The paper deals with the problem of standardization of terms in business language, focusing on the business language used in day to day communication in Coca-Cola HBC Croatia. The paper has been ...instigated by practical experience of the compilation of Coca-Cole HBC Croatia Language Manual. The main aim of this manual is to facilitate daily communication in this company as well as to raise the level of business communication in general. It has originated in the framework of company’s effort to function in accordance with the principle of responsibility towards society, which includes the responsibility towards the Croatian language, especially at this moment when the future status of the language is determined among the languages of the European Union. In the fi rst part of the paper, the authors give an overview of the phases in the compilation of the Manual and describe the wider framework in which it was compiled as well as the planned aims and achieved results. In the second part, the authors give terminological principles which they followed in order to standardize the terminology. On a number of examples they explain how they decided which term should be selected as the preferred one. They show that the standardization of terminology is not a random process but a complex procedure based on clear principles.
Odnos je jezičnih razina i njihovih normi prema pravopisnom planu zacrtan u tradiciji izrade hrvatskih pravopisnih knjiga još od pravopisne studije M. Kušara (Nauka o pravopisu jezika hrvackoga ili ...srpskoga (fonetičkom i etimologijskom), Dubrovnik 1889. godine). Tom se raspravom, prema vlastitu priznanju, u velike koristovao Ivan Broz u pisanju Hrvatskoga pravopisa (1892. godine), a zahvaljujući polustoljetnoj Broz–Boranićevoj pravopisnoj dominaciji, baštinjeni se pristup duboko ukorijenio u metodologiji izrade hrvatskih pravopisnih priručnika. Znakovito je da su se u dvadesetostoljetnim pokušajima da se pravopisna norma promijeni (i to onima motiviranima ponajviše društveno-političkim razlozima) mijenjala samo pojedina pravopisna rješenja i/ili pravopisne koncepcije, a ne i (znatnije) metodologija izrade pravopisnih knjiga. S jedne strane cijenjena kao hrvatska i tradicijska, s druge nedostatno propitana, ta je metodologija naslijeđena i u izdanjima pravopisa S. Babića, B. Finke i M. Moguša. Ipak, polovicom 80-ih godina 20. stoljeća zamjetan metodološki pomak donosi Anić–Silićev pravopisni priručnik – u prvome redu pravopisna se norma lišava onoga nepravopisnoga. Međutim nova je koncepcija pravopisne knjige potakla i nova pitanja: pitanje stava prema tradiciji izrade pravopisnih knjiga, ali i ono dotad neprepoznato o komunikativnosti pravopisne knjige. Kao normativno područje na kojem se susreću struka (koju predstavlja pravopisac) i korisnik koji nije nužno filolog, pravopis će u budućnosti morati odgovoriti na pitanja kako uskladiti jedno i drugo, tj. kako unaprijediti pravopisni propis i razviti popularnoznanstveni diskurs u svrhu podizanja opće pravopismenosti na hrvatskome standardnom jeziku.
Cilj ovoga rada je utvrditi izvore koji uređuju upravni postupak u pravu Europske unije. Autor u radu nastoji identificirati samo izvore općeg upravnog postupka ne ulazeći u posebna upravna područja. ...Također nastoji utvrditi temeljne zahtjeve sukladno kojima trebaju postupati institucije i tijela Unije, ali i država članica kada primjenjujući materijalne norme europskog prava u upravnim stvarima odlučuju o pravima, obvezama i pravnim interesima pojedinaca. Konačno, utvrđuje nužni sadržaj ovih zahtjeva kako ga je formiralo zakonodavstvo Unije, ali i sudska praksa.
U članku se razmatraju dvije teme: sadržaj naziva "Received Pronunciation" i mogućnosti propisivanja izgovora. Potaknut nazivom "suvremeni hrvatski prihvaćeni izgovor" autor prikazuje sadržaj ...engleskoga termina "Received Pronunciation", čime bi se preveo na engleski spomenuti hrvatski naziv. Naglašena je socijalna funkcija toga tipa izgovora i (namjerno) netransparentno značenje toga termina. No, posebno se ističe uloga kodifikacije u engleskom slučaju. Daniel Jones je opisao taj tip izgovora nakon što je postao društveno prestižan jer su se njime služili viši slojevi i težili su mu govornici koji su nastojali socijalno napredovati. Time što ga je opisao, Jones ga je podupro i omogućio da se lakše poučava. Promjenom društvenih uvjeta i širenjem visoke naobrazbe, i drugi tipovi izgovora dobivaju na statusu te Received Pronunciation prestaje biti jedini prestižni izgovor mijenjajući se u smjeru lokalnih izgovora. Autor smatra da je stanje u nas drugačije te da izgovor i prozodija novoštokavskoga govora, kako je donekle opisana, nije uspjela postići prestiž među obrazovanim krugovima, osim u filologa. Implicitno prihvaćen izgovor u nas ne bi se mogao invarijantno opisati, nego predstavlja continuum varijabli, a prihvaćen je po tome što školovani govornici nemaju na taj izgovor ozbiljnih zamjerki u komunikaciji. Rad na koji se autor osvrće i koji empirički istražuje uporabu i odnos prema nekim naglascima na dobru je istraživačkom putu, ako se prihvati da su dublete i kontinuum izgovornih mogućnosti u našem prihvaćenom izgovoru prihvatljiva pojava.
