Dezinformacije u digitalnom dobu Popovac, Josip
Medijska istraživanja,
01/2020, Volume:
26, Issue:
2
Journal Article, Conference Proceeding
Peer reviewed
Open access
U radu se raspravlja o „suvremenosti“ fenomena dezinformacija kroz prizmu povijesnog razvoja medija uzimajući u obzir političko-ekonomske aspekte pojedine faze, samu prirodu istine i dezinformacije ...kao manipulativni alat te eskalaciju dezinformacija u korpusu javnog znanja s posebnom pažnjom na ulogu društvenih mreža. Društvene mreže dokidaju komunikacijski monopol koji je do sada bio rezerviran za elitne krugove, čime masovno komuniciranje postaje globalno dostupno svakom vještom pojedincu. Rad se bavi i modelom suprotstavljanja utjecaju dezinformacija prema načelima europskog pristupa suprotstavljanja dezinformacijama, naglašavajući borbu za istinu kao prikladniji
model od borbe protiv laži.
The paper discusses the “modernity” of the disinformation phenomenon through
the prism of the historical development of the media by taking into consideration
the political and economic aspects of each phase, the nature of truth, and
disinformation as a tool for manipulation. It also examines the escalation of
disinformation in the corpus of public knowledge with a special focus on the
role of social networks. Social networks eliminated the communication monopoly
which had hitherto been reserved for an elite circle of people. As a result,
mass communication has become globally accessible to every skilled individual.
The paper also focuses on the model for counteracting the impact of disinformation
according to the principles of the European approach to counteracting disinformation.
It also emphasizes that fighting for the truth is a more appropriate
model than fighting against lies
Kultura laži Dubravke Ugrešić premašuje konvencionalne dosege kulturne kritike. Ona hoće dovesti u pitanje samu bit kulture, hoće izreći istinu o kulturi laži. Za to potrebno je osmisliti jezik koji ...će kultura razumjeti, ali koji će na osobit način biti neovisan o njoj. Samo se na taj način dva međusobno oprečna gledišta mogu dovesti u vezu. Ovdje se mora postaviti pitanje kako je moguće napraviti kategorički rez između dvaju iskustava i dvaju svjetova, osobito u kontekstu postmoderna brisanja fiksiranih uporišta. Je li kritika ono drugo ili ono drukčije od kulture, i otud, je li istina ono drugo ili ono drukčije od laži? Dosadašnja istraživanja ne idu dalje od upućivanja na razliku između izopćeničke i normativne perspektive. Stoga će se u ovome radu problematizirati: a) osnove jedne kritike koja istodobno ima namjeru biti različita i sveobuhvatna i b) osnove jedne kulture čija sveobuhvatnost istodobno ima namjeru isključiti ono što se od nje razlikuje. Pritom će se, s jedne strane, koristiti nazori feminističke epistemologije, a, s druge, semiotike i semiologije, jer se upravo u njima uvjerljivo prelama proturječna narav autoričine kritike kulture. Na taj će se način, u konačnici, steći uvidi u kritičku metodu Dubravke Ugrešić.
Već je suvremenicima i sljedbenicima Ante Starčevića (1823–1896) bilo poznato koliko je on cijenio uvide Jean-Jacquesa Rousseaua (1712–1778). Josip Horvat pridjenuo mu je stoga naziv »novi hrvatski ...Rousseau«. No njihova idejna blizina još uvijek nije pobliže istražena i prikazana u pojedinim segmentima višeslojnoga opusa. Ovaj članak ponajprije naznačuje u kojoj je mjeri ta istraživačka zadaća dosad ispunjena. Potom detaljnije ocrtava u čemu se i gdje legendarni državnik, filozof i pjesnik iz Like oslanjao na promišljanja i spoznaje znamenitoga prosvjetitelja iz Ženeve. Naposljetku ustanovljuje kako se kroz cijeli opus i jednoga i drugog autora, kao nit vodilja, provlači motiv raskrivanja opsjena i prokazivanje prijevara u društvu, kritika ćudoredne iskvarenosti, izrugivanje slavljenih kumira i lažnih proroka. S time povezuje njihovo iskonsko filozofsko zauzimanje za oslobađanje od svih oblika sužanjstava, skidanje krinki licemjerja i promicanje istine.
Ishodišnu teza ovoga članka ilustriram usporedbom istoimenih djela: Rousseauova libreta Le Devin du Village (1752) i Starčevićeva pučkoga igrokaza Selski prorok (1852). Raščlamba radnje, likova i promišljanja stvarnosti u operi jednočinki i trodijelnoj drami iznosi na vidjelo srodnost dvaju prosvjetiteljskih mislitelja, dvaju oštrih kritičara društvene iskvarenosti i licemjerja, zagovornikā povratka prirodi. Obojica veličaju pučku jednostavnost, skromnost, prostodušnost, poštenje i naravne kreposti. U obojice je bjelodana sklonost prema idiličnim prizorima pastirskoga i seljačkoga življenja. Romantične slike i pastoralni opisi prožeti su odgojnim naputcima i ćudorednim poukama. Obojica dijele i slijede izvornu čežnju i strast za istinom koja se otvara onima što imaju hrabrosti tragati za bîti zbilje, raskrinkavati zablude i pronicati u temelj stvari. Razlika je u tome što zaljubljene u Rousseauovu djelu spašava mudri čarobnjak, dok je spas Starčevićevih zaljubljenika došao tek skidanjem krinke s lažnoga proroka i varalice Luke Svevidića.
Članak smješta Starčevićevu dramu u povijesni okvir razvoja pučkih igrokaza u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća. Priča iz narodnoga življenja u Lici prožeta je aforizmima i filozofskim refleksijama. Djelo svjedoči o istinama i zabludama ljudi u ličkim selima. Ali njegova je prava vrijednost u tome što je posrijedi osebujan filozofski teatar.
Sve snažnijim širenjem sveprisutnih digitaliziranih društvenih medija, istina je u određenom stupnju izgubila na svojoj pouzdanosti i objektivnosti, upozoravaju danas pojedini autori. Kada neko ...razdoblje ističe u prvi plan napete odnose između istinitosti i laži, ispravnih informacija i lažnih vijesti, stvarnosti i fikcije, onoga što doista jest i zablude, to svjedoči o neprozirnosti i nesagledivosti zamršene igre u koju je zapletena javna komunikacija. Strelovit razvoj novih medija i digitalnih tehnologija uzrokuje dalekosežan proces promjena, osobito u području politike. U svojoj knjizi o »postistinitoj epohi« Ralph J. Keyes najavio je nastupanje »vremenā sklonih obmanama« (fib-friendly times) u kojima se »izriče više laži nego ikada do sada« (Keyes 2004, 4). Međutim, razmatranja u ovom članku počivaju na nešto opreznijem i kritičnijem pristupu. Ona govore u prilog razumijevanju pluriperspektivizma. Novi mediji zacijelo su donijeli izazove suvremenim komunikacijama. U političkim zbivanjima riječ je svagda o određenim perspektivama i prinosima u stalnom agonu ili nadmetanju za istinom. Pri tome ne postoji posve neutralnih niti nadstranački uzdignutih zahtjeva za istinom, kao što su tvrdili neki filozofi i znanstvenici. Poradi svoje osebujne naravi, istina se može otkriti samo s prijeporom i trudom, a nikada bez sudjelovanja i izvan svake perspektive. Ipak, niti istina propada, niti ulazimo u razdoblje postistine. Štoviše, možemo se i dalje prepirati o pitanju koja je epoha sklonija lažima i lažnim vijestima (fake news). Politika danas nije u težem položaju nego što je bila ranije, niti je u mnogo jednostavnijem položaju u pogledu na istinu. Za politiku istina ostaje potporno tlo i trajno mjerilo za prosuđivanje. Može se raskrivati samo u svojoj pluriperspektivnoj pojavnosti.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i ...etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
