Glavno je pitanje kako je nastala moderna znanost. Zapadno samopoimanje, zapadni odnos spram vlastite prošlosti i usmjerenost prema budućnosti u bitnome su se izmijenili u trenutku kad su se ...spoznajne vrijednosti počele oblikovati oko nove vrijednosti znanosti. Ne radi se o tome da je pojava novovjekovne znanosti uvela nove - znanstvene - vrijednosti u već postojeće pregnuće oko razumijevanja svijeta i našeg položaja u njemu, već je ona potpuno transformirala to bavljenje, redefinirajući metode i ciljeve istraživanja. Dakle, kako je došlo do te kolosalne i sveprožimajuće promjene paradigme? U ovom radu ocrtavam samo jedan aspekt tog ključnog događaja, tj. renesansnu kritiku Aristotela i aristotelizma. Pritom ne ulazim u pojedinačne analize specifičnih problema, već naznačujem smjerove i pregnuća kako su neki istaknuti renesansni filozofi kritizirali aristotelovsko-skolastičku filozofiju.
Full text
Available for:
DOBA, IZUM, KILJ, NUK, PILJ, PNG, SAZU, UILJ, UKNU, UL, UM, UPUK
Autor u radu istražuje teološko-povijesna ishodišta takozvane nove religije. Polazište autorovih istraživanja čine socioreligijske i religiološke analize suvremenog religijskog fenomena koje je iznio ...Željko Mardešić u svom kapitalnom i postumno objavljenom djelu Rascjep u svetome (2007). Autor u ovom radu polazi od premise da je Mardešić uspješno prikazao nastanak takozvane nove religije na krilima trećega vala razvoja moderne znanosti koji je neočekivano iznjedrio jednu novu, upravo alternativnu znanost. Ta alternativna znanost se intimno vezuje za suvremena religijska gibanja, a osobito za suvremena egzistencijalna iskustva duhovnosti i religioznosti, tvoreći jednu sinkretističku religijsku pojavu koju Mardešić naziva nova religija, odnosno religijska znanost ili znanstvena religija. No, autor u radu također polazi od premise da takozvana nova religija nije nastala odjednom, nego da njezina pojava duguje ranijim pokušajima odgovora na pitanje o istini. Zbog toga autor u radu poduzima istraživanje teološko-povijesnih ishodišta nove religije te slijedom tih istraživanja nastoji pokazati da Mardešićevo tumačenje nove religije nije ni nategnuto ni neumjesno, nego da je sasvim logično, jer autorova istraživanja potvrđuju da nova religija nastaje na tlu promašaja iz ranijih povijesnih odgovora na pitanje o odnosu religijske i znanstvene istine. Autor u radu potvrđuje Mardešićevu tezu da se suvremeni susret religijske i znanstvene istine odvija na alternativnom kolosijeku koji, neovisno o službenim očekivanjima, stvara pogodne uvjete za povezivanje disparatnih elemenata u jednu jedinstvenu sinkretističku tvorbu zvanu nova religija. Autor u radu iznosi također argumente o novom - dijaloškom - odnosu Crkve i znanosti. Međutim, autor istovremeno dokazuje da koliko god se tu radilo o nužnom i poželjnom zaokretu u odnosu Crkve i moderne znanosti, ipak je to dokaz povijesnog neuspjeha u njihovom međusobnom odnosu, činjenica koja je dala veliki, a možda čak i presudni doprinos u nastanku i širenju upravo nove religije na zapadnoj - kršćanskoj - hemisferi.
Moj rad u vezi s Vicovom misli polazi od stajališta da sveukupna zapadna filozofska misao – kao uostalom i religija i moderna znanost – predstavlja proizvod čovjekovog obrambenog mehanizma protiv ...straha od smrti kao sveopćeg ništavila, odnosno kao obrana od evidentnosti da stvari izlaze iz ničega u kojem se, na kraju egzistencijalnog ciklusa, neminovno i vraćaju. Riječ je o evidentnosti koju je starogrčka filozofija prva evocirala i prikazala.
U sklopu tog općeg filozofskog obrambenog mehanizma i Vicova »Nova znanost« promatrana je kao još jedan pokušaj da se u kaotičnost još neuređenih društvenih činjenica uvede određeni epistemski red, tako da se fenomenološka zbilja obuhvati u jednom racionalnom totalitetu koji će ljudskom biću pružati sigurnost.
