Rad prati tridesetogodišnju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primijenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilježena turbulentnim preokretima. Reaganova protuteroristička strategija iz ...80-ih godina prošlog stoljeća uvelike je obilježena, i u jednu ruku određena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima ponašanja. Raspadom Sovjetskog Saveza dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oružje za masovno uništavanje (OMU), te se priključio međunarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalističke premise otvorenog tržišta i međunarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodišnji strah (i predviđanje) se ostvario – saveznici su izvršili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspješno prilagođavao zahtjevima međunarodne zajednice primjenom quid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira ograničenih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okruženje u kojem jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija.
Katolička Crkva u svojem je moralnom nauku uvijek imalana umu humanitarne posljedice koje uzrokuje svaki rat neovisnoo tome iz kojeg je razloga vođen. Mnogi crkveni mislioci stoga surazvili razne ...teorije povezane s regulacijom ratnih akcija kao štoje pravedni rat, zakonita obrana i nuklearno odvraćanje. Te teorijeu okrilju crkvenog nauka valja shvatiti u povijesnom kontekstunjihova razvoja i geopolitičkih zbivanja trenutka. Suvremenieksponencijalni razvoj tehnologija primijenjen u industrijama zaproizvodnju oružja znatno otežava mogućnost ostvarenja mira zakojim čeznu svi narodi i svaki pojedinac. Koristeći se raznim teološko-filozofskim izvorima autor u radu obrazlaže teoriju pravednograta počevši od sv. Augustina, Tome Akvinskog do crkvenog učiteljstva.U fokusu je stavljena proizvodnja oružja, položaj kršćanau toj proizvodnji s propitkivanjem njezine etičnosti počevši od Drugogavatikanskog koncila do pape Franje. Posebna je pozornostposvećena tehnicističkomu mentalitetu koji izaziva razne mirovnei etičke izazove. Konkretnom primjenom nekih etičkih načela kaošto su izvori moralnosti ljudskog čina, čin s dvostrukim učinkom,načelo neprotuslovlja ističe se potreba za odgojem za nenasilje irazoružanjem ljudskih srca.
In its moral doctrine the Catholic Church has always hadin mind the humanitarian consequences caused by any war,regardless of the reason for which it was waged. Many churchthinkers have therefore developed various theories related to theregulation of war actions such as just war, legitimate defence,and nuclear deterrence. In the context of church doctrine thesetheories should be understood in the historical context of theirdevelopment, but also within the geopolitical events of themoment. The contemporary exponential development of technologiesapplied in the arms production industries makes it muchmore difficult to achieve the peace that all nations and everyindividual long for. Using various theological and philosophicalsources, the author explains the theory of just war through hiswork, starting with St. Augustine, Thomas Aquinas to churchteaching. The focus is on the production of weapons, the positionof Christians in that production, questioning its ethics startingfrom the Second Vatican Council to Pope Francis. Special attentionis paid to the mentality of technicism that provokes variouspeace and ethical challenges. Concrete application of some ethicalprinciples, such as the sources of the morality of human act,the double-acting act, the principle of non-contradiction, emphasizesthe need for education for non-violence and the disarmamentof human hearts.
U radu se analiziraju četiri slučaja diplomacije prinude od kojih svaka predstavlja jedan aspekt suvremenih sigurnosnih ugroza: teritorijalna agresija motivirana nacionalističkim i etničkim ...aspiracijama (Bosna), agresija protiv vlastitog stanovništva zbog želje za samoodređenjem (Kosovo), terorizam (Afganistan) i oružje za masovno uništavanje (Irak). Cilj je provedene analize identificirati čimbenike koji su utjecali na ishod (uspjeh/neuspjeh) provedene strategije. Kao kriterij vrednovanja ishoda koristi se Jentlensonov cost/benefit model koji se temelji na zadovoljenju kriterija proporcionalnosti, recipročnosti i vjerodostojnosti. Uspjeh diplomacije prinude u Bosni imao je značajan utjecaj na odabir strategije za Kosovo, koji se smatra graničnim uspjehom s obzirom na dugotrajnost zračne kampanje. Diplomacija prinude u slučaju Afganistana i Iraka nije polučila željene rezultate te su ciljevi ostvareni primjenom sveobuhvatne vojne sile. Uzevši u obzir rezultate analize koji upućuju na zaključak da je diplomacija prinude, unatoč konceptualnoj jednostavnosti, kompleksna strategija čiji je ishod uvelike određen nizom kontekstualnih varijabli uz prilično ambivalentan karakter, svrha je ovoga rada spoznaja korisnosti i perspektive primjenjivosti Jentlensonova modela u objašnjenju uspjeha, odnosno neuspjeha strategije prinude.
