U radu se želi prikazati i analizirati osnovne odrednice svijesti kod dviju kreativnih sociologija: fenomenologijske sociologije i simbolickog interakcionizma. Zaokret ka definicijskoj paradigmi u ...sociologiji može se – barem na nekoj razini - promatrati kao ponovno „otkrivanje“ kreativnih potencijala ljudske svijesti i svjesne djelatnosti. Ovo je, doduše, nešto jasnije vidljivo u fenomenologijskoj sociologiji izgrađenoj na temeljima filozofijske fenomenologije koja pak nije ništa drugo, nego teorija svijesti. Fenomenologija se pita o prirodi predrasuda o svijetu koji nas okružuje, a koje su bilo apriorne ili stecene, konstituensi naše svijesti. U simbolickom interakcionizmu svijest nema tako izražen ni aprioran znacaj, ali je kao društveni proces temeljna nit povezivanja
pojedinca i „poopcenog drugog“ te je kljucna za nastanak „osobe“ kao duhovne jedinke. U oba je slucaja izrazito teorijski relevantna. Jednostavna usporedna analiza dvaju poimanja, koja ipak nije u prvom planu, dovodi na kraju do zanimljive spoznaje: razlicite perspektive istoga fenomena ne moraju poprimiti formu iskljucivosti uz pretpostavku da razlicitost perspektiva proizlazi iz razlicitih razina promatranja.
Heinrich Rombach ukazuje iz kritičke perspektive na teorijske poteškoće u Husserlovoj koncepciji transcendentalnog ega te na tenziju u koncepciji »svijeta života«. Prema njemu, fenomenološko ...postavljanje pitanja ne leži prvenstveno u fiksaciji na transcendentalnu strukturu svijesti, već u zbiljskome živome svijetu koji dolazi ispred svih kategorijskih razlikovanja te ih u sebi sve obuhvaća. Husserlova fenomenologija svijeta koja počiva na transcendentalnoj subjektivnosti trebala bi stoga biti proširena na »strukturnu fenomenologiju«. Ovom kritikom, s jedne strane, posve vidljivom postaje preobrazba sadržana u okviru Husserlovog misaonog puta; s druge strane, ukoliko se Husserlovu fenomenologiju sagleda kao sastavnicu kritičke i historijske fenomenologije, koju zapravo valja nadići, sâma kritika vrijedi kao dinamika u napretku mišljenja.
U ovom se radu autorica bavi ispitivanjem eventualne kritičke uloge ironije s obzirom na Hegelovo shvaćanje romantičke ironije s jedne, i njegovog shvaćanja kritike s druge strane. Prije svega, Hegel ...doživljava umjetničko stvaralaštvo romantizma kao »feniksov život duha«, ukazujući na to da je ironija, kao svojevrsno pseudostvaralaštvo, sasvim dosljedan vrhunac te umjetnosti. Međutim, Hegel prepoznaje u radovima estetičara ranog romantizma pokušaje konceptualiziranja ironije kao principa jedne filozofije. S obzirom na ovaj fundamentalni i pozitivni motiv Hegelove interpretacije ironije, u ovom su radu opisani i negativni momenti Hegelove kritike ironije kao prazne svojeglave igre s ozbiljnim stvarima koja je u biti nezainteresirana i nemotivirana »supstancijalnim interesima«. Zbog toga će se ona neminovno pokazati nedostatnom kad je njena eventualna kritička uloga u pitanju, budući da ostaje vezana za sferu onoga subjektivnog i konačnog.
Namjera je autorice u ovom radu prikazati specifičnosti Ortegine recepcije Kantove i Hegelove filozofije. S jedne strane, pokazat će se da je za razumijevanje Kantove filozofije jedna od presudnih ...činjenica ta da je Kant bio Nijemac i čovjek modernog doba. S druge strane, bit će prikazano i zašto je »kopernikanski obrat« u Kantovoj filozofiji za Ortegu y Gasseta najhrabriji preokret u ljudskoj povijesti te kako ga Ortega y Gasset konkretno razumijeva. U dijelu rada posvećenom recepciji Hegelove filozofije bit će prikazano kako se neke od Hegelovih ideja o filozofiji povijesti pojavljuju u Orteginom konceptu povijesne znanosti, tj. kako ih on razumijeva, preuzima, kritizira, tumači i preinačuje.
