Suvremena teološka misao razmatra gotovo sva bitna
pitanja s gledišta ili barem pod utjecajem neke filozofijske perspektive nerijetko
fenomenološkog karaktera. U tom ozračju, pojavu liturgije u ...filozofijskome
mišljenju, ali i u filozofijski orijentiranoj teologiji, uvjetovao je 'fenomenološki
obrat' teologije. No posljednjih desetljeća bilježi se također i 'teološki
obrat' fenomenologije koja se sve snažnije povezuje uz izvorne modalitete
religioznoga života – Pismo i liturgiju. Filozofsko-teološki susret na području
liturgije i Pisma ukazuje na obnovljeni pristup 'samim stvarima' vjere koje
ponovno postaju izvor razumijevanja kršćanskoga religioznog života. U ovom radu
kritički analiziramo jedan takav primjer domišljanja liturgije kao mjesta 'dvostrukog
obrata'. Riječ je o projektu 'fenomenologiji
liturgije' francuskog filozofa i teologa Jean-Yvesa Lacostea. U obradi
fundamentalno-teoloških tema, on se vodi fenomenologijskim pristupom pitajući
se o antropološkoj poziciji i eshatološkom identitetu liturgijskog bivstvovanja
'pred Bogom koji dolazi'. Prvi dio ovoga rada obrađuje teorijska polazišta
Lacosteove 'fenomenologije liturgije', izdvajajući neke bitne odrednice koje
formiraju njegov specifični pristup liturgiji. Fenomenološka ontologija
prostora ('mjesto') i vremena ('interval'), u tome tematskom krugu, imaju ključnu
ulogu. Drugi dio propituje fenomenološki i antropologijski profil Lacosteove
fenomenologije liturgije koji se razvija polazeći od analitike iskustvenih
stanja bivanja coram Deo. U tom okviru, kritika čuvstvene svijesti i
kenotička izloženost subjekta, nalažu se kao dva stožerna teorijska trenutka
preko kojih Lacoste razlaže artikulaciju čovjekove humanosti u okrilju obrednoga
bogoslužja . Na koncu, autor ovoga članka vrjednuje cjelokupni Lacosteov teorijski sklop u
odnosu na suvremeno filozofsko-teološko mišljenje liturgije, te kritički propituje
pojedina ograničenja ovoga fenomenološkog nacrta.
Contemporary theological thought considers almost all important issues
from the point of view or at least under the influence of some philosophical
perspective, often of phenomenological character. In this sense, the emergence
of the liturgy in philosophical thought, but also in philosophically oriented
theology, was conditioned by the ‘phenomenological turn’ in theology. But in
recent decades, there has also been a 'theological turn' in phenomenology, which
is increasingly related to the original modalities of religious life -
Scripture and the liturgy. The philosophical-theological encounter in the
sphere of liturgy and Scripture points to a renewed approach to the ‘very
things’ of faith that are once again becoming a source of understanding of
Christian religious life. In this paper, we critically analyse one such example
of conceiving the liturgy as a place of ‘double turn’. It is about a project of
the 'phenomenology of the liturgy' by the French philosopher and theologian
Jean-Yves Lacoste. In treating the fundamental theological topics, he is guided
by a phenomenological approach, asking about the anthropological position and
eschatological identity of liturgical existence 'in the face of the appearing
God'. The first part of this paper deals
with the theoretical starting points of Lacoste's 'phenomenology of liturgy',
distinguishing some important determinants that form his specific approach to
liturgy. The phenomenological ontology of space (‘place’) and time
(‘interval’), in this thematic circle, play a key role. The second part
examines the phenomenological and anthropological profile of Lacoste's
phenomenology of liturgy, which is developing starting from the analytics of
the experiential states of being coram Deo. In this context, the criticism of
emotional consciousness and the kenotic exposure of the subject are imposed as
two pivotal theoretical moments through which Lacoste explains the articulation
of man’s humanity in the fold of ritual worship. Finally, the author of this
article evaluates the entire Lacoste’s theoretical structure in relation to
contemporary philosophical-theological judgment of the liturgy, and critically
examines certain limitations of this phenomenological draft.
