Uvod: Na kardiomiopatije (KM) otpada 3 – 5% svih bolesnika za koje se skrbe pedijatrijski kardiolozi. Nalaze se u svim dobnim skupinama, od fetalne do adolescentne dobi, a u timskom radu obuhvaćaju ...uz kardiologiju više pedijatrijskih supspecijalnosti (neurologija, metabolizam, genetika). Zbog novih spoznaja i mogućnosti liječenja stupanj preživljenja sve je viši. Cilj: Primarni je cilj prikazati KM-e opsežnom retrospektivnom epidemiološkom studijom prema suvremenoj klasifikaciji, primjenom najnovijih dijagnostičkih metoda i terapijskih pristupa te prožimanjem s ostalim supspecijalnostima. Sekundarni je cilj pokazati da kardiomiopatije više nisu „rijetke,
nevažne i neizlječive“, nego su česte, važne i lječive. Rezultati studije: U razdoblju od siječnja 1988. do prosinca 2016. (28 godina) u Referentnom centru za pedijatrijsku kardiologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb hospitalizirano je 315 bolesnika s dijagnozom kardiomiopatije, 183 muškog (58,1%) i 132 ženskog (41,9%) spola. U tri različita razdoblja (10 godina, 12 godina, 6 godina) služili smo se klasifikacijom KM-a iz 1996. godine. Sva tri razdoblja imaju obilježja populacijske, a posljednja dva imaju obilježja i kliničke epidemiološke studije. U sva tri razdoblja najčešća je dilatacijska kardiomiopatija (DKM) (42,5%), a slijede hipertrofična (HKM) (37,1%) i restrikcijska (RKM) (6,7%). Njihovi su relativni odnosi u stalnoj ravnoteži. Uočava se znatan porast entitetskih oblika: aritmogena desnoventrikularna kardiomiopatija (ADVKM) i nekompaktna kardiomiopatija (NKKM), i to od 5,8% (1988. – 1998.) na 16,2% (2010. – 2016.). Smanjen je broj KM-a nepoznata uzroka: kod DKM-a 24,4%, a kod HKM-a tek 18,8%. U posljednjih 18 godina zabilježili smo smrtnost od 7,4% (14/194), od čega 50% (7/14) otpada na DKM. Rezultat je to timskog rada, ciljane medikamentne terapije, elektroterapije (elektrostimulator – ES, srčana resinkronizacija – CRS, implantabilni kardioverterski defibrilator – ICD) i kardiokirurške terapije (operacija prema Morrowu, zaomčavanje (engl. banding) plućne arterije – PAB), uključujući i presadbu srca od 2011. godine (8 bolesnika). Zaključak: Kardiomiopatije su nakon prirođenih srčanih grješaka najteže bolesti u skrbi pedijatrijskog kardiologa, nalažu skladan timski rad više skupina stručnjaka te svladavanje brojnih dijagnostičkih i terapijskih metoda. Dilatacijske kardiomiopatije najčešći su uzrok smrti i najčešća indikacija za presadbu srca u djece.