Platonova filozofija zauzima u Hegelovoj povijesti filozofije iznimno mjesto. Ona je onaj lik filozofije u kojem filozofija u svom povijesnom razvoju postaje znanstvenom. Znanstvenost filozofije ...uvjetovana je time da je ono apsolutno mišljeno kao ideja. Ograničenje principa Platonove filozofije, tj. njenog određenja ideje, Hegel nalazi u tome da ideja još nije potpuno spoznata u njenoj subjektivnosti. Budući da je nedostatak subjektivnosti prema Hegelu svojstven grčkoj filozofiji u cjelini, zadaća je povijesnofilozofijskog opovrgavanja pokazati u čemu se sastoji posebnost toga nedostatka u Platona. Afirmativna strana Hegelova prikaza Platonove filozofije ili njeno produktivno prisvajanje provodi se prije svega kao analiza Platonove dijalektike, koja je sadržana u dijalozima Sofist i Parmenid. Tumačenje konstitucije duše svijeta iz Timeja, tj. primjena sustava duše na dijalektiku ideja, kao i novoplatonovska perspektiva u tom tumačenju treba pritom biti pomirena s temeljnim načelom obrade starih filozofija, prema kojemu nije dozvoljeno u njima tražiti ona određenja onog apsolutnog koja mu u okviru povijesti filozofije ne pripadaju.
U radu se analizira uloga deiktičkih obilježivača (markera) u generičkom strukturiranju diskursa. Najprije se podsjeća da u postojećim tipologijama žanrova diskursa prisutnost deiktičkih obilježivača ...i drugih tragova subjektivnosti predstavlja važan kriterij za razgraničenje žanrova koji koegzistiraju u određenom društveno-povijesnom okviru unutar određenog tipa diskursa i za deskripciju uvjeta njihove diversifikacije. Zatim se, na primjeru diskursa medijske informacije na čije generičko strukturiranje utječu različite strategije objektivizacije, nastoji pokazati da primjena tog kriterija dobiva svoj puni smisao tek u kombinaciji s kriterijima koji se odnose na tekstualna i situacijska obilježja relevantna za generičko strukturiranje diskursa, a to su, s jedne strane, komunikacijski ciljevi sudionika u interakciji i specifične diskurzivne aktivnosti koje oblikuju relacijski profil tekstualnih struktura i, s druge strane, složenost interakcijskog okvira i stupanj heterogenosti deiktičkih i polifonijskih struktura.
Antropologija, ako nije metafizički utemeljena, u opasnosti je da se svede na tek fenomenološki pristup ljudskom biću, stvarajući time nepotpunu sliku o tome što je čovjek zaista u svojoj biti. Ona ...dakle može naći valjane pretpostavke za svoj razvoj jedino u metafizici, jer samo tada postaje sposobna dati cjelovite odgovore na ono što se od ljudske subjektivnosti pokazuje na fenomenološkoj razini. To je temeljno uvjerenje od kojega J. de Finance polazi u svojim promišljanjima o ljudskom subjektu. Namjera nam je stoga u ovom prilogu istražiti temeljne odrednice njegove antropologije, usmjerujući pozornost osobito na njezinu metafizičnost.
Vid pod kojim pristupamo naznačenoj problematici može se sažeti u pitanju: je li moguća filozofija subjekta na temeljima klasične metafizike?
U članku nastojimo najprije pokazati da klasična metafizika dohvaća, osim objekta, također i subjekt s njegovom subjektivnošću, a potom istražujemo i samo značenje pojmova subjekt i subjektivnost u kontekstu De Financeove filozofije. U nastavku razmatramo posebice što je to otvorena subjektivnost i zašto subjekt koji se pokazuje u takvoj subjektivnosti po svom ontološkom statusu nadvisuje onaj čiju subjektivnost nazivamo zatvorenom. U završnom dijelu posvećujemo se napose promatranju ontološke otvorenosti (duhovnosti), kojom je u svojoj najdubljoj srži prožeta ljudska egzistencija. U tim se razmišljanjima pokazuje kako je čovjek jedino biće koje je kadro u totalitetu bitka prepoznati iskon i uvir svoje duhovne otvorenosti.
Rad je smješten unutar načelno semantičkog i pragmatičkog okvira. Pridjevi su, općenito, pojmovi
u jeziku koji odražavaju subjektivitet govornika. Takav subjektivitet postaje prosjekom zbog
...sustavnosti izvora, referentne točke – evaluacijske norme – koja je dijelom vezana na ideju koju
govornik ima o primjenjivosti odre|ene osobine. Uzmemo li ovo u obzir, ustvari vjerujemo da se
pridavanje neke osobine objektu može modificirati na dva načina: u okvirima intenziteta ili prikladnosti
s jedne strane te unutarnje i vanjske modifikacije s druge. Predlažemo klasifikaciju sustava
modificirajućih pridjeva na temelju navedenog razlikovanja.
Ovaj članak želi istražiti filozofsku misao Martina Bubera.
Da bismo se približili njegovoj misli bilo je potrebno sučeliti ga
sa pozicijama različitih autora, različitih vremena i pogleda. Za
naše ...razmišljanje o dijalogici polazna točka jest pojam ja kao
odnos, koji nam dozvoljava shvatiti antropološku stvarnost i
izraziti svoj vrijednosni sud.