Temeljni argument ovog rada izgrađen je na osnovi važnosti ublažavanja korištenja zapadnih kategorija morala kako ih se može naći u konceptu sebstva i personalizma pri apostrofiranju moralnih i ...praktičnih problema u nekim dijelovima Afrike; specifično u etničkim nigerijskim skupinama Igboa i Yorube. Sažeto, personalizam kao etička teorija promiče vrijednost i dostojanstvo ljudskog bića, što je čini atraktivnom teorijom morala koja se lako primjenjuje na općem planu problema morala. Međutim, s tim dolaze neke opasnosti jer je znanje o nekim moralnim problemima drugačije pojmljeno od različitih društava i kultura. Primjerice, afrička koncepcija ljudske osobe, kako je predstavljena u moralnom sistemu Yoruba i Igbo naroda, nema oštro kategoričko razlikovanje između transcendentnog, duhovnog i materijalnog, kako je to slučaj u koncepcijama Zapada koje naglašavaju materijalnu, funkcionalnu i tjelesnu dimenziju. Predstoji vidjeti da rasprava ovog tipa ima instrumentalnu važnost u pribavljanju vrijednosti i potrebnog okvira za ispitivanje bezbroj problema s kojima se susreće afrički kontinent.
Tema ovog rada je Ecov roman Otok prethodnoga dana koji u sebi, na vrlo specifičan način, tematizira dvije krize moderne (manirizam i postmodernu). Prva je vidljiva kroz razvoj same fabule romana – ...radnja je smještena u vrijeme prve velike naučne revolucije, a druga je vidljiva kroz književne postupke koji su rezultat obilježja postmodernog romana. Na taj način, Ecov hibridni roman, putem različitih tehnika i postupaka (autoreferencijalnost, ironija, tekstualne igre, mogući svjetovi) dekon- struira sliku moderne (jedinstveno shvaćanje historije, cjelovitosti svijeta, subjekta usredsređenog u sebe) na dva nivoa – sadržajnom (17. stoljeće) i formalnom (20. stoljeće).
Članek predstavlja rezultate raziskave, ki je analizirala odnos mladih do vseživljenjskega učenja. Študija je bila izvedena na vzorcu 100 hrvaških univerzitetnih študentov različnih programov ter 100 ...dijakov srednje šole iz Opatije. Cilj študije je bil pridobiti vpogled v znanje o vseživljenjskem učenju in v odnos udeležencev do njega ter hkrati preveriti, ali pri tem obstajajo razlike med dijaki in študenti. Pri pridobivanju podatkov sta bila uporabljena dva vprašalnika, eden za dijake in drugi za študente. Rezultati so pokazali, da študenti o vseživljenjskem učenju vedo več kot dijaki ter da pri večini udeležencev obstaja zanimanje za nadaljevanje učenja v prihodnosti. Medtem ko več kot polovica dijakov vseživljenjskega učenja ne doživlja kot nujnega, je večina študentov prepričana, da je pomembno za njihovo prihodnost. V zaključku članka so podana priporočila in nakazani možni praktični nastavki raziskave.
Rad ispituje intertekstualne relacije između Bertoluccijeva filma Konformist i Platonove alegorije o spilji. Istaknut je značaj interpretacije za Platonovu alegoriju: ona je središnja i u tematici, i ...u obliku, i u načinu na koji se izlaže. Interpretacija svijeta neodvojiva je od interpretacije sebe. Koristeći elemente Platonove alegorije o spilji, Bertoluccijev film postaje interpretacija Platona. Istovremeno, u filmu se stvarnost interpretira Platonovim pojmovima i slikama. Preispituju se i pojmovi konformizma, spoznaje i oslobođenja.
This paper examines the intertextual relations between Bertolucci’s film The Conformist and Plato’s allegory of the cave. The importance of interpretation for the Plato’s allegory is emphasized: it is central in the thematic, in its form, and in the way it is communicated. The interpretation of the world is inseparable from self-interpretation. By using elements from Plato’s allegory of the cave, Bertolucci’s film becomes the interpretation of Plato. At the same time, the reality of the film is interpreted in Plato’s terms and images. The concepts of conformism, knowledge and liberation are explored.