Klinički se virus prezentira od vrlo blagih simptoma, blage prehlade pa sve do pneumonije koja može dovesti do akutnoga respiratornog zatajenja i u kasnijoj fazi multiorganskog zatajivanja sa ...smrtnošću od 2 do 10 %. Kod hospitaliziranih bolesnika intersticijska upala pluća i ARDS javljaju se obično tijekom drugog tjedna liječenja, 7 − 9 dana od početka bolesti. Neinvazivna ventilacijska potpora nije se pokazala učinkovitom u liječenju ovog tipa ARDS-a uz postojeći dodatni rizik od pojačanog širenja bolesti na medicinsko osoblje (otvoreni sustav ventilacije), a odgađanje invazivne ventilacijske potpore često dovodi do pogoršanja stanja bolesnika. Bolesnici sa saturacijom 75 − 80 % i PaO2/FiO2 < 150 zahtijevaju invazivno ventilacijsko liječenje. Kod ovih bolesnika može se javiti fulminantna kardiomiopatija čak i u stadijima oporavka od bolesti. Još nije jasno izaziva li infekcija virusnu kardiomiopatiju ili je srčana disfunkcija posljedica citokinske oluje. Pravovremeno odvajanje od mehaničke ventilacije ključni je dio uspješnog liječenja COVID-19 bolesnika iz razloga što je uopće respiratorna potpora bila u većini slučajeva granično indicirana. Produženom ventilacijom bolesnika, dužom od 5 do 7 dana stvaraju se uvjeti za naseljavanje drugih patogena počesto rezistentnih bakterija i gljivica koje nailaze na izrazito oslabljen imunološki odgovor domaćina čime je put prema sepsi značajno skraćen i ubrzan. Za kontroliranje i uspješno liječenje najtežih COVID-19 respiratornih infekcija važna je dobra organizacija jedinica intenzivnog liječenja uz jasno definirane protokole. U takvoj jedinici mora raditi dovoljan broj medicinskog osoblja, prvenstveno najiskusniji liječnici intenzivisti, medicinski tehničari koji su ujedno i najvažnije osoblje.
Transplantacija srca (TS) prihvatljiva je metoda liječenja teških srčanih bolesti i kod djece kada se iscrpe sve ostale mogućnosti. Namijenjena je primarno djeci s kardiomiopatijama, rjeđe s teškim ...aritmijama ili prirođenim srčanim grješkama. Liječenje tom metodom nalaže multidisciplinarnu specijalističku suradnju te potporu okoline u kojoj dijete živi. Cilj: Glavni je cilj prikazati razvoj pedijatrijske transplantacijske kardiologije u Hrvatskoj. Sporedni je cilj podizanje svijesti o transplantaciji srca u djece, radi motivacije za donaciju organa jer je to najveći ograničavajući čimbenik ove metode. Rezultati studije: Prva transplantacija srca u djeteta učinjena je u Hrvatskoj 2011. godine. Priprema za transplantaciju napravljena je za 11-ero djece. Dvoje je umrlo na listi čekanja, jedno je skinuto s liste čekanja zbog oporavka, a u osmero je učinjena transplantacija; dvoje od njih je umrlo, jedno dijete neposredno nakon transplantacije, a jedno u ranome posttransplantacijskom razdoblju. Svi su pacijenti zadovoljili kriterije srčane insuficijencije, četvero sa stadijem C – status 2 i sedmero sa stadijem D – status 1A i 1B. Od 11-ero koji su zadovoljili kriterije za TS svi su imali kardiomiopatiju, osmero dilatacijsku i troje restrikcijsku. U skupini bolesnika s dilatacijskom kardiomiopatijom nalaze se četiri s postmiokarditičnim DKM-om, jedan s idiopatskim, jedan u okviru aritmogenog KM-a, jedan u okviru entitetskog oblika koji se zove Carvajalov sindrom (ADVK/LV), dok je jedno dijete imalo DKM kod HLHS-a, ali kao NkKM. Od dvoje umrlih prije transplantacije jedno je dijete imalo postmiokarditični DKM, a jedno Carvajalov sindrom. Neposredno nakon transplantacije umrlo je dojenče sa sindromom hipoplastičnoga lijevog srca koje je prethodno imalo Norwoodove operacije I i II (Glennova operacija ili PCPC), a indikacija je bila teški DKM zbog i u okviru NkKM-a. PHD je pokazao hiperakutno odbacivanje. U ranome postoperativnom razdoblju umro je i 15-godišnji mladić s aritmogenim DKM-om, prethodno dugotrajno liječen konvencionalno i elektroterapijom, zbog zatajenja DV-a (možda zbog akutnoga staničnog odbacivanja). Podjednaka je zastupljenost prema spolu (ž : m) u cijeloj skupini (6 : 5) i u skupini transplantiranih (4 : 4). Srednja dob kod transplantacije srca bila je 84,8 mjeseci (22 – 167 mj.), a srednje vrijeme čekanja donora 53 dana (7 – 147 dana). Kaplan-Meierove krivulje za šestogodišnje razdoblje pokazuju 75%-tno preživljenje. U radu se opisuju brojne posttransplantacijske komplikacije, imunosupresivna terapija, protokol praćenja bolesnika i kvaliteta života. Prema kriterijima NYHA-e, nalazimo izrazito poboljšanje kvalitete života za sve bolesnike (pomak s 3 – 4 na 1 – 2). Zaključak: Transplantacija srca u našoj se Klinici provodi od 2011. godine. Uspješnost ovisi o pravodobnom postavljanju dijagnoze i prepoznavanju terminalnog stadija bolesti s još zadovoljenim uvjetima za transplantaciju (PVR < 6 Wj, TPG < 15 mmHg) te svijesti javnosti i liječnika u prepoznavanju potencijalnih donora. Preživljenje u šestogodišnjem razdoblju (75%) svjedoči o osposobljenosti našeg tima za tako složen medicinski iskorak.
