Korijen filozofskih razmimoilaženja u XIII. stoljeću proizlazi iz dvaju tipova metafizike: metafizike bitka i metafizike bîti, odnosno njihovih dvaju načina poimanja bića. Te dvije vrste metafizike ...karakteriziraju dvije dominantne filozofske škole XIII. stoljeća, dominikansku i franjevačku. Glavni predstavnik dominikanske škole, sveti Toma Akvinski, ujedno je i začetnik metafizike bitka, a franjevačku školu predstavljaju sveti Bonaventura i blaženi Duns Scot s dvjema osnovnim metafizikama bîti. U radu se polazeći od Akvinčeva, Bonaventurina i Duns Scotova načina poimanja bića i njegovih počela izvodi njihov odgovor na šest temeljnih metafizičkih pitanja: Kakva je metafizička struktura bića?, Koja je zadnja zbiljnost bića?, Kako objasniti apsolutnu jednostavnost Božju i složenost stvorenja?, Je li biće analogno ili univočno?, Kako se individualiziraju bîti?U radu se je kroz metafizičku analizu pokušalo pokazati da pozicije franjevačkih mislilaca, iako se zaustavljaju na plićoj razini promatranja bivstvovanja, onoj na kojoj je bivstvovanje po sebi uvijek nekakvo određeno bivstvovanje, ipak uvođenjem pojma postojanja uspijevaju stvoriti model koji uspješno metafizički opisuje stvorenost bića, no ne uspijevaju izreći stvarnu metafizičku strukturu bića, dok se metafizika bitka svetoga Tome Akvinskog prepoznaje kao ona metafizika koja zahvaća i izriče „jest“ bića u svojoj izvornosti te tako istinski objašnjava metafizičku strukturu bića.
The root of philosophical disagreements in the 13th century arises from two types of metaphysics: the metaphysics of essence and the metaphysics of being, that is, their two ways of understanding being. These two types of metaphysics characterize the two dominant philosophical schools of the 13th century, Dominican and Franciscan. The main representative of the Dominican school is Saint Thomas Aquinas, withal the originator of the metaphysics of being, and the Franciscan school is represented by Saint Bonaventure and Blessed Duns Scotus with two basic metaphysics of essence. Starting from Aquinas, Bonaventure and Duns Scotus' way of understanding being and its beginnings, the paper derives their answer to six basic metaphysical questions: What is the metaphysical structure of being like? What is the ultimate reality of being? How to explain the absolute simplicity of God and the complexity of the created? Is being analogous or univocal? How are essences individualized?The paper tried to show through a metaphysical analysis that the positions of the Franciscan thinkers, although they stop at a shallower level of observation of being, the one where being in itself is always some kind of specified being; nevertheless, by introducing the concept of existence, they manage to create a model that successfully metaphysically describes the creation of being. But the Franciscan thinkers fail to express the real metaphysical structure of being, while the metaphysics of being of St. Thomas Aquinas is recognized as the metaphysics that grasps and expresses the existence of being in its originality and thus truly explains the metaphysical structure of being.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
U radu je iznesen povijesni prikaz metafizika uma od Aristotela do svetog Tome Akvinskog. Sve te metafizike uma predstavljaju, kako je nedvojbeno pokazano, razradu općih metafizičkih počela dotičnih ...autora primijenjenu na ljudsku dušu, a čija je bitna vlastitost sposobnost umnog spoznavanja koja ne može biti plod samo tjelesnih organa, kao što je Aristotel ustvrdio.Budući da u svih autora opća metafizička počela u bitnome izražavaju njihove svjetonazore, posljedično je i poimanje uma i duše ovisno o dotičnim svjetonazorima. Tako, filozofi antike čiji svjetonazor nije uključivao pojam stvaranja nisu uspjeli objasniti nastajanje i osobnu besmrtnost duše. Nadalje, filozofi islama čiji svjetonazor pripisuje svako djelovanje u kategorijalnom redu Bogu, nisu uspjeli objasniti kako je ljudsko umno shvaćanje vlastiti umni čin svakog pojedinog čovjeka, a što je nužno kako slijedi iz Aristotelovih argumenata. Konačno, kršćanski filozofi čiji je svjetonazor baštinio pojam stvaranja i priznavao relativnu autonomiju stvorenja, uspjeli su filozofski objasniti kako porijeklo i besmrtnost svake pojedinačne duše, tako i njeno individualno umno djelovanje.Dvije kršćanske metafizike trinaestog stoljeća, jedna metafizika bîti svetoga Bonaventure i druga metafizika bitka svetog Tome Akvinskog, posljedično su formirale i dvije kršćanske metafizike duše i uma: onu Serafskog naučitelja koja zbog univerzalnog hilemorfizma nije uspjela opisati nematerijalnost uma, koju je nužno potvrditi slijedom Aristotelovih argumenata, te onu Anđeoskog naučitelja, jedinu do početka četrnaestog stoljeća, koja je u skladu s Aristotelovim argumentima za nematerijalnost uma uspjela argumentirano opisati individualno porijeklo i nepropadljivost duše.
