U pristupima istraživanju metafore postoji izvesna mera neujednačenosti, jer se u merenju koriste različite tehnike i zadaci, vrste instrumenata i draži. Cilj ovog istraživanja je formiranje ...normiranog korpusa metafora na srpskom jezičku koji bi bio od pomoći istraživačima u budućim psiholingvističkim poduhvatima. U radu se normira 55 književnih i 55 neknjiževnih metafora u obliku A je B u odnosu na sledeće osobine: metaforičnost, kvalitet, pogodnost izvora da opiše cilj, stepen poznatosti, razumljivost, sličnost izvora cilju i broj interpretacija. Uz obezbeđivanje normiranog korpusa, analize pokazuju pouzdane skale za svaku od dimenzija i značajne korelacije između njih.
Metaphor research approaches exhibit a certain degree of inconsistency, as they involve different techniques, tasks, instruments, and stimuli. The aim of the present study is to establish a normed corpus of metaphors in Serbian that could be of use to researchers in the future psycholinguistic endeavours. A total of 55 literary and 55 nonliterary metaphors in the A is B form were normed with regards to their features, and these include metaphoricity, quality/goodness, aptness, familiarity, comprehensibility, source-target similarity and number of interpretations. Along with establishing the normed corpus, the analyses have shown that each dimension scale was reliable, and that the correlations among the dimensions were significant.
Opće pravilo o kažnjavanju i kažnjivosti pokušaja kaznenog djela zasebno je normirano u okviru materijalnog kaznenog zakonika, koji istovremeno propisuje i brojne slučajeve posebnog kažnjavanja ...pokušaja, onda kada nije moguće primijeniti osnovno pravilo koje se oslanja na zapriječenu kaznu za pojedino kazneno djelo.
Posebno pravno pravilo o kažnjivosti pokušaja normirano je kroz odrednicu „ako zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj“.
U ovome radu autor detaljno prikazuje i raščlanjuje sve posebne pojavne oblike kažnjivosti pokušaja, utvrđujući njihovu zastupljenost, katalog u hrvatskom kaznenom zakonodavstvu, uspoređujući težine izvorno zapriječenih kazni za pojedino kazneno djelo za koje je iznimno kažnjiv pokušaj i analizirajući njihovu zastupljenost po svakom pojedinom dijelu kaznenog zakonika.
Zaključno se ističe kako se zakonodavac odlučio posebno kažnjavati pokušaj i kod kaznenih djela iz domene tzv. bagatelnog kriminaliteta, sa zapriječenom kaznom zatvora do jedne godine, uz brojna kaznena djela sa zapriječenom kaznom zatvora do tri godine, što ukazuje na opravdanost zakonodavnog rješenja da je neophodno inkriminirati posebne slučajeve kada pokušaj kaznenog djela mora biti kažnjen, iako se nalaze izvan domašaja općeg pravila o kažnjivosti pokušaja.
The general rule on the punishment and culpability attempted criminal offense is separately regulated under the substantive criminal code, which prescribes the same time and the number of cases of a special punishment of attempts, in cases where it is not possible to apply a basic rule, which relies on a prescribed punishment for a particular criminal offense.
Legal rule of culpability attempts is regulated through the guideline of “when the law expressly prescribes punishment for the attempt.”
In this paper, the author shows in detail and analyzes all the special forms of criminality attempts, determining their representation, a catalog in Croatian criminal law, comparing the weight originally prescribed for a particular criminal offense which is extremely punishable attempt and analyzing their representation by each of the Penal Code.
Finally, it points out that the legislator decided to specifically punish attempt and for crimes in the domain of so-called bargain crime, with a prescribed prison sentence of up to one year, with a number of offenses with a prescribed prison sentence of up to three years, which indicates that the legislative solution that is necessary to incriminate special cases when the attempt of a crime must be punished, even if they are beyond the reach of the general rule the criminality of attempts.