Septična kardiomiopatija reverzibilna je disfunkcija miokarda u septičnih bolesnika. Smanjenje kontraktilnosti miokarda prisutno je u više od 40 % bolesnika s teškom sepsom ili sa septičnim šokom. ...Sepsom inducirana disfunkcija miokarda (SIDM) jedan je od glavnih prediktora lošeg ishoda septičnih bolesnika. Smrtnost septičnih bolesnika sa SIDM je od 70-% do 90 %, a bez SIDM je oko 20 %. SIDM karakterizira dilatacija klijetki, sniženje istisne frakcije klijetki, slabiji odgovor na nadomjestak tekućine i na vazoaktivnu terapiju te reverzibilnost promjena unutar 7-10 dana. Za nastanak SIDM odgovorni su brojni izvanstanični i stanični mehanizmi uz interakciju brojnih čimbenika koji sudjeluju u regulaciji radne muskulature srca i u sustavu međustaničnog prijenosa signala. Rezultat interakcije je poremećaj u povezanosti između unutarstaničnog citoskeleta i izvanstaničnog matriksa i slabljenje prijenosa snage kontrakcije miokarda. Za dijagnosticiranje SIDM koriste se hemodinamski
monitoring, EKG, transtorakalna i transezofagusna ehokardiografi ja i laboratorijski testovi. U liječenje SIDM spada kontrola infekcije, optimizacija hemodinamskih parametara, nadomjestak tekućine, vazopresori, inotropna terapija, primjena krvnih pripravaka i statini. Adekvatnu i učinkovitu terapiju septične kardiomiopatije za sada još nemamo. Koristimo kardioprotektivnu terapiju, uzročno liječenje sepse ili septičnog šoka uz suportivne mjere.