This paper presents historical account of the metaphysics of mind from Aristotle to St. Thomas Aquinas. All these metaphysics of mind represent, as has been undoubtedly shown, elaboration of general metaphysical principles of respective authors applied to the human soul, whose essential singularity is the ability of mental cognition, which cannot solely be the fruit of bodily organs, as Aristotle asserted.Since the mentioned general metaphysical principles, featured and present in all authors of this period, essentially express their worldviews (Weltanschauung), consequently the notion of mind and soul also depends on the respective worldviews. Thus, the philosophers of antiquity, whose worldview did not include the concept of creation, failed to explain the creation and individual immortality of the soul. Furthermore, the philosophers of Islam, whose worldview attributes every action in categorical order to God, failed to explain that human mental understanding is a mental act of each individual person, which is necessary, as follows from Aristotle's arguments. Finally, Christian philosophers, whose worldview contained the concept of creation and acknowledged the relative autonomy of creatures, were able to philosophically explain both the origin and immortality of each individual soul, as well as its individual mental activity.Two Christian metaphysics of the thirteenth century, one metaphysics of essence (essentia) of St. Bonaventure and the other metaphysics of act of being (esse) of St. Thomas Aquinas, consequently formed two Christian metaphysics of the soul and mind. The first one was of the Seraphic teacher which, due to universal hylemorphism, failed to describe the immateriality of the mind, which must be confirmed following Aristotle's arguments. The second one was of the Angelic teacher, the only one until the beginning of the fourteenth century, which, in accordance with Aristotle's arguments for immateriality of the mind, managed to describe the individual origin and incorruptibility of the soul in an argumentative manner.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Raymond Devos je vedno veljal za izjemnega komika, za genija francoskega jezika in za tistega, ki je kljub temu, da je bil zgolj komik, segal po najvišjih vršacih duha. Njegov nadrealistični svet je ...ljudi spravljal v smeh. Ta moč mu je ostala še danes. Kot pri precej komikih pa ima tudi njihov humor, ki ga navdihuje resničnost, pogosto bolj univerzalno ali osebno sporočilo. V tem članku bomo zato poskušali predstaviti malo znan vidik Devosa, ki se odraža v nekaterih skečih. Čeprav je v svojih tezah videti kot nihilist, se v njih skriva sklicevanje na različne filozofije ali miselne šole. Zato bomo s pomočjo elementov iz njegovega življenja poskušali najti krščansko versko sporočilo, ki se skriva za duhovitim humorjem.
U ovom se znanstvenom doprinosu analiziraju nastanak i razvoj spekulativnih postavaka neobonaventurizma, filozofijskog pravca uspostavljenog na talijanskoj akademskoj sceni dvadesetog stoljeća te još ...i danas afirmiranog ponajprije na Katedri za teorijsku filozofiju Sveučilišta u Perugii. Uzimaju se pritom u obzir svi relevantni faktori utjecaja na doktrinu, a posebna se pažnja posvećuje reinterpretaciji i filozofijskoj nadopuni nativnog mu kritičkog ontologizma iz kojeg novi bonaventurizam nastaje kao njegova kritičko-asketska inačica. U radu se detaljno razlažu temeljni pojmovi škole, navode akademski profili eksponenata doktrine, kao i identitetne odrednice okruženja augustinovski i franjevački deklinirane regije Umbrije u kojoj je Sveučilište u Perugii prihvatilo, promoviralo i naposljetku dodatno obogatilo takvo filozofijsko učenje u mreži suvremenih i pretežito ateistički i agnostički orijentiranih filozofijskih opredjeljenja u kontekstu suvremene spekulacije na tu temu.