U tom smislu, Vicova filozofija, a posebice njegovo glavno djelo Načela nove znanosti, zauzima posebno mjesto unutar zapadne filozofske tradicije, jer u sebi sadržava i ujedinjuje dvije važne komponente europske misli koje će se u moderno doba razvijati u različitim pravcima. Misli se, s jedne strane, na filozofsku misao koja će svoj vrhunac dostići u Hegelovoj sistematizaciji zapadne filozofske misli i, s druge strane, na modernu znanost koja će, u svojoj sve većoj specijalizaciji u sve partikularnije znanstvene discipline i parcijalizaciji same stvarnosti, istinu identificirati s djelotvornošću proučavanih činjenica, ostavljajući po strani apstraktnu, epistemsku istinu filozofije.
Doprinos poduzima gotovo nemoguću misiju. Ta je spoznaja već razvidna iz ambicioznog naslova doprinosa »Mogućnosti i granice suvremene znanosti«. U tom smislu su potrebna neka jasna razgraničenja, a ...najvažnije se tiče teologijskog pristupa u obradi ove teme. U tu je svrhu doprinos podijeljen u šest zasebnih, ali međuovisnih paragrafa koji, slijedeći unutarnju logiku izlaganja, pokušavaju ponuditi jedan sintetički prikaz povijesnog i suvremenog problema granica i mogućnosti znanosti s dodatnim tematskim i sadržajnim razgraničenjima i pojašnjenjima. U prvom dijelu autor ističe polazište svojih promišljanja, a to je koncilska sinteza stanja duha i svijesti suvremenoga svijeta i čovjeka. U drugom dijelu autor poduzima korake u smjeru dokazivanja istinitosti jednog povijesnog, ali i doktrinarnog paradoksa, gledajući iz suvremene perspektive, a to je kršćansko ishodište moderne znanosti zajedno s nužnim biblijskim i teološkim pojašnjenjima. Imajući na umu taj paradoks, autor u trećem dijelu doprinosa daje vlastitu analizu Akvinčevog nauka o znanosti i autonomiji, ali to čini u svjetlu novijega crkvenoga nauka. Razlog tome leži u htijenju da se pokaže kako novovjekovni nesporazumi između Crkve i njezine teologije, s jedne, te netom rođene moderne znanosti, s druge strane, nisu u početku bili motivirani ni autentično vjerskim ni znanstvenim, nego većinom društvenim, institucionalnim i političkim razlozima. Posljedično, autor u četvrtom dijelu doprinosa pokušava pokazati da noviji crkveni i teološki nauk o autonomiji stvorenoga svijeta i o dužnoj autonomiji pojedinačnih znanosti i umjetnosti nije nekakva nova objava, nego je samo ispravno i kontekstualno tumačenje i razumijevanje poruke već sadržane u Objavi, a koju je već bio shvatio sv. Toma u govoru o znanstvenosti teologije i autonomiji drugih znanosti. Peti dio doprinosa bavi se realnim mogućnostima suvremene znanosti u svjetlu čitavog niza ozbiljnih i zabrinjavajućih problemskih izazova. Utoliko se otvara prostor za lakše i suvislije razlikovanje između čiste i primijenjene znanosti, a što posebno dolazi do izražaja u šestom dijelu doprinosa u kojemu autor daje neka načelna, epistemološka pojašnjenja u etičkom vrednovanju znanosti i znanstvene djelatnosti.
Prilog razmatra odgovore na neka pitanja u Slovenskom javnom mnijenju 2000/2 i to: odnos spram prirode, spram boga, spram evolucijske teze o porijeklu čovjeka, spram ekološke svemoći moderne ...znanosti, spram prioriteta ekoloških vrijednosti te spram odnosa između modernog načina života i degradacije okoliša. Uspostava vlastite države poslije raspada Jugoslavije predstavlja za Sloveniju novi politički, ekonomski i zakonodavni okvir rješavanja ekoloških problema. Slovenci misle da će od jedanaest područja ekološka djelatnost pristupom u Evropsku Uniju najviše profitirati.
U odnosu spram prirode Slovencima je najprihvatljivija tvrdnja, da je priroda doduše važna, ali nije niti duhovna, niti sveta (42,8%). Varijabla vjerovanja pri nekim odgovorima je statistički značajna, iako je njen utjecaj kadkad teško ili gotovo nemoguće objasniti. Da se suviše vjeruje u znanost, a premalo osjećajem i vjerovanjem, slaže se 42,7% anketiranih. Iako je neupućenost javnosti ponegdje zaprepašćujuća, to ipak ne smije biti opravdanje za to da se nju isključi iz rješavanja ekoloških problema. Treba uvažavati lokalno znanje ljudi. Danas je znanost i njena uporaba dosegla takav razvojni stupanj da aksiom, da je znanje uvijek bolje od nezanja, postaje upitan. Prevladava neslaganje s tvrdnjom, da će moderna znanost riješiti sve ekološke probleme, bez da će trebati mijenjati sam način života. U mnogih odgovora očita je antropocentrička proekološka paradigma.