Rad prati tridesetogodišnju genezu sukoba SAD-a i Libije i analizira primijenjenu strategiju diplomacije prinude koja je obilježena turbulentnim preokretima. Reaganova protuteroristička strategija iz ...80-ih godina prošlog stoljeća uvelike je obilježena, i u jednu ruku određena, hladnoratovskom konstelacijom odnosa i obrascima ponašanja. Raspadom Sovjetskog Saveza dolazi do kolosalnih promjena koje su imale utjecaj i na Gadafija koji je odbacio revolucionarno obojenu retoriku, terorizam i oružje za masovno uništavanje (OMU), te se priključio međunarodnoj koaliciji u globalnom ratu protiv terorizma i prigrlio liberalističke premise otvorenog tržišta i međunarodnih investicija. Nakon godina regeneracije odnosa Libija se 2011. ponovno našla u ulozi odmetnute države. Gadafi je odbio postavljeni ultimatum da odstupi s vlasti i njegov dugogodišnji strah (i predviđanje) se ostvario – saveznici su izvršili vojnu intervenciju, a Gadafija su ubili pobunjenici u listopadu te godine. Analiza pokazuje kako se Gadafi, sve do posljednje faze, uspješno prilagođavao zahtjevima međunarodne zajednice primjenom quid pro quo načela. S druge strane, u posljednjoj fazi koja je izašla iz okvira ograničenih zahtjeva, stvoreno je zero-sum okruženje u kojem jedino poraz protivnika znači preživljavanje te je u tom kontekstu apsolutni otpor bio jedina racionalna opcija za Gadafija.
U radu se analiziraju četiri slučaja diplomacije prinude od kojih svaka predstavlja jedan aspekt suvremenih sigurnosnih ugroza: teritorijalna agresija motivirana nacionalističkim i etničkim ...aspiracijama (Bosna), agresija protiv vlastitog stanovništva zbog želje za samoodređenjem (Kosovo), terorizam (Afganistan) i oružje za masovno uništavanje (Irak). Cilj je provedene analize identificirati čimbenike koji su utjecali na ishod (uspjeh/neuspjeh) provedene strategije. Kao kriterij vrednovanja ishoda koristi se Jentlensonov cost/benefit model koji se temelji na zadovoljenju kriterija proporcionalnosti, recipročnosti i vjerodostojnosti. Uspjeh diplomacije prinude u Bosni imao je značajan utjecaj na odabir strategije za Kosovo, koji se smatra graničnim uspjehom s obzirom na dugotrajnost zračne kampanje. Diplomacija prinude u slučaju Afganistana i Iraka nije polučila željene rezultate te su ciljevi ostvareni primjenom sveobuhvatne vojne sile. Uzevši u obzir rezultate analize koji upućuju na zaključak da je diplomacija prinude, unatoč konceptualnoj jednostavnosti, kompleksna strategija čiji je ishod uvelike određen nizom kontekstualnih varijabli uz prilično ambivalentan karakter, svrha je ovoga rada spoznaja korisnosti i perspektive primjenjivosti Jentlensonova modela u objašnjenju uspjeha, odnosno neuspjeha strategije prinude.
