U radu se s jednoga osobitog stajališta, koje zahvaća u nekoliko područja ljudskog znanja i djelatnosti, nastoji ukazati na moguće izvore našega iskustva koji se temelje na znakovima i relacijama ...između znakova, kao i na procesu pridavanja značenja. Kroz pomno odabrane teorijske pristupe i tradicije mišljenja koji porijeklo vuku iz različitih područja znanosti, u radu se nastojala elaborirati i potvrditi glavna teza: da naše iskustvo započinje iz sredine i da je, kao takvo, uvijek posredovano; bilo označiteljima kako se tvrdi u poststrukturalističkoj teoriji pisma Jacquesa Derridaa, bilo procesom pridavanja značenja u konstruktivističkom pristupu kognitivnome procesu Heinza von Foerstera ili pak putem samog označenoga kao pojave koja u eksperimentima kvantne fizike nastaje tek samim činom motrenja, a što prejudiciraju filozofske implikacije kvantne teorije Wernera Heisenberga.
The unification between gravity and quantum field theory is one of the major problems in contemporary fundamental Physics. It exists for almost one century, but a final answer is yet to be found. ...Although string theory and loop quantum gravity have brought many answers to the quantum gravity problem, they also came with a large set of extra questions. In addition to these last two techniques, many other alternative theories have emerged along the decades. This book presents a series of selected chapters written by renowned authors. Each chapter treats gravity and its quantization through known and alternative techniques, aiming a deeper understanding on the quantum nature of gravity. Quantum Gravity is a book where the reader will find a fine collection of physical and mathematical concepts, an up to date research, about the challenging puzzle of quantum gravity.
U suvremeno doba sve većeg utjecaja elektroničkih medija kako na psihologiju pojedinca tako i na društvo općenito, valjalo bi se ozbiljnije posvetiti filozofskoj analizi same osnovice tog načina ...komuniciranja: elektronu. To podrazumijeva i detaljno ulaženje u poimanja moderne fizike o prirodi materije, prije svega kvantne teorije polja i teorije relativnosti. Postavlja se pitanje što je elektron, što znači reći da je to elementarna čestica i uopće što je značenje pojma elementarna čestica? Također, kako je moguće česticama prenositi signale, dakle komunicirati na daljinu i bežično? Koje je značenje pojma fizička interakcija i koja je priroda interakcije?
Što se događa s najjasnijim dostupnim teorijama objašnjenja kada se suoče s problematičnim kvantnim pojavama koje naizgled potkopavaju neposrednu konceptualnu poveznicu između fundamentalnih ...materijalnih entiteta i samoopstojnih materijalnih predmeta iz svakodnevnog govora? Opća teorija objašnjenja preporuča objedinjenje teoretskih eksplanatornih pojmova sa svakodnevnim govorom, određenje esencijalno sličnih karakteristika između neposrednog iskustva i hipotetske eksplanatorne ontologije te konceptualizaciju pojava kroz predmete koji istraju kroz uzročno regulirane promjene. S druge strane, kvantna teorija potkrjepljuje antirealistične sumnje o valjanosti eksplanatornog nastojanja (metafizičkog) realizma primjerima pojava u kojima je struktura materijalne razdvojenosti i individuacije temeljene na prostornoj protežnosti nedovoljna za izgradnju dubljih eksplanatornih narativa. Primjerom iz povijesti znanosti, Newtonovom definicijom predmeta temeljenom na zakonima kao odgovorom na Descartesov problem materijalnih tijela, daje se moguća strategija izgradnje objašnjenja koja objedinjuju kvantne i “zdravorazumske” konceptualne domene, ukoliko se antirealistična kritika te izgradnje u oba slučaja shvati kao propitivanje epistemološkog opravdanja tumačenja iskustva.
Ovim se radom nastoje povući usporednice između osnovnih znanstvenih
teorija i velikih umjetničkih remek-djela. Do ovakvoga nesvakidašnjeg
pokušaja spajanja naizgled nespojivih disciplina došlo je na ...temelju
promišljanja kako nam suvremena znanost sve više pruža mogućnost za
drukčije promatranje i razumijevanje tvarnoga svijeta – ograničenost
koja razdvaja „subjekt“ i „objekt“ iz samoga ishodišta pokazuje se kao
krug uzajamnih ovisnosti razlika u prirodi, a time i u umjetnosti i znanosti.
O tome koliko je priroda matematički jednostavna (a upravo je u tome
i bit njezine ljepote u savršenoj simetriji) upućuju Michelangelovi radovi
dajući nam uvid u neprekidni i skladni krug međuovisnosti čovjeka i
prirode. Rezultat su Michelangelove klasične snage i lakoće percipiranje
jedinstvenih zakona prirode umjetnička djela neprolazne vrijednosti koja
i danas ostavljaju bez daha. Osobito fascinira spoznaja s koliko je umješnosti
veliki majstor spajao funkcionalno i estetsko, što se vrlo zorno očitije
na primjeru nacrta Piazze del Campidoglio. Cilj je ukazati na Michelangelovu
mogućnost prepoznavanja ljepote u različitosti, koju je jedino moguće
pronaći u strukturiranoj ponudi prirode koju smo zanemarili zbog
prekomjerne tiranije „zdravoga razuma“. Vodilja je pak ideja o nužnosti
povezivanja znanosti, umjetnosti i suvremenih tehnologija pod okriljem
novoga filozofskog mišljenja što nesumnjivo može pomoći da se prevlada
kriza suvremenoga stvaralaštva.
Članak počinje kratkim pregledom Descartesove derivacije primarnih kvaliteta materije i njihove uloge u objašnjenju zamijećenih fizikalnih pojava. Pouka izvedena iz Descartesove metodologije ...prirodoznanstvenih objašnjenja glasi da je složene pojave poželjno svesti na jednostavna objedinjujuća načela i temeljne, nedjeljive pojmove. Tri moguća objašnjenja navodnih paradoksa u suvremenoj kvantnoj fizici (prvenstveno povezanih s pojmom “isprepletenosti”) sažeto se prikazuje i uspoređuje s navedenom Descartesovom poukom. Zaključuje se da bi daljnja istraživanja u ovome području trebala iznjedriti kriterije prihvatljivosti izmjena standardne konceptualne (uvelike kartezijanske) sheme. Navedeni kriteriji trebaju se temeljiti ili na uzročnim procesima koji se mogu “vizualizirati” ili na ustrajanju na načelu fizikalne prostorne odvojivosti svih materijalnih predmeta.
Nasuprot današnjoj kompliciranoj i kaotičnoj slici realnosti, kao posljedici
posvemašnje scijentizacije i tehnizacije čovjekova svijeta, autorica
nastoji prezentirati novu sliku stvarnosti koja ...eliminira izdvojen pristup
zbilji i predočuje svemir kao jedinstvenu cjelinu u kojoj je jedno – sve i sve
– jedno. Uravnoteženim pristupom estetskome i znanstvenome, uočavajući
ovisne sveze između moderne znanosti i moderne filozofije, nudi nov
pogled na umjetnost koja je u suvremenom svijetu dovedena do besmisla
jer se poistovjećuje lijepo i ružno i time se u ovodobnoga čovjeka utiskuje
beznađe. A upravo bi umjetnost trebala, oslanjajući se na znanost i kulturu,
dati ključ za izlazak iz beznađa.