Cilj disertacije jest unaprijediti filozofsko i jezično shvaćanje razgovornih implikatura, ali i ukazati na važnu ulogu koju imaju, ili bi trebale imati, u filozofskim granama poput epistemologije i etike. Prva teza koju želim predstaviti vezana je uz ulogu neizravnih pragmatičkih sredstava u epistemičkoj teoriji svjedočanstva. Prema tradicionalnoj slici svjedočanstva, ono se ostvaruje tvrdnjama, dakle doslovnim iskazima lišenim neizravnog informacijskog sloja. Ideja koju predlažem jest ta da se shvaćanje epistemičkog svjedočanstva treba proširiti tako da uključi razgovorne implikature. Takvo je uključivanje opravdano sustavnošću, racionalnošću i konvencionalnošću koje upravljaju njihovom uporabom. Te značajke omogućavaju nam da slušatelje i govornike koji se zaustavljaju na razini onoga što je rečeno, iako relevantni faktori ukazuju na postojanje neizravnog komunikacijskog sloja, odredimo kao nekooperativne, nekompetentne ili pak kao lašce. Uz to, u radu ću razgovornu implikaturu smjestiti u kontekst epistemičke sreće, zalažući se za postojanje komunikacijske sreće s epistemičkim posljedicama. Prema drugoj tezi koju predstavljam, moguće je lagati hotimičnim neistinitim razgovornim implikaturama. U skladu s tim, donosim definiciju laži koja ih uključuje. Prema tradicionalnoj slici, takve su implikature zapravo obmane, oblik stvaranja neistinitih vjerovanja kod slušatelja koji je epistemički i moralno manje štetan od izravnih laži. Temeljno je opravdanje toga stava činjenica da je izravno izražena informacija istinita. U radu osporavam takvu sliku tvrdeći kako se laž ne smije procjenjivati prema svojoj bliskosti onome što je rečeno, već prema namjeri govornika i posljedicama njegova čina. Neizravne laži, to jest one izvedene implikaturama i drugim pragmatičkim sredstvima, zbog njihove verbalne prirode nije moguće kvalitativno odijeliti od tradicionalnih izravnih laži. Radi se o različitim stupnjevima izravnosti, koji zbog postojanja graničnih semantičkih jedinica ne dokazuju da je riječ o različitim pojavama.
The aim of this dissertation is to advance the philosophical and linguistic understanding of conversational implicatures, but also to emphasize the important role they have, or should have, in philosophical fields such as epistemology and ethics.
The first line of argument I want to pursue is linked to the role of indirect pragmatic means in the epistemological theory of testimony. According to the traditional picture testimony is delivered by statements, that is, literal utterances devoid of an indirect informational layer. The idea I want to suggest is that the understanding of epistemic testimony should be broadened to encompass conversational implicatures. This inclusion is justified by their systematic nature, the rationality and conventionalisation that lead their use. These features allow us to consider language users who stop at the level of what is said even though relevant factors point to the existence of an indirect communicational layer as uncooperative, incompetent or as liars. In addition, I will position conversational implicatures in the context of epistemic luck, arguing for the existence of communicational luck with epistemic consequences. According to the second line of thought that I present it is possible to lie with intended false conversational implicatures. In accordance with that, I present a definition of lying that includes them. According to the traditional picture, those kinds of implicatures are in fact cases of misleading, a way of creating false beliefs in the hearer that is epistemically and morally less harmful than direct lies. The main argument for this view rests on the fact that the information conveyed directly is true. In the dissertation I deny such picture claiming that lies should not be evaluated by their proximity to what is said, but by the intention of the speaker and the consequences of his act. Indirect lies, those performed with implicatures and other pragmatic means, can not be qualitatively differentiated from traditional direct lies. Different levels of directness are not enough for the claim that there are two distinct phenomena to consider especially if we acknowledge the existence of border semantic elements.