The article analyses the emergence and development of speculative premisses of neobonaventurianism, a philosophical movement that has been established in the Italian academic scene in the twentieth century and is still promoted, especially at the Chair of Theoretic Philosophy of the University of Perugia. The author takes into account all relevant factors that influenced the doctrine, while paying special attention to reinterpretation and philosophical addendum to critical ontologism that is native to that doctrine and from which the new bonaventurianism emerges as its critical-ascetic version. The article describes in detail the fundamental concepts of the school, lists academic profiles of its proponents, as well as identity determinants of the environment of an Augustinian and Franciscan characterised region of Umbria in which the University of Perugia accepted, promoted, and finally additionally enriched this philosophical doctrine within the network of contemporary and mainly atheistically and agnostically oriented philosophical allegiances in the context of contemporary speculations about this topic.
Ontološki status živali Tadej Pirc; Medina Baskar Weber
Ars & humanitas,
07/2021, Volume:
15, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
V članku pretresava temelje prevladujoče težnje filozofije po izključitvi živali iz ontologije ter podvomiva v predpostavke o domnevni drugačnosti in superiornosti ljudi. Ontološki status živali ...preučiva od začetkov zahodne filozofije do pomembnih premikov v miselnosti na tem področju v 20. stoletju, začenši s Heideggerjevim metafizičnim obratom od biti-pri-zavesti do uprostorjene tubiti. Posebno pozornost posvetiva Derridaju, ki se je izčrpno ukvarjal z vprašanjem živali in s svojim drugačnim diskurzom v razpravo vnesel nove možnosti alternativnega mišljenja ontologije živali. Tematike živali se lotevava z ontološkega vidika ter rešitve iščeva v rekonceptualizaciji ontološke strukture in ne zgolj skozi prizmo etike. Enega izmed možnih pristopov k problemu odkrivava v Deleuzovi diferencialni ontologiji, ki v nasprotju z esencialistično vzpostavlja heterogeno in nehierarhično ontološko celoto.
Anamnetični um Hedžet Tóth, Cvetka
Ars & humanitas,
12/2018, Volume:
12, Issue:
2
Journal Article
Peer reviewed
Open access
V zgodovini je bilo ogromno trpljenja in teorija je dolžna spregovoriti o njem; vsekakor je sramota zamolčevati to, kar pooseblja Auschwitz, namreč industrijo smrti – sramoto, za katero je ...soodgovorna tudi zahodna kultura, svari nemški filozof Theodor W. Adorno (1903−1969) v vseh svojih delih, pisanih po drugi svetovni vojni. Kako se soočiti z bolečino Auschwitza, zaradi česar je ranjena tudi večnost in ko je bila med drugim posamezniku kratena pravica do individualne smrti? Torej: kako negovati zgodovinski spomin, anamnetični um, um, ki ne pozablja, tj. mnemosyne po Adornu. Izgovarjati trpljenje, kazati nanj, biti solidaren z njim ni isto kot trpljenje poveličevati. Članek analizira Adornove nazore o tem, kako se je življenje ljudi po tej strašni izkušnji kolektivne smrti spremenilo in nam izoblikovalo celo nov kategorični imperativ, novo nujno obliko za preživetje: »Hitler je ljudem v stanju njihove nesvobode vsilil nov kategorični imperativ: njihovo mišljenje in ravnanje urediti tako, da se Auschwitz ne more ponoviti, da se ne more zgoditi nič podobnega.« Novega kategoričnega imperativa idealizem po Adornovi presoji ni zmožen udejanjiti.
Iako ne postoji veliki spor oko toga mijenjaju li događaji s vremenom svoj ontološki status, pitanje koje je podijelilo suvremene filozofe tiče se problema tzv. prestanka postojanja, koji se fokusira ...na razrješavanja dvojbe prestaje li išta doista postojati ili ne. U ovom će radu biti ukazano na stajalište oba smjera mišljenja – temporalizma (koji zastupa da je prestanak postojanja stvaran događaj) i atemporalizma (koji zagovara da je ovakav stav proizvod lošeg razumijevanja vremena). Kao reprezentativnom primjeru sukoba mišljenja između ta dva pristupa danom problemu, pozornost će biti posvećena raspravi između J. D. Kiernan-Lewisa i N. Oaklandera, koja je za glavni povod imala utvrđivanje ispravnog tumačenja kritike koju je Arthur Prior uputio atemporalistima.