KARDIOVASKULARNI RIZICI VEZANI UZ VJEZBANJE Soric, Maroje; Misigoj-Durakovic, Marjeta; Durakovic, Zijad
Arhiv za higijenu rada i toksikologiju,
11/2012, Volume:
63, Issue:
Supplement 3
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Niska razina uobičajene tjelesne aktivnosti povezuje se s povišenim rizikom od mnogih kroničnih bolesti te povećanim kardiovaskularnim i općim mortalitetom. Stoga je redovita tjelesna aktivnost ...nezaobilazan dio strategija u primarnoj, ali i sekundarnoj prevenciji mnogih kroničnih nezaraznih bolesti. S druge strane, tjelesna aktivnost nosi i zdravstvene rizike, od kojih su najozbiljniji akutni kardiovaskularni incidenti, posebno nagla srčana smrt. Odnos koristi i rizika tjelesne aktivnosti značajno se razlikuje kod djece i mladih u odnosu na osobe starije od 35 godina. Kod osoba mlađih od 35 godina kardiovaskularni incidenti vezani uz vježbanje su rijetka pojava i bilježe se u 1 do 6 osoba na 100.000 ljudi godišnje. Uzrok tim alarmantnim događajima najčešće je neka od kongenitalnih bolesti srca uključujući različite oblike kardiomiopatija, anomalije koronarnih arterija, valvularne greške, nasljedne kanalopatije i rupturu aorte. Nakon 20. godine značajno raste udio naglih smrti vezanih uz koronarnu arterijsku bolest. Ova je bolest daleko najčešći uzrok naglih smrti vezanih uz vježbanje kod osoba starijih od 35 godina. U toj su dobi akutni kardiovaskularni incidenti česta pojava, ali je tek svaki 10. vezan uz vježbanje. Apsolutni rizik smrti
tijekom vježbanja je malen, s otprilike jednom smrti na 2.500.000 sati vježbanja. Međutim, rizik raste sa starenjem, a pogotovo kod osoba s prisutnim kardiovaskularnim rizicima. Relativni rizik za naglu srčanu smrt nekoliko je puta veći za vrijeme žustre tjelesne aktivnosti u odnosu na mirovanje ili vrlo laganu aktivnost. Ipak, taj je rizik daleko najveći kod sedentarnih osoba nenaviklih na tjelesnu aktivnost, dok redovita tjelesna aktivnost ima zaštitni učinak. Također, redovito aktivne osobe imaju mnogostruko manji
rizik za ukupnu pojavnost nagle srčane smrti. Slijedom toga, očito je da dobrobiti tjelesne aktivnosti, barem kod starijih od 35 godina, daleko nadmašuju pridružene kardiovaskularne rizike te bi, stoga, tjelesnu aktivnost trebalo poticati u cjelokupnoj populaciji. Doduše, u svrhu smanjivanja kardiovaskularnih rizika vezanih uz vježbanje, prethodno sedentarne osobe koje se odluče na vježbanje trebaju započeti s laganim i umjerenim aktivnostima te postupno napredovati prema aktivnostima visokog intenziteta.
Kardiomiopatija (hipertrofijska, dilatacijska, hipertrabekulirana lijeva klijetka, aritmogena kardio- miopatija) je primarno genetska bolest povezana s povećanim rizikom potencijalno fatalnih ...kardijal- nih aritmija i iznenadnom smrću/kardijalnim arestom tijekom vježbanja.
Dijagnoza kardiomiopatije bazirana je na kompletnoj kardiološkoj obradi s detaljnom osobnom
i obiteljskom anamnezom, učinjenim elektrokardiogramom, ultrazvukom srca, magnetskom re- zonancijom srca, stres testiranjem, genetskim testiranjem i savjetovanjem. Razlikovanje fiziološke prilagodbe srca na vježbanje od kardiomiopatije je od neobične važnosti.
U ovom pregledu donosimo najnovije preporuke Sekcije za sportsku kardiologiju pri Europskom drušvu za preventivnu kardiologiju (engl. EAPC) o sportskoj i rekreativnoj fizičkoj aktivnosti u bolesnika s kardiomiopatijom. Ona sadrži preporuke za kardiologe i sportske liječnike koji se bave sportašima s kardiomiopatijama i donosi savjete o sigurnom participiranju u kompetitivnom sportu na profesionalnoj i amaterskoj razini, kao i kod rekreativne fizičke aktivnosti.