U Državi Platon je filozofima-kraljevima dopustio “plemenitu laž”. Pritom se radi o “laži” za dobrobit onoga komu se laže, usporedivoj s “medicinskom laži” kojom se liječnik služi za dobrobit ...pacijenta. Ovaj tekst pita – polazeći od Platona – o ulozi “plemenitih laži” u današnjoj politici. Pokazuje se da se takve laži pojavljuju u današnjim demokratskim društvima. Ujedno se “plemenite laži” proglašavaju odgovornima za razaranje demokratskih javnosti i za gubitak političkog povjerenja.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, ODKLJ, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
The Zakat, Infaq, and Sedekah (ZIS) funds hold significant potential in Indonesia for enhancing societal welfare, especially in the educational sector. However, the optimal utilization of these funds ...remains a challenge, with ensuring appropriate and effective usage being the primary concern. Therefore, conducting an in-depth study on the management of ZIS fund utilization in educational programs at the Amil Zakat Institution (LAZ) Nurul Hayat becomes essential to assess its professionalism in managing and distributing funds entrusted by donors. This research adopts a qualitative approach, focusing on LAZ Nurul Hayat in Semarang. Data collection methods involve interviews with LAZ Nurul Hayat officials and documentation based on relevant articles, journals, and research. Data processing encompasses editing, classification, data analysis, and conclusion stages. The findings reveal that LAZ Nurul Hayat has successfully implemented the management of zakat fund utilization, incorporating planning, implementation, monitoring, and evaluation in the educational sector.
This study aims to analyze the implementation of accounting for zakat, infaq, and sadaqah based on PSAK 109 contained in the Amil Zakat Yatim Mandiri Ponorogo as one of the OPZs in Ponorogo. This ...research uses data collection methods observation, documentation, and interviews, through a qualitative-descriptive approach. The data collection method in this study was through interviews informant of Yatim Mandiri Ponorogo to obtain information related to analyze implementation of PSAK 109. The validity test of the data using triangulation techniques. As well as documentation to support credibility in conducting the observation process and interviews conducted by researcher. The application of accounting treatment in the variables of presentation of financial statement in LAZ Yatim Mandiri has been carried out separately which means following the rules of PSAK 109. The implementation of accounting treatment in the disclosure variables for the management of ZIS fund is not following PSAK 109 because LAZ Yatim Mandiri has not yet elaborated CaLK. This research is expected to provide development for LAZ Yatim Mandiri Ponorogo and other LAZs to apply accounting ZIS based on PSAK 109 as a whole.
The amount of benefits of zakat as an instrument of the distribution of income in Islam depends on how the management of zakat conducted by the institutions of Zakat, Infak, and charity Managers ...(ZIS). In Indonesia BAZNAS (Badan Amil Zakat Nasional) and LAZ (Lembaga Amil Zakat) are two institutions that are authorized to manage zakat, but both institutions are not much chosen Muzzaki as a place to pay zakat and prefer to pay zakat through mosques. Compared to the mosque and BAZNAS in Malang, LAZ has been managing ZIS well, creative, and innovative. This research aims to determine the dynamics of the ZIS management conducted by formal zakat institutions consisting of BAZNAS and LAZ, as well as mosques as the institution chosen the majority of Muzakki in paying zakat.
Poverty is one of the complex problems in society. The factor is the low level of public education, giving rise to various social problems, such as unemployment and dropping out of school, such as ...unemployment and dropping out of school. This study aims to determine the effectiveness of the mentoring program in fostering and empowering LAZ Ulil Albab educational scholarship recipients aim to raise the dignity of the underprivileged to be more independent. This type of research is qualitative in a descriptive approach and is field research. Data collection techniques used interviews, observation, and documentation. Data analysis uses data reduction, data presentation, and verification. The theory used in this study uses social exchange theory and compliance theory. The results obtained, the stages in changing the behavior, mindset, and educating the independence of scholarship participants are very effectively carried out by communicators with intensive coaching methods, namely the provision of intensive Islamic material, life skills training, and empowerment of LAZ Ulil Albab scholarship participants in social activities.
PDF