U hipermedijskom društvu najprepoznatljiviji medij je - tehnologija. Nove tehnologije i nepovratna digitalizacija društva dovode do sve veće posredovanosti unutar svih društvenih odnosa. U kulturi ...stvarne virtualnosti upravo je tehnologija omogućila postojanje virtualnih učionica (ili učionica bez zidova kako primjećuje Giddens), isposredovanost u prijenosu znanja tehnologijom, digitalne platforme kao mjesto susretanja, napokon, i postojanje elektronskih univerziteta. Inovativne tehnologije već su uvelike utjecale i na obrazovne procese, što govori o jednom drugačijem iskušavanju prijenosa znanja i samog obrazovanja. Obrazovanje je djelovanje, proces i rezultat; pa se postavlja pitanje koje promjene unose nove tehnologije koje odnose neposrednost, u situaciji kada je online komunikacija, posredovana komunikacija - jedina komunikacija. Prve konture ovoga teksta i poticaj za promisljanje dao je esej Giorgija Agambena Rekvijem za studente (2020) koji se pojavio u jeku pandemije, opominjući tekst koji ukazuje na neke nove procese ne samo u obrazovanju, nego u ukupnom društvu našeg doba.
The most recognizable media in hypermedia society is – technology. New technologies and irreversible digitalization of society lead to greater mediation within all social relations. In culture of real virtuality it is technology that made possible the existence of virtual classrooms (or classrooms without walls, as Giddens notices), intermediation through technology in knowledge transfer, digital platforms as meeting points, and finally, existence of electronic universities. Innovative technologies have already immensely influenced education processes, which imply different trials of knowledge transfer and the education itself. Education is action, process and result; a question therefore arises about types of changes brought by new technologies that take away directness, in the situation where online communication, which is mediated communication, is the only choice. First contours of this paper and impulses for the reflection were drawn from essay of Giorgio Agamben Requiem for the Students (2020) that appeared in the peak of pandemic, a warning text pointing out some new processes not only in education, but in the whole society of our time.
Cilj istraživanja: Ispitati informiranost studenata fakulteta sastavnica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (JJS) u Osijeku o opt-out zakonu o doniranju organa nakon moždane smrti koji je ...trenutačno važeći u Hrvatskoj. Ispitanici i postupci: U presječnom istraživanju provedenom od 2. do 19. veljače 2023. sudjelovalo je 1.105 studenata Sveučilišta JJS u Osijeku. Podatci su prikupljeni pomoću online upitnika koji su sastavili autori, „snowball“ metodom. Statistički su obrađeni χ2 testom, uz statističku značajnost P < 0,05. Rezultati: Medijan dobi bio je 22 (interkvartilni raspon 21 – 23) godine. 71,6% bilo je ženskog spola. 22,5% studenata mislilo je da zna važeći zakon u Hrvatskoj o doniranju organa nakon moždane smrti, dok je 21% znalo objašnjenje toga zakona.
Objašnjenje moždane smrti znalo ih je 78,3%, stav Katoličke crkve o transplantaciji organa 31%, da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi 48,9%, a 30,5% da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (na milijun stanovnika). Studenti s medicinskog,
drugoga zdravstvenog i pravnog fakulteta značajno su češće od ispitanika ostalih fakulteta mislili da znaju važeći zakon (P < 0,001), objašnjenje tog zakona (P < 0,001), objašnjenje moždane smrti (P < 0,001), stav Katoličke crkve o transplantaciji organa (P = 0,005), da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi (P = 0,013) i da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (P < 0,001). Zaključak: Studenti su pokazali slabo poznavanje opt-out zakona o doniranju organa nakon moždane smrti i nedovoljnu informiranost o toj temi te samim time često ni sami ne znaju da su donori nakon moždane smrti ako se za života ne izjasne drukčije. Ipak, studenti medicine, drugih zdravstvenih studija i prava bili su bolje upoznati od ostalih, no, potrebno ih je sve o tome educirati.
Healthcare workers (HCW) can have an important role in educating parents about child road safety, but research on the topic shows that they usually do not have adequate knowledge. Thus, the aim of ...our study was to analyze their knowledge in the field of child road safety.
The cross-sectional study was conducted among HCW from South Bačka district, Serbia, using a specially created questionnaire for assessing knowledge on road traffic injuries in children.