U povijesti antropologije zamjećujemo dvije linije, prvu koja
promatra ja kao situirano i zaštićeno, ali izolirano i drugu koja
pak ne priznaje ja ako nije u odnosu, uvijek prema onome koji mi
stoji nasuprot. U toj i takvoj konstelaciji odnosa Buber s jedne, a
Levinas s druge strane figuriraju bez sumnje kao dva simbolična
izričaja velikog obrata u interpretaciji čovjekova života.
Uspoređujući dijalogiku i egzistencijalizam dolazimo do
zaključka da pored zajedničkog cilja, ostvarenja čovjeka, postoji
velika različitost u gledanju na čovjeka. U dijalogici susrećemo
čovjeka naših dana, čovjeka u intelektualnoj i duhovnoj
krizi, čovjeka koji preuzima u novom spokojstvu, svjestan, u
punoj odgovornosti svoju sudbinu. Čovjek kojeg nam nudi
egzistencijalizam jest čovjek beznađa, čovjek krize, čovjek straha
i očaja, čovjek tjeskobe.
Martin Buber figurira bez sumnje kao značajan izričaj velikog
zaokreta u interpretaciji ljudske egzistencije u suvremenoj
antropologiji. Koristeći fenomenološku metodu Buber shvaća
i otkriva prisutnost ja u trostrukom odnosu: ja u odnosu
prema svijetu, čovjeku i odnos prema duhovnoj stvarnosti.
Fenomenologija i ontologija dvije su paradigme koje uvjetuju
čitavo istraživanje o apriornosti bitka, obrađenog kao odnos.
Buberov filozofski govor jest meditacija o bitku, o istinskom
prihvaćanju bitka u svom neprestanom otkrivanju preko
iskustva i relacije, na takav način da iskustvo i odnos postanu
predznak objave prisutnosti, postojanja, ponašanje, artikulacije
bitka u određenoj stvarnosti bića.
Nemoguće je u govoru o odnosu zaobići E. Levinasa čije
umovanje ima sve karakteristike odnosne filozofije. Središnja
ideja antropologije međuljudskog kod Levinasa je primat
drugoga, označen kao ‘epifanija lica’. Levinas ne ističe samo
važnost odnosa s drugim, nego uspostavlja superiornost (premoć)
ti u odnosu na ja. Za njega nije dostatna teoretsko-spoznajna
međusubjektivnost, nego etička međusubjektivnost.
Levinas svojom antropološkom postavkom potvrđuje
primat odgovornosti nad slobodom, primat etike u odnosu na
ontologiju.
Za razliku od Levinasa u filozofiji J.P. Sartrea nema mjesta
za drugost budući da nedostaje odnos. Temeljni problem
Sartrea jest sloboda i samoostvarenje čovjeka. Njegova filozofija
usmjerena na antropološko pitanje, koje u sebi uključuje i
problematiku Boga. U Sartreovoj ontologiji odlučujuću važnost
ima razlikovanje ‘biće – po – sebi’ i ‘biće – za – sebe’.
Filozofija definirana kao dijalogizam dala je veliki doprinos u
suvremenom antropološkom istraživanju. Gramatički prijedlog
‘zwischen’ zauzima u njoj centralno mjesto, toliko da se njegova
filozofija može definirati kao ‘ontologija između’ - ontologija
uzajamnosti.
U susretanju, čovjek susreće drugoga, njegov svijet, i
upravo u nutarnjem susretanju čovjek nalazi transcendenciju,
jer u svakoj sferi ja-ti dotičemo rub Ti vječnoga, u svakom ti
imenujemo Ti apsolutni. Dakle, svaki istinski dijalog, svaki
istinski odnos treba dovesti čovjeka do odnosa s Ti apsolutnim.
Analiza ponovo pronađenog putopisa „Sjećanje na putovanje u zemlju Slavena s juga“ francuskog autora Georgesa Perrota, objavljenog u španjolskom izdanju u Barceloni 1878. godine, istovremeno je i ...pokušaj iznalaženja analitičkog modela za ponovno čitanje ovog, dosad neobrađenog i tek na marginama spomenutog, kulturološkog teksta koji se odvija na dvije razine. Autorica analizira ovaj putopis kao kulturno-povijesnu činjenicu te kao tekst koji se upisuje u književni podžanr putopisnih tekstova. Sadržaj teksta, kao i njegov kulturološki okvir, propituje se kroz analizu sa španjolskoga na hrvatski jezik prevedenih naratoloških sekvenci, dok se poveznica s etnografijom definira na razini opisa kao osnovne strukturne odrednice kako etnografskoga tako i književnog teksta.