Nietzsche in Cankar Zupan Sosič, Alojzija
Ars & humanitas,
06/2020, Volume:
14, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Roman Gospa Judit (1904) Ivana Cankarja še ni bil obravnavan kot izhodišče za primerjavo s filozofsko in umetniško mislijo Friedricha Nietzscheja, zato sem s primerjalno analizo, različnimi metodami ...teorije pripovedi ter primerjalno-interpretativnim pristopom stičnosti tega romana dokazovala s fragmenti Nietzschejeve misli oziroma naslednjimi miselnimi jedri: morala, čustva, smrt Boga in nadčlovek. Če se morala v romanu Gospa Judit kaže kot Nietzschejev moralni perspektivizem ali, preprosteje, celo kot predsodek, jo Cankar literarno ošvrkne kot okostenel seznam pravil, ki jih mora pravi umetnik preseči. Pripovedovalka Judit v enačenju naroda z moralo ter umetnika z nemoralo ne ironizira samo strogosti morale do umetnika, ampak tudi do ženske, torej do nje same, v patriarhalni družbi. Juditin položaj poudarja posebnost umetnika, predvsem specifičnost njegovega pogleda na svet, v katerem osrednje mesto zavzema srce. Srce kot sinonim za čustva je pomembno sidrišče Nietzschejeve filozofije in Cankarjeve literarno-publicistične misli: v slovenski književnosti je prav Cankar tisti umetnik, ki se je najbolj sistematično ukvarjal s čustvi in se v različnih besedilih ni sramoval poudarjati njihove življenjske pomembnosti. Tudi kategorijo nadčloveka (delno jo zastopa Judit) Cankar predstavlja podobno kot Nietzsche – ta naj bi imel vse tiste lastnosti, ki jih ne more več imeti odsotni ali mrtvi Bog, zato naj bi bil človek nove vrste dionizični človek, vitalen in močan. Tudi inovativnost na pripovedni ravni lahko primerjamo s provokativnostjo nekaterih Nietzschejevih tekstov, na primer filozofskega romana Tako je govoril Zaratustra; tu mislim predvsem na zvrstni sinkretizem v smislu prepleta esejizacije, lirizacije in inovativnosti avtobiografskega izhodišča ter na večperspektivičnost satire in polisemičnost ironije.
Polazeći od uvjerenja da svojim navještajem smrti Boga u 125. fragmentu »Radosne znanosti« Nietzsche nije prevratnik koji izgovara dotad nečuvenu novost nego svojevrstan dijagnostičar duha vremena u ...kojemu se ta objava pojavljuje, u članku se analiziraju tri temeljne metafizičke implikacije te objave. To su: volja za moć, perspektivizam i bez-zavičajnost. Promatrajući te implikacije u njihovu odnosu prema cjelini Nietzscheova opusa i njegovim temeljnim idejama, može se ustvrditi da su one međusobno koherentne. Treća od tih metafizičkih implikacija, bez-zavičajnost pokazuje se kao simbolički i stvarno najvažnijom od triju metafizičkih implikacija Nietzscheove objave smrti Boga. Korijeni povezivanja bez-zavičajnosti s idejom smrti Boga mogu se prepoznati i u često previđanoj Nietzscheovoj ranoj lektiri, tj. njegovoj sklonosti djelima Jeana Paula, književnika njemačkog romantizma.
The article is rooted in the premise that, with his proclamation of the death of God in the 125th fragment of The Gay Science, Nietzsche is not a subversive who breaks the news no one had heard before. He is more like a diagnostician of the spirit of the time in which that revelation has appeared. In that context, the article analyzes three fundamental metaphysical implications of this revelation. These are: the will to power, perspectivism and metaphysical homelessness. Observing these implications in their relation to the whole of Nietzsche’s oeuvre and its fundamental ideas, it can be argued that they are mutually coherent. The third of these metaphysical implications, homelessness, proves to be symbolic and actually the most important of the three. The roots of connecting the metaphysical homelessness with the idea of God’s death can also be recognized in Nietzsche’s often overlooked early reading, i.e. his affinity for the works of Jean Paul, the writer of German Romanticism.
In this paper, we want to point to the roots of Moltmann’s “new political theology” which he initiated along with J. B. Metz at the end of the 1960s and the beginning of 1970s, with special emphasis ...on the meaning of the cross in the political and societal engagement of Christian communities and believers. Moltmann’s conception of “new political theology” is mainly relying on his conception of the death of God which he draws from the history of Jesus of Nazareth, but from Hegel’s understanding of the speculative Good Friday as well. Mainly emphasising the death of God, Moltmann was able to posit the cross as a radical critique of the divinization of collective identities that the society, politics and religion push forward. Along those lines, he sees the revolutionary potential of the cross in the critique of these identities.
U središtu istraživanja ovoga rada je odnos između »slabe misli« Giannija Vattima i teološkog pokreta poznatog pod nazivom »radikalna teologija« ili »teologija Božje smrti«. Prvi dio donosi pregled ...glavnih predstavnika radikalne teologije, koja nastoji raskinuti s klasičnom teologijom za koju smatra da polazi od transcendentnog i dalekog Boga. Zatim se, u drugom dijelu, iznosi pregled triju Vattimovih tema iz područja filozofije religije koje se podudaraju s glavnim temama radikalne teologije: nereligiozno kršćanstvo, kenoza i Crkva. Nereligiozno kršćanstvo kao oslobođenje od svakog oblika autoriteta fungira kao proširenje teze radikalne teologije o oslobođenju od klasičnog pristupa Bogu. S druge strane, za Vattima kenoza kao samoispražnjenje Boga Oca potvrđuje oslabljivanje jakih priča moderne, kao i klasičnog modela Crkve, dok unutar radikalne teologije kenoza potvrđuje smrt Boga.
Dijalektička napetost između fenomena ateizma i fenomena vjere nalazi se u temelju čovjekova religioznog iskustva svijeta oko sebe. Ta uvijek aktualna napetost kulminirala je u Nietzscheovoj kritici ...kršćanstva, prozivajući samo kršćanstvo. Šezdesetih godina XX. stoljeća teološki odgovor dan je Nietzscheu na Drugome vatikanskom koncilu i u teološkom pokretu zvanom »radikalna teologija«. Pokazalo se da je radikalna teologija skupni naziv za teološku misao nekolicine autora koji su sve samo ne jedinstveni što se tiče temeljnih ideja. Najznačajniji autor koji je doista radikalno shvatio Nietzscheov
proglas Božje smrti, i to u ontološkom smislu, jest Thomas Altizer. No,
on je glavne teološke teme, kao što su smrt Boga, utjelovljenje i nauk o Isusu, promišljao na nesustavan i nerijetko fragmentaran način obilježen ponajprije kritikom kršćanskoga klasičnog nauka o Bogu. Iz takvoga teološkog sustava proizišli su razni problemi: svođenje teologije na antropologiju, nauk o Bogu koji počiva na krivim predodžbama o Bogu, nelegitimno preuzimanje književne literature kao teološkog izvora, jednostrano kenotičko tumačenje uloge Isusa Krista u povijesti kršćanske teologije i neutemeljeno razumijevanje ekleziologije kao specifične univerzalne ekleziologije. Iako su temelji radikalne teologije vrlo upitni, ona je pridonijela tomu da se teologija okrenula intenzivnijem proučavanju fenomena ateizma. No, još više od toga, radikalna teologija se može tumačiti kao pokret koji je nastao unutar protestantske teologije kao kritički odgovor i tumačenje teologije Božje riječi Karla Bartha.
U ovome radu razmatra se pojam pomrčine Boga (Gottesfinsternis, Eclypse of God) kako ga razumije dijaloški mislilac Martin Buber. Za Bubera je odlučujući moment u nastupanju pomrčine Boga pogrešna ...pretpostavka da je stupanje u odnos s Bogom zapravo stupanje u odnos čovjeka sa samim sobom. Ta pretpostavka obilježila je misao suvremenog doba uslijed čega je ono postalo ravnodušno, a uvelike i neprijateljski nastrojeno spram mogućnosti neposrednog ljudskog odnosa s božanskim Ti. Upravo to stanje Buber naziva "pomrčinom Boga". Bog je posljedično shvaćen kao najjača ugroza čovjekova bivstvovanja. Nastupa ateizam kao emancipacija višeg čovjeka koji se nastoji osloboditi Božjeg skrbništva. Pitanje za Bubera jest: kamo vodi takvo oslobođenje?
Nakon predstavljanja Buberove misli o tematici, autor rada na kraju nastoji kritički obrazložiti Buberova stajališta te ukazati na nedorečenosti i problematičnost nekih postavki koje ostavljaju prostor daljnjem promišljanju.
PDF