Recentni događaji na korejskom poluotoku pobudili su optimizam i nadu međunarodne zajednice glede mogućnosti dobrovoljne denuklearizacije Sjeverne Koreje. No imajući u vidu ranija iskustva po pitanju ...sjevernokorejskog nuklearnog arsenala, postavlja se pitanje je li navedeno zaista realno za očekivati. Sjevernokorejski nuklearni izazov, s kojim se međunarodna zajednica aktivno suočava već više od 25 godina, predstavlja veliki izazov za američku administraciju i sadrži u sebi dvije ključne komponente. Naime, radi se o jednoj od rijetkih ugroza koja zadire u temeljne američke nacionalne interese, dok joj je istovremeno, temeljem nastalih promjena na međunarodnoj sceni, otežano unilateralno djelovanje na rješavanju istog. Rad daje retrospektivan prikaz dviju sjevernokorejskih nuklearnih kriza, te analizu aktualne američke diplomacije prinude. Glavne varijable koje se uzimaju u razmatranje jesu 1) jasnoća cilja i ograničenost zahtjeva, te 2) međunarodna potpora i utjecaj trećih strana. Prva varijabla predstavlja prepreku u smislu sudaranja temeljnih nacionalnih interesa glavnih protagonista, dok druga predstavlja dodatnu otežavajuću okolnost zbog oživljavanja geopolitičkog natjecanja velikih sila. Revizionističke rastuće sile, Rusija i Kina, balansiraju protiv SAD-a, ne žele da se zadrži status quo i traže promjenu zbog čega će američki stratezi morati uzeti u obzir kineske i ruske aspiracije prilikom kreiranja strategije za rješavanje sjevernokorejskog nuklearnog problema.
Članak prikazuje trendove u američkim političkim i vojnim krugovima i u medijima da uvjere javnost kako se „cyber Pearl Harbor” već dogodio i da je cyber-rat već započeo. Neovisno o takvim ...pretjerivanjima, izloženost američke vitalne infrastrukture cyber-napadima čini pitanja cyber-sigurnosti izuzetno važnima. Vojni stručnjaci raspravljaju o mogućnostima strateškog odvraćanja u cyber-prostoru shvaćenom kao domena ratovanja. Američka politička elita doživljava Kinu kao rastuću gospodarsku i vojnu silu i kao izazivača američkoj hegemoniji, osobito u cyber-prostoru. Stavljajući pitanja cyber-sigurnosti u središte svojih diplomatskih napora, ali zadržavajući svoja polazna stajališta nepromijenjenima, dvije zemlje ulaze u razdoblje novog hladnoga rata.
Živjeti po pravilima borba je s kojom se suočavaju nova tržišta. Visoka korupcija koja utječe na ova nova tržišta znači nisku razinu sukladnog ponašanja koje se odražava tako što se ,,ne poštuju ...pravila utvrđena raznim zakonima i propisima“. Cilj je ovoga rada utvrditi može li se određivanje visokih kazni za počinjene prekršaje poput korupcije smatrati prihvatljivom opcijom za povećanje razine sukladnog ponašanja ili bi uvođenje drugih radnji pomoglo novim tržištima da postignu taj cilj. Ove dvije hipoteze provjeravaju se kvantitativnom metodom na uzorku od dviju zemalja koje su u skupini novih tržišta (među njima su i sljedeće europske zemlje: Češka, Grčka, Mađarska i Poljska) primjenom neparametrijskog statističkog testa da bi se ustanovilo postoji li korelacija između visokih kazni za javnu korupciju i sukladnog ponašanja te, s druge strane, između drugih radnji i sukladnog ponašanja. Rezultati ovog istraživanja upućuju na činjenicu da iako povećanje kazni nije prihvatljiva opcija, podizanje svijesti i poticanje antikorupcijskih radnji na temelju drugih aktivnosti, poput boljeg obrazovanja i većih plaća javnih družnosnika, predstavlja izvrstan potencijal za početak borbe s korupcijom na novim tržištima i otvaranje njihovih vrata za uspješan ekonomski razvoj.