Ovdje je riječ o normiranju prezimena i to prezimena kojima je izraz
oblikovan prepoznatljivim signalima hrvatskoga jezika. Prvi je dio u
znaku najčešće vrlo udaljenih od govora na pitanje treba li ...normirati
prezimenski leksik kad je on višestoljetnom upotrebom stabiliziran,
pravno verificiran i dobrim dijelom spontano prilagođen jezičnoj normi.
Polazeći od stajališta da su prezimena jezični znakovi i da ona kao i jedinice općeg leksika imaju obje razine jezične upotrebe, standardnu i nestandardnu, autor u drugom dijelu teksta na primjerima dokazuje da i prezimena treba normirati i u odsječnom i u nadodsječnom dijelu izraza, ali da normu, provjerenu u standardizaciji neonomastika i neantroponomastika, treba prilagoditi prirodi prezimena kao leksičkog sloja u kojemu elementi značenjskog trokuta stoje u posebnom odnosu.
Na kraju je riječ i o koristi koju od normiranja prezimenskog leksika
može imati hrvatsko jezikoslovlje i u praktičnom i u općeteorijskom
smislu.
Vlada RH želi što prije pristupiti Europskoj uniji ali se pritom ne vodi dovoljno računa o potrebi stvaranja ujednačenoga hrvatskoga nazivlja za europske pravne pojmove, što je preduvjet za pravnu ...pouzdanost prijevoda pravne stečevine EU-a. Zbog važnosti ovoga problema za pristupanje EU, kao i za budući hrvatski pravni jezik, ovaj rad otvara raspravu o konkretnim mjerama, koje bi trebalo provesti kako bi se sredilo nesređeno stanje na području terminologije. Pozivajući se na iskustva bivših zemalja kandidatkinja Latvije, Češke i Mađarske, autorice preporučaju mjere sustavnog upravljanja terminologijom kao što su centraliziranje terminološkoga rada, imenovanje novoga interdisciplinarnog stručnog povjerenstva za terminologiju te izgradnja centralne terminološke baze s ciljem normiranja hrvatskoga nazivlja za europske pravne pojmove. Nužno je brzo i učinkovito djelovanje jer je normiranje terminologije preduvjet za uspjeh jezične i pravne redakcije svih prijevoda.
Problem vrijednosti u ovom se radu razmatra kroz različite oblike, načine i moduse povijesnog vrednovanja na polju vizualne umjetnosti, s pretpostavkom da su svi tipovi preferencija prema određenome ...umjetničkom djelu ili djelima, u odnosu na druga u srodnoj skupini, specifični postupci vrednovanja. Najčešći među njima su procjenjivanje umjetnine, atribucija, institucionalizacija, određivanje prioriteta u izložbenoj djelatnosti, zaštiti, otkupu ili restauraciji. Kao takvi praktičan su odraz sustava označavanja i stvaranja hijerarhija te su odraz normativno definiranih dispozicija ili vrijednosno relativiziranih koncepata. Kroz povijesni pregled kulturnih paradigmi, posebno onih što su jasno razlučive na povijesnoumjetničkoj matrici velikih stilskih razdoblja, ekstrahiraju se njima svojstvena obilježja vrijednosti. Formalne značajke umjetničkih djela, pokazuje se, najbolje svjedoče ishodišta preferencija ili institucionalizirane kriterije naručitelja, a potom i suprotstavljene im vrijednosne kriterije umjetnika ili kritičara – posrednika od kasnog XVIII. st. nadalje. S periodom ranog romantizma markirana je granica između tradicionalnih i modernih obrazaca vrednovanja, odnosno artikulirana je ideja vrijednosnog pluralizma usko povezana s promjenom shvaćanja prirode vizualnog medija. U zaključku se pokazuje kako su suvremeni konflikti vrednovanja u velikoj mjeri posljedica ireverzibilnog i entropijskog stanja kulture u XXI. stoljeću te da smo upućeni na reviziju, ne toliko do sada prihvaćenih i standardiziranih vrijednosti, koliko poznatih nam sustava vrednovanja i, posljedično tomu, vrijednosnih opisa umjetnosti.
Autor se u članku bavi mogućnošću poimanja regionalnih i urbanih dijalekata kao simboličkih prostora te njihove jezičnosti. Područja lingvistike iz kojih se promatra, i uz pomoć kojih se analizira, ...ova problematika jesu u prvom redu sociolingvistika i kognitivna lingvistika. Ono što se pokušava prikazati u članku jesu problemi sa standardizacijom jezika, procesom koji stvara umjetan konstrukt, te pojmom identiteta koji proizlazi bilo iz standardnoga jezika bilo iz idioma govornika. Zaključci koji se daju u članku, i koje zastupa autor, tumače idiome i njihove govornike kao one kategorije po kojima bi se trebalo poimati i shvaćati jezik.