Full text
Available for:
IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UL, UM, UPUK
Patients with hypertensive heart disease have elevated concentrations of N-terminal pro-B-type natriuretic peptide (NT-proBNP). The aim of our study was to evaluate NT-proBNP in patients with ...long-standing hypertension and in patients with signs of hypertensive cardiomyopathy. The study included three groups of 50 subjects: healthy persons (Control Group), patients with hypertension and normal left ventricular systolic function (Group 1) and patients with longstanding hypertension and signs of hyper tensive cardiomyopathy with impaired left ventricular systolic function (Group 2). Our results show a very good correlation (Pearson's test) between NT-proBNP in Group 1 and Group 2 and C-reactive protein (Group 1: r = 0.8424; Group 2: r = 0.6650), systolic blood pressure (Group 1: r = 0.7213; Group 2: r = 0.4856), diastolic blood pressure (Group 1: r = 0.4282; Group 2: r = 0.3989) and ejection fraction (Group 1: r = -0.7390; Group 2: r = 0.9111). ROC analysis revealed that the AUC between the Control Group and Group 1 for NT-proBNP (0.912) was not significantly different (p>0.05) from the AUC for systolic (0.924) and diastolic pressure (0.937). A cut-off value for NT-proBNP of 5.89 pmol/L can be used to reliably distinguish patients of Group 1 from the Control Group, and a cut-off value of 21.67 pmol/L reliably separates patients from Group 1 and Group 2 (in both cases, the AUC is 1.000). Patients in Group 2 who belonged to the II and III New York Heart Association (NYHA) class had significantly higher levels of NT-proBNP than those in NYHA class I (ANOVA test, p=0.001). These data suggest that NT-proBNP is a useful biomarker for distin guishing patients with long-standing hypertension who are at risk of heart failure, allowing optimization and proper treatment of these patients.
Pacijenti sa hipertenzivnim srčanim oboljenjima imaju povišene koncentracije N-terminalnog pro-B-tipa natriuretskog peptida (NT-proBNP). Cilj rada bio je da se izvrši evaluacija razlika u NT-proBNP kod pacijenata sa dugogodišnjom arterijskom hipertenzijom i znacima hipertenzivne kardiomiopatije. Ispitivanje je obuhvatilo tri grupe sa po 50 ispitanika: zdrave osobe (kontrolna grupa), pacijente sa arterijskom hipertenzijom i normalnom sistolnom funkcijom leve komore (grupa 1) i pacijente sa dugogodišnjom arterijskom hipertenzijom i znacima hipertenzivne kardiomiopatije sa oslabljenom sistolnom funkcijom leve komore (grupa 2). Dobijeni podaci pokazali su da NT-proBNP u grupi 1 kao i u grupi 2 veoma dobro koreliše (Pearsonov test) sa CRP (grupa 1: r = 0,8424; grupa 2: r = 0,6650), sistolnim pritiskom (grupa 1: r = 0,7213; grupa 2: r = 0,4856), dijastolnim pritiskom (grupa 1: r = 0,4282; grupa 2: r = 0,3989) i ejekcionom frakcijom (grupa 1: r = -0,7390; grupa 2: r = 0,9111). ROC analiza je pokazala da se AUC izme u kontrolne grupe i grupe 1 za NT-proBNP (0,912) značajno ne razlikuje (p > 0,05) od AUC za sistolni (0,924) i dijastolni pritisak (0,937). Na osnovu cutoff vrednosti za NT-proBNP od 5,89 pmol/L mogu se pouzdano razlikovati pacijenti u grupi 1 od kontrol ne grupe, dok se pomoću cutoff vrednosti od 21,67 pmol/L pouzdano razdvajaju pacijente iz grupe 1 i grupe 2 (u oba slučaja AUC su 1,000). Pacijenti u grupi 2 koji su pripadali II i III New York Heart Association (NYHA) klasi su imali značajno više vrednosti NT-proBNP od onih u I NYHA klasi (ANOVA test, p = 0,001). Ovi podaci ukazuju na to da je NT-proBNP koristan biomarker za razlikovanje pacijenata sa dugogodišnjom arterijskom hipertenzijom kojima preti zastojna srčana slabost, što omogućava optimizaciju i adekvatan tretman ovih pacijenata.
Dilatativna kardiomiopatija predstavlja disfunkciju miokarda u kojoj prevladavaju dilatacija ventrikula i sistolička disfunkcija. Početak je često postupan, osim u akutnom miokarditisu. Prognoza je ...općenito loša te čak do 70% bolesnika umire unutar 5 godina od dijagnoze. Zbog loše prognoze ovi pacijenti često su kandidati za transplantaciju srca.
PDF