Straipsnyje aptariami Algio Mickūno eroso filosofijos teiginiai, daugiausia išplėtoti knygoje „Summa Erotica“. Eroso tema yra integrali Mickūno ilgą laiką plėtojamos kosmologinės problematikos, ...glaudžiai susijusios su Vakarų moderniosios ontologijos ir joje aptinkamų subjekto, tikrovės, laiko, substancijos etc. sąvokų kritika, dalis. Eroso fenomeno aptarimas Mickūno filosofijoje yra neatsiejamas nuo pastangos išvaduoti erosą iš dualistinės metafizikos, nulemiančios vienokį ar kitokį eroso redukavimą – jo išjuslinimą arba sudaiktinimą – ir neleidžiančios patirti jo visa apimančios kosminės duoties. Erosas turėtų būti suprastas kaip visos aplinkos apsuptis, kuri pati savaime neturi jokių savybių ir ypatybių, bet suteikia išraiškos ir gyvybingumo visoms kitoms plotmėms. Gyvenamo kūno analize grindžiama tiesioginė išraiškos patirtis leidžia išryškinti erotinio troškimo vientisumą bei jo pasauliškumą. Būdamas bet kokios išraiškos sąlyga, suteikdamas gyvybingumo visoms kitoms plotmėms, erosas pats savaime neturi kito šaltinio. Jis pasireiškia kaip perteklinė, tik savęs ieškanti energija, neturinti jokios krypties ir tikslo. Eroso kaip kosminės duoties analizė Mickūno filosofijoje užklausia Vakarų kultūrai lemtingas Platono ir Freudo eroso sampratas ir remiantis kitų gyvenamųjų pasaulių patirtimi atveria galimybę kalbėti apie erosą anapus idealizacijos, frustracijos ir sublimacijos terminų.
Kršćanski doprinos suvremenoj kulturi u svjetlu Drugog vatikanskog koncila može se okarakterizirati mudrosnim pristupom. Određujući glavne prepreke ili zamke trenutne kulturne situacije, kako je ...Bernhard Welte izvijestio u smislu „ne-biti“ (unwesen), ovaj rad predlaže oporavak mudrosti kao krajnjeg horizonta ljudskih aktivnosti. Ovaj se pristup može razviti na tri načina, u skladu s Akvinčevim karakteristikama mudrosti: proširenjem perspektiva, uređenjem velike slike i degustacijom što se sastoji od popravljanja iskrivljenog ukusa stvari. Konačno, predlažu se mogući zaključci za kršćansku prisutnost u svijetu.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Apie tobulybę Karsavinas, Levas
Problemos,
10/2014, Volume:
46
Journal Article
Open access
Publikuojamas L. Karsavino lageryje rašytas rankraštis, kuriame nagrinėjami žmogaus subjektyviosios būties, mąstymo ir pažinimo, būties sąrangos, tobulos ir netobulos būties ir kiti klausimai. ...Aptariama Nikolajaus Kuziečio metafizika, ypač aukščiausias būties sluoksnis – priešybių sutapimo būtis. Tobulybė apibrėžiama kaip visa to, kas yra, buvo, bus ar gali būti, pilnatis. Tai visa ko vienybė, kuri aprėpia ir suturi visą būtį. Tobulybė juda, nes judėjimas yra būtis, be jo negali būti gyvenimo. Nagrinėjamas laiko ontologinis statusas: kadangi judančioji tobulybė yra laikinis (arba steigiąs laikiškumą) vyksmas, kur momentai vienas po kito atsiranda ir išnyksta, tai ramioji tobulybė turi būti visalaikinė. Šis visalaikiškumas atsispindi ir mūsų netobuloje būtyje. Keliamas klausimas, ar tobulybė savyje apima tobulėjančią būtį. Teigiama, kad tobuloji būtis turi savyje tobulėjantį netobulumą: tobulėdama, pilnatimi tapdama, Dievo iš nieko kuriamoji būtis tuo pat metu vienijasi su Dievu ir dievėja, virsta Dievu vietoj Jo, mirštančio dėl jos. Žmogus Kristuje susitinka su kuriančiuoju netobulą būtį kaip tobulėjimo priemonę ir ima dalyvauti Dievo kūryboje.
PDF
