovne strukture i ...reorganizaciju cjelokupnih teorijskih mreža, ali to “naplaćuje” latentnim prisustvom protuslovlja i nekonzistentnosti.
Članak se nastavlja na našu analizu odnosa između kompleksnog i pojmovnog mišljenja u Aristotelovoj Fizici. Ako je kod Aristotela središnji kompleks pojam “mjesta”, kod Galileija je osnovni kompleks zbirka gibanja-stanja. Galilei još nema izrađenu potpunu pojmovnu strukturu mehanike pa možemo reći da je njegova teorijska osnova uronjena u kompleksnu razinu, ali se oslanja na matematičku strukturu i eksperiment i time uspijeva formirati jednu stabilnu teorijsku organizaciju. Time dobiva osnovu za novu teorijsku sistematizaciju i za formiranje pojmovne strukture kakva je Newtonova. Možemo u izvjesnom smislu reći da je time kompleksno mišljenje u znanosti bilo podignuto na višu razinu i dovedeno u pred-paradigmično razdoblje.
Na temelju sustavnoga istraživanja tezarija javno branjenih na hrvatskim filozofskim učilištima od 1745. do 1844. utjecaj Boškovićeve prirodne filozofije ustanovljen je u 51 tezariju, a popis ...boškovićevaca među profesorima na hrvatskim filozofskim učilištima sada sadržava 19 imena: tri isusovca, dva pavlina, devet franjevaca, jedan profesor na Riječkoj akademiji i četiri profesora na Zagrebačkoj akademiji. Ti su tezariji proučeni s obzirom na ključne Boškovićeve filozofeme: teoriju silā, nauk o počelima tijelā, nauk o prostoru i vremenu, gledište o inerciji, primjenu teorije silā na opća svojstva tijelā i kemijske operacije, odnos prema Newtonovim zakonima gibanja i prema Newtonovu zakonu opće gravitacije te na tvrdnje o naravi svjetlosti, vatre, elektriciteta i magnetizma. U njima je usporedno istražena uporaba Boškovićeva filozofskog nazivlja. Prvi su put uopće obrađeni tezariji: Antuna Pilippena iz 1770, Mirka Mihalja iz 1772, Kandida Šošterića iz 1774, Aleksandra Tomikovića i Luigija de Capuana iz 1776, Antuna Kukeca iz 1780, Terencijana Buberleéa i Andrije Zerarda Švagelja iz 1781, Antuna Šuflaja iz 1807, 1812, 1818, 1828. i 1829. Te Kerubina Csepregyja iz 1809.
Boškovića je prvi među isusovcima slijedio Antun Pilippen 1770. u Zagrebu, među pavlinima Kandid Šošterić 1774. u Čakovcu, među franjevcima Aleksandar Tomiković 1776. u Baji, na Riječkoj akademiji Luigi de Capuano 1776, a na Zagrebačkoj akademiji Antun Kukec bar od 1780. Prvi tezarij s odjekom Boškovićeve teorije silā objavio je Antun Pilippen 1770, a posljednji Antun Šuflaj 1829. godine. Šuflaj je objavio čak 19 tezarija s boškovićevskim tezama. Utjecaj Boškovićeve teorije silā redovito je zabilježen u tezarijima iz opće fizike, a puno rjeđe u tezarijima iz posebne fizike. Metafiziku su, u skladu s Boškovićevim naukom o počelima tijelā i prostoru, izlagala samo tri profesora: Mirko Mihalj 1772. u Zagrebu, Terencijan Buberleé 1781. u Požegi i Kerubin Csepregy 1809. u Varaždinu.
Dvije su tradicije u izlaganju Boškovićeve teorije silā prekinute odlukama vlasti: među isusovcima u Zagrebačkom kolegiju 1773. i među franjevcima u Provinciji sv. Ivana Kapistranskoga 1783. Po kontinuitetu u naučavanju Boškovićeve prirodne filozofije među hrvatskim filozofskim učilištima prednjači Kraljevska akademija znanostī u Zagrebu (Regia Academia scientiarum Zagrabiensis), državno učilište utemeljeno 1776. godine, na kojem su Antun Kukec, Juraj Šug, Gabrijel Valečić i Antun Šuflaj ostvarili neprekinutu pedesetogodišnju tradiciju predavanja fizike, koja je uključivala dva temeljna Boškovićeva filozofema: nauk o neprotežnim supstancijama ili bićima kao metafizičkim počelima tijelā, dakle uz izbjegavanje izvornih Boškovićevih nazivaka, i zakon uzajamnih sila.
U ovome je radu ponuđen mikro-model etničke solidarnosti kao sinteza primordijalističke, instrumentalističke i konstruktivističke pozicije. Polazeći od procesa identifikacije, autor izlaže mehanizam ...maksimizacije reputacije kao evolucijski dodatak teoriji racionalnog izbora. Predloženi model solidarnog egoizma − čija je težišna točka maksimizacija reputacije − tumači etničku identifikaciju i proizlazeću solidarnost kao posljedicu psihičkog automatizma koji izrasta na instrumentalnosti izgradnje-i-održanja "obraza" unutar specifičnoga reputacijskog kruga. Rad donosi i empirijsku argumentaciju teorijskih hipoteza.
PDF