The research involved the participation of 317 healthcare workers (86 physicians and 231 nurses). Healthcare workers from primary healthcare made up almost 70% of all respondents, followed by those from tertiary (21.8%) and secondary (11.3%) level institutions. The average percentage of correct answers on the knowledge test was 74.3% (mean=22.3, SD=4.0). Out of all respondents, HCWs employed in the paediatrics department had a significantly higher percentage of correct answers at 77.7% (mean=23.3, SD=3.4) compared to other health workers at 73% (mean=21.9, SD=4.1) (p=0.002). Association analysis demonstrated that HCW employed at paediatric departments on average scored 1.37 (95% CI: 0.40-2.33, p=0.006) points higher in comparison with other HCW.
This research demonstrated an unsatisfactory level of knowledge on child road safety by HCW, and the variability across different question domains, which underlines the need for continuous educations in order to improve their knowledge. Our results may serve in planning additional public health measures and can provide a reference for future studies.
The paper highlights the formal aspects of the educational process that are structurally ignored by contemporary pedagogical ideology. Pedagogy as the endeavour to realise certain specific goals ...through formation has become the constitutive essence of social reality. Yet, in the same sense that we are unknowingly embedded in ideological reality through shared social practises, we are also blind to the formal aspect of our conscious educational activities, regardless of their actuality. While we strive to establish order, logic, and meaning, we simultaneously recognise the reason, which does not lead to adequate knowledge of content, but to what the cognising subject does not know. It arises only through the realisation of the unsuccessful search for knowledge and truth, which is precisely what the formal aspect of pedagogy fails at. Genuine self-reflection, therefore, can be neither the starting point nor the goal since it occurs rather incidentally in the shaping of the individual. Hegel’s contribution to pedagogy is not that he imparted true knowledge or an appropriate way of teaching, but that his commitment to reason gave prominence to this unreflected ideological core of the contemporary social arrangement.
Pri pitanju o humanističkim znanostima u vrijeme dominacije prirodnih čini se nužnim prije svega postaviti pitanje o čovjekovu znanju i o njegovu mišljenju uopće. Pritom se možda brzo može doći do ...uvida da ovo pitanje ne podnosi jednostavne i jednostrane odgovore, o čemu svjedoči ne samo povijest znanja i mišljenja, povijest znanosti i filozofije sa svom njihovom beskonačnom neiscrpivošću, nego i u modernom svijetu – unatoč svom znanju – snažno prisutno uvjerenje da čovjek i njegov svijet ipak ostaju velika, zagonetna tajna. Stoga su i moderne prirodne i duhovne znanosti i u svojim metodama i u svojim spoznajama uvelike nesigurne, koliko god one nerijetko hinile sigurnost i koliko god, osobito prirodne, imale potrebu svjesno ili nesvjesno ostaviti dojam apsolutne i neupitne dominacije. A da bi i jedne i druge mogle dati svoj prilog razumijevanju i spoznavanju onoga što jest, potrebno je što je najviše moguće odreći se ideološko-dogmatskih zabluda prošlosti i sadašnjosti i okrenuti se hermeneutičko-fenomenološkom traganju za istinom bitka, s punom sviješću da je ona vremenita i povijesna, konačna i ograničena, da se ona čovjeku na razne načine i uvijek nanovo i skriva i pokazuje.
In der Frage nach den Humanwissenschaften im Zeitalter der Dominanz der Naturwissenschaften scheint es unerlässlich zu sein, vor allem die Frage nach Wissen und Denken des Menschen überhaupt zu stellen. Dabei wird man vielleicht schnell zur Einsicht kommen, dass diese Frage keine einfachen und einseitigen Antworten duldet, was nicht nur die Geschichte des Wissens und des Denkens, die Geschichte der Wissenschaft und der Philosophie mit ihrer unendlichen Unerschöpflichkeit bezeugen, sondern auch die in der modernen Welt trotz allem Wissen stark vorhandene Überzeugung, dass der Mensch und seine Welt doch ein Rätsel, ein Geheimnis bleiben. Deswegen sind sowohl die modernen Naturwissenschaften als auch die modernen Geisteswissenschaften in ihren Methoden und in ihren Erkenntnissen im hohen Maße unsicher, so sehr sie nicht selten Sicherheit spielen und so sehr sie, besonders die Naturwissenschaften, das Bedürfnis haben, bewusst oder unbewusst den Eindruck der absoluten und fraglosen Dominanz zu hinterlassen. Damit aber sowohl die einen als auch die anderen ihren Beitrag zum Verstehen und zum Erkennen dessen, was ist, leisