Čovjekov rad se kao viševrsna i višedimenzionalna stvarnost
može cjelovitije sagledati tek objedinjavanjem različitih vidova
pod kojima je proučavan i motren. Ovom radu nije prvenstveni
cilj dati ...prikaz neke cjelovite i sustavne teologije i duhovnosti
rada, nego teološki istražiti pojedina danas raspravljana i stoga
relevantna pitanja biblijske i duhovne dimenzije rada, odnosa
molitve i rada, među ostalim i pod vidom praktične primjene u
okolnostima suvremenog načina života, te izvornim promišljanjima,
sintezama i izričajima pridonijeti komplementarnom upotpunjenju
multidisciplinarnog sagledavanja duhovnosti ljudskog rada. Rad
pri tome ima i određenu univerzalnu i ekumensku crtu, koja se ne
sastoji toliko u eksplicitnom tretiranju univerzalnih i ekumenskih
tema, koliko u prožetosti cijeloga rada takvim pristupom, čime se
želi omogućiti razumijevanje i relevantnost autorovog razmatranja
teme rada i izvan judeo-kršćanskih svjetonazorskih sredina.
U sedam komplementarnih točaka u članku se verificiraju aktualne promjene u znanstveno-nastavnoj teološkoj grani religijske pedagogije i katehetike. Tragom relevantnih pitanja promišlja se spomenuta ...struka u okviru studija na crkvenim visokim učilištima. Prvo se ističe promjena u pristupu ovoj struci; promijenjeni pristup uvjetovan je promijenjenom koncepcijom kateheze koja nastaje iz zaokreta od katekizma katehezi. U tom okviru traži se odgovor na pitanje: kako se (danas) postaje kršćanin? Promišljajući to pitanje u suvremenim promijenjenim prilikama, u cjelini posluživanja Riječi (Dj 6,4), autor se najprije osvrće na evangelizaciju koja je neodvojiva od kateheze, kao njezina bitna dimenzija. U tom smislu kateheza s evangelizacijskom dimenzijom u osvješćivanju Crkve postaje njezino prvotno poslanje, koje se u sustavnom znanstvenom promišljanju može iskazati kao spektar zadataka suvremenoga katehetskog istraživanja. Jedna od najrelevantnijih verificiranih promjena koja se u članku ističe, odnosi se na distinkciju kateheze kao prakse i katehetike kao znanstvene refleksije nad praksom; u tom smislu kateheza uvijek prethodi katehetici, koja ju svojim istraživanjem znanstveno promišlja. S tim zadatkom, u teološkoj i pedagoškoj disciplini s integrativnom metodom, profilirao se suvremeni epistemološki status religijske pedagogije i katehetike kao sveučilišne teološke grane/struke. U članku se također obrazlaže pitanje neprihvatljivosti (stanovite) suvremene tendencije, da se religijska pedagogija distancira od teologije; neprihvatljivost te tendencije proizlazi također iz promišljanja religijskopedagoškog i katehetskog terminološkog sustava kojemu bi, prema zaključku članka, hrvatski katehetičari trebali posvetiti veću pozornost.
U ovom radu autor istražuje pojam recepcije , njegovo
pojavljivanje u teologiji u kontekstu promišljanja o II. vatikanskom
saboru te razvitak teologije recepcije u posaborskom vremenu.
Sabor se ...shvaća k ao događaj, k ao nove Duhove. Može ga se
cjelovito tumačiti samo u svjetlu nakana i ciljeva koje je postavio
papa Ivan XXIII. Recepcija II. vatikanskog sabora, koja se oslanja
na komunionalnu viziju Crkve, označava slojevit polagan proces
usvajanja saborskog nauka i njegova ostvarenja u praksi u svim
područjima crkvenog života. Ostvarenje recepcije, koje ovisi ne
samo o nutarnjoj dinamici rasta nego i o izvanjskim uzrocima,
izmiče egzaktnoj analizi. Recepcija se od početka odvija “različitim
oblicima i na različite načine” (UR 14), što se pokazuje u životu
mjesne Cr k ve, ovisno u nutar njoj dinamici vjere te životnim
prilikama i okruženju u kojem se ona nalazi. Stoga valja govoriti
o različitim stupnjevima ostvarenosti Sabora ne samo glede
pojedinih mjesnih Crkava već i u pogledu prihvaćenosti pojedinih
sadr žaja. Potpuna recepcija znači pr ihvaćanje ne samo slova
nego i duha Sabora, kad nauk Sabora prožme i obnovi sve vidove
crkvenog života.
Kako se danas može zamisliti plodonosan dijalog između kršćanske teologije i psihologije? Autor pokušava odgovoriti na to pitanje iz teološkoga motrišta. Povijest odnosa između teologije i ...psihologije vidi se unutar širega konteksta stoljetne rasprave o odnosima između vjere i znanosti, o načinu znanstvene i teološke spoznaje.
Rad je podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu članka autor predstavlja dva načelno različita oblika ili modela (mogućnosti) odnosa između teologije i psihologije, a to su: model isključivosti i model poistovjećivanja.
U drugom dijelu rada dijalogu teologije i psihologije pristupa se iz perspektive integralne antropologije, u kojoj se čovjek promatra kao tjelesno-psihičko-društveno-duhovno biće. Teološka antropologija, za razliku od filozofijske, medicinske, psihologijske ili biologijske antropologije, bavi se definitivnim osmišljavanjem čovjeka.
U završnom dijelu članka autor nabraja neke izazove interdisciplinarnoga dijaloga teologije i psihologije za pastoralni rad, gdje svaka od dviju disciplina unosi u međusobnu razmjenu svoju vlastitu praksu – dušobrižništvo, odnosno psihoterapiju.
U prilogu je riječ o Međureligijskoj molitvi kao jednoj od bitnih dimenzija dijaloškog suočavanja katolika s pripadnicima drugih religija. Teologija međureligijske molitve predstavlja jedan segment ...teologije religija te stoga u mnogo čemu dijeli i njezino biti 'in fieri'. Pokušavajući ponuditi nekoliko intuicija korisnih za oblikovanje jedne sustavnije i kompletnije teologije međureligijske molitve, autor ponajprije kritički sabire uvide u teološko utemeljenje i značenje međureligijske molitve do kojih se došlo u kontekstu molitvenih skupova Asiz I i II te na teološkim skupovima u Bangalore i Bose, održanih na temu međureligijske molitve. U drugom dijelu, polazeći od implikacija kako same dijaloške prakse tako i od nekih dosadašnjih teoloških interpretacija međureligijske molitve autor formulira na sustavno-teološkoj razini neke od temeljnih odrednica jednog mogućeg trinitarno strukturiranog inkluzivnog modela otvorenog tipa. Riječ je o kategorijama kao što su: (1) »imanentna trinitarna logika (Od Oca po Riječi/Sinu u Duhu)« koja trajno karakterizira Božje djelovanje na izgradnji Kraljevstva Božjeg prije i poslije utjelovljenja; (2) »kristovske vrijednosti (christic values)« nazočne u religijama i shvaćene kao raznovrsni oblici agapične transformacije proizišli iz više ili manje posviještenog dijaloga Trojedinog Boga i ljudi, a po uzoru na događaj Isusa Krista kao vrhovnu paradigmu Kraljevstva ali i kao trajno djelotvorni i nenadmašivi oblik Božje brige i ljubavi za ljude; (3) trajna unutarpovijesna razlika između 'vanjske' i 'unutarnje perspektive' u kršćanskoj prosudbi religija koja je na neki način odraz napetosti između apofatičke i katafatičke dimenzije objave Misterija u povijesti. Pritom autor dolazi do zaključka kako inkluzivni trinitani model nosi sa sobom potrebu interpretacije međureligijskih odnosa uz pomoć kategorije 'služenja' ali i potrebu teološkog 'razlikovanja duhova' u susretu s pojedinačnim religijama kako bi se moglo doći do sigurnijih uvida glede dometa spasenjsko-posredničke uloge određene konkretne religije u povijesti spasenja.
Tekst je rasprava povijesno-teološke naravi u kojoj autorica razmatra Lutherova i anabaptistička shvaćanja krštenja, ne gubeći pritom iz vida širi kontekst teologije srednjeg vijeka, odnosno visoke i ...kasne skolastike.
Problematici autorica pristupa tako da sustavno izlaže, komparira te u svjetlu biblijske teologije propituje Lutherova, Zwinglijeva te anabaptistička shvaćanja sakramenata, a osobito sakramenta krsta. Autorica se pritom služi i izvornim tekstovima i sekundarnom literaturom o toj problematici. Premda je ovdje riječ prije svega o povijesno-teološkoj raspravi koja daje uvid u teološka pitanja srednjeg vijeka i reformacije, tekst je pisan u ekumenskom duhu te i završava ukazivanjem na dokument iz Lime.
U epigramskom ciklusu Sacra Kunić prati teološka zbivanja svoje epohe, ali ne zalazi u teološke finese. Pritom se služi profinjenim, po ukusu renesanse obrađenim latinskim jezikom. Sastavljajući ...sakralne epigrame on nastupa kao odgojitelj mladih ljudi. Po teološkoj i metafizičkoj dubini izdvaja se epigram »In Ponticum de Deo prima rerum causa« (»Protiv Pontika. o Bogu, prvom uzroku stvari«) u kojem je Kunić u pjesničkim slikama opisao dvije važne teme: čovjekovu neosjetljivost za pitanje o Bogu i uzlaz do Boga umovanjem.