Taking into account the fact that, throughout history, certain artworks have been considered as “worth of watching” (according to the Greek etymon ἀξιοϑέατος / aksioteatos), preservation, or ...theorizing, while others were not, one is led to investigate the various types of evaluative descriptions. Those artworks that are more valuable than others, or simply valuable in themselves on the basis of rather specific features, have always represented the paradigmatic model for the evaluator, thus revealing the identitary nature of value as different from one epoch to another. Our aim has been to discern, with regard to this starting point, the way in which the process of evaluating artworks fits the general matrix of the universal theory of value, with its clearly distinguished levels of evaluation, beginning with value descriptions, continuing through the features of evaluation or abstract qualities of values extracted from these descriptions, and ending with value norms or systems of accepted generalizations in evaluation. Value standpoints in such an evaluation matrix represent dispositions or preferences in procedures, which reflect the norms or signifying concepts of the time. Corresponding procedures, or applications of the hierarchicized signification of artworks, are manifested in all known forms of artwork assessment: attribution, institutionalization, and setting of priorities in terms of exhibition, conservation, acquisition, restoration, and so on. Research in the history of European art-historical ideas has corroborated the hypothesis that, prior to the late 18th century, clear normative patterns were applied when it came to the evaluation of artworks. However, with the emergence of early Romanticism, this could no longer be done in the traditional way. Before the period in question, visual art was created (regardless of some stylistic discrepancies between individual authors) and classified according to well-defined thematic areas and functions. Such qualifications made it possible to distinguish clearly between major stylistic periods, creating the impression of development regardless of the later evaluative classifications of individual cycles in historical production thus understood. A comparison between the axiological matrix and the features of individual historical periods has revealed, on the one hand, a stable relationship between the functionally nomological features of artistic productions and the cultural instrumentalizations of art, and on the other a stable relationship between the overtly semantic conceptualizations in the epoch of modernism and the ostensibly structural mode of artistic expression. In the postmodern period, all that was once understood as the stylistic language of form, or the autonomy of the artefact, has been transformed in the evasive media multiplication of the postindustrial epoch into a whole series of reproductive languages, replicas, transfers, copies, or simulacra, and forced into a relationship of permanent detachment with regard to the “original” (source). Thus, instead of an artwork in context, the context itself is now presented as an artwork, structured all over again according to some of the possible principles in the theoretical choice of interpretation. The impossibility of defining precisely the boundaries of the medium, and its increasing dematerialization, have made it more difficult to apply universal evaluative criteria to a particular artwork, which has led to a conflict between cultural evaluation and the subjection of experience to the semantic functions of evaluations. Nevertheless, recent research on perception in the field of neuroscience has indicated that the sensory perception of the external world and the assignation of meaning to those perceptions indeed happen simultaneously, and that these processes cannot take place separated from one another. The conclusion shows that the modern evaluation conflicts are largely a consequence of an irreversible and entropic state of culture in the 21st century. We should therefore aim at a revision, not so much of the hitherto accepted and standardized values, but rather of the present systems of evaluation and the ensuing evaluative descriptions of art.
Medicinska je terminologija osnovni instrument prenošenja informacija između liječnika i pacijenata, ali i među samim liječnicima. Svaka terminologija, pa tako i medicinska, teži standardizaciji
koja ...podrazumijeva usklađivanje prema načelu jednoznačnosti,
sustavnosti i uklopljenosti u hrvatski jezični sustav. Stoga pri stvaranju nazivlja neke struke treba voditi računa o određenim zakonitostima, odnosno načelima. U medicinskoj se komunikaciji
rabe normirani nazivi, ali i ad hoc stvoreni nazivi koji su rezultat
imenovanja nekoga novog pojma, pojave ili predmeta. Radi sređivanja strukovnoga nazivlja pokrenut je projekt Struna. Do danas
je normirano pet nazivlja iz područja biomedicine (anatomije,
fiziologije, oftalmologije, farmakologije i stomatologije). Terminologije ostalih grana i dalje su izazov stručnjacima-liječnicima
iz toga područja i lingvistima. No u svakodnevnoj se komunikaciji bilježi raskorak između propisanih – normiranih naziva
i nenormiranih koji su u učestaloj uporabi. Terminološka načela, proizišla iz opće terminološke teorije, uzrokuju terminološke
dvojbe stručnjacima, laicima i prevoditeljima. Cilj je ovoga rada
istražiti terminološka kolebanja koja su svakodnevno prisutna u
medicinskome jeziku. Ovo korpusno istraživanje ponudit će rješenja za terminološke dvojbe i kolebanja zabilježena u medicinskoj
publicistici i komunikaciji. Građa za istraživanje prikupljana je
ručno, a terminološke su jedinice bilježene u kontekstu uporabe,
u kojemu se utvrđuje značenje i mjesto u pojmovnome sustavu.
Korpus su činile medicinske publikacije: knjige (2), stručno-znanstveni časopisi (4), stručno-popularni časopisi (2), dnevni tisak
(1) te informativni televizijski program. U radu je dan teorijski
okvir koji će poslužiti kao temelj analize. Istraživanje je pokazalo da opća terminološka načela nisu apsolutno prihvatljiva za
sve struke. U medicinskoj je terminologiji uporaba stranih naziva
učestala kao i internacionalizama koje ne bi trebalo mijenjati domaćim istovrijednicama. Iako su prema općoj terminološkoj teoriji
nepoželjne u nazivlju, sinonimija i polisemija u medicinskome nazivlju neizbježne su. Uzimajući u obzir višefunkcionalnost jezika te različite komunikacijske
situacije, njihova je uporaba jasno razgraničena. S obzirom na dinamičnost jezika veza između
pojma i naziva nije neraskidiva jer se značenja mijenjaju i proširuju.
Ključne riječi: medicinski jezik; medicinska terminologija; normiranje jezika; terminološka načela.
Neki suvremeni problemi terminografije Дубичинский, Владимир
Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
10/2020, Volume:
46, Issue:
2
Journal Article
Open access
U radu se navodi niz problema kojima se danas bavi terminografija – sintetička znanost o teoriji i praksi izrade terminoloških rječnika. Govori se o ovim pitanjima: najčešći problemi moderne ...terminografske teorije, osnovni tipovi, faze i zahtjevi koji se odnose na izradu terminoloških rječnika, abecediranje, abecedno smještanje i ideografsko načelo stvaranja rječnika, normiranje nazivlja kao terminografska djelatnost, didaktička terminografija, uporaba računala u terminografiji itd.
U ovom se prilogu raspravlja o povijesnim početcima svjesno planiranoga normiranja hrvatskoga jezika na osnovi najbolje razumljivoga i najšire govorenoga štokavskoga dijalekta (status and corpus ...planning hrvatskoga jezika). To se dogodilo slijedom odluka Tridentskoga sabora (1545.-1563.), kada su kao prototipovi uvedene revidirane latinske liturgijske i paraliturgijske knjige za opću Crkvu, pa su stoga morali biti tiskani i najnužniji priručnici za katolike u Iliriku na njihovu jeziku, prije svega katekizmi i lekcionari, a potom časoslov i propovijedi, tim prije što je uskoro (1582.) bio uveden i novi, gregorijanski kalendar.
Potraga za jednim općim jezikom (lingua generalis) bila je i zbog toga nužna jer su – slično situacijama po cijelom svijetu gdje su djelovali katolički misionari – brojni dijalekti morali biti “natkriveni” jednim zajedničkim književnim jezikom, pa je misionarska lingvistika, a naravno i skupoća tiska u ono vrijeme, i onako tražila, gdje god je postojala relativna srodnost i razumljivost dijalekata, jedinstvenu jezičnu i pravopisnu normu u tiskovinama.
Kompleksni dijalektološki zemljovid u Iliriku uvelike je strukturalno nalikovao onomu u Italiji, zbog čega su tadašnji Hrvati zaduženi za traženje jezičnoga rješenja – što je dosada ostalo neopaženo – slijedili teorijski pristup i praktična rješenja koja je već nudila Accademia della Crusca (1583.) pri stvaranju općega književnoga jezika u Italiji, koja su potom brižno studirali i kopirali. Prvi su se hrvatski rječnici, kao i brojna druga djela, stoga orijentirali, kako autor to ovdje dokumentira, prema jezičnom idealu Akademije Crusca (najljepši dijalekt, “prosijani”, tj. čisti rječnik/jezik), odnosno prema poznatoj normi ostvarenoj u njezinu Vocabolariju (1612.). Prvi moderni rječnik hrvatskoga jezika (Jakov Mikalja, Blago jezika slovinskoga, Ancona, 1649./1651.) slijedio je stoga na osnovi brojnih dotada objavljenih i rukopisnih hrvatskih djela kao i “najljepšega dijalekta” ne samo izrijekom načelo Akademije Crusca, nego je najkasnije s njime određen status i usmjeren korpus hrvatskoga književnoga jezika (status and corpus planning), dakle skoro na isti način kako je to u slučaju talijanskoga jezika postigao Vocabolario degli Accademici della Crusca (1612.). Zajedno s brojnim već objavljenim djelima za opću uporabu, prvom hrvatskom gramatikom, a i kasnijom leksikografijom koja je slijedila već trasirani put, daljnje natkrivanje (Überdachung), odnosno ujedinjenje svih hrvatskih dijalekata (unio dialectorum) pri stvaranju jednoga općega književnoga hrvatskoga jezika na osnovi štokavskoga dijalekta i odnosne književnosti, išlo je svojim logičkim putom.
Izrada Hrvatske nacionalne bibliografije proizlazi iz zakonske obaveze i jedinstvene uloge Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Hrvatska retrospektivna bibliografija knjiga, kao dio hrvatske ...nacionalne bibliografije, sabire, vrednuje, odabire, sadržajno analizira i opisuje tiskane hrvatske knjige po jezičnom, nacionalnom, teritorijalnom i predmetnom načelu, od početka tiska (1483.) do granice s tekućom bibliografijom knjiga (1990). Knjige u elektroničkoj retrospektivnoj bibliografiji okupljene su u višegodišnje sveske, počevši od 1835. do 1990. godine, a uz njih se navode i kazala autora, naslova, nakladnika i predmeta. Kazalo nakladnika iz sveska koji obuhvaća razdoblje od 1900. do 1909. godine polazište je za analizu podataka o nakladništvu i tiskarstvu prve dekade 20. stoljeća. Cilj je utvrditi broj nakladnika koji je djelovao u tom razdoblju, opseg i vrste njihove nakladničke djelatnosti. U drugom dijelu rada, povezivanjem istraživanja povijesti nakladništva i rada na izradi normativne baze nakladnika, prikazat će se proces utvrđivanja jedinstvenog oblika i varijantnih oblika imena nakladnika koji se koriste u normativnoj bazi nakladnika digitalne knjižnice. Pri utvrđivanju jedinstvenog oblika prednost se daje nacionalnom obliku imena, zbog čega će se kao izvori koristiti i knjige ili članci o povijesti knjige, tiskarstva i nakladništva.
Cilj ovoga rada je utvrditi izvore koji uređuju upravni postupak u pravu Europske unije. Autor u radu nastoji identificirati samo izvore općeg upravnog postupka ne ulazeći u posebna upravna područja. ...Također nastoji utvrditi temeljne zahtjeve sukladno kojima trebaju postupati institucije i tijela Unije, ali i država članica kada primjenjujući materijalne norme europskog prava u upravnim stvarima odlučuju o pravima, obvezama i pravnim interesima pojedinaca. Konačno, utvrđuje nužni sadržaj ovih zahtjeva kako ga je formiralo zakonodavstvo Unije, ali i sudska praksa.
Ovaj rad predstavlja kratak pregled i osnovu provođenja tipnih ispitivanja i certificiranja centrifugalnih vatrogasnih pumpi s vakuum uređajem. Navedene postupke za područje zemalja Europske unije ...provode akreditirane pravne osobe. One temeljem postupaka ispitivanja za navedene proizvode izdaju Europske certifikate, CE. Postupci ispitivanja provode se u skladu s važećim europskim normama EN 1028-1 i EN 1028-2 koje su nakon njihova konačnog nacrta i objave prihvatila sva nacionalna tijela za normizaciju članica zemalja Europske unije. Provedenim ispitivanjima provjeravaju se glavni i opći sigurnosni zahtjevi koji se postavljaju na centrifugalne vatrogasne pumpe. Kao rezultat tih postupaka ispitivanja navedeni proizvodi dobivaju europski certifikat za proizvodnju i primjenu na području zemalja Europske unije.
Vjekoslav Babukić i pravopis Badurina, Lada
Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi,
12/2015
4.
Paper
Open access
U radu se razmatraju pravopisni nazori Vjekoslava Babukića, i to u prvome redu na temelju uvida u dvije njegove gramatike – Osnove slovnice slavjanske narěčja ilirskoga iz 1836. te Ilirske slovnice ...iz 1854. godine. O Babukićevim se pravopisnim rješenjima zaključuje ne samo na temelju pravila koja navodi u gramatikama pridodanim pravopisnim poglavljima (u Slovnici iz 1836. riječ je o vrlo kratku dodatku na nepunoj stranici teksta, dok pravopisni zaglavak 1854. obaseže punih dvanaest stranica) nego i s obzirom na pravopisne odabire koje Babukić čini u drugim poglavljima navedenih gramatika. Zanimat će nas i Babukićevo određenje pravopisa (konkretno, što sve ulazi u pravopisnu normu). Naposljetku Babukićeva će se pravopisna koncepcija dovesti u vezu s Ilirskim pravopisom Josipa Partaša iz 1850.
PDF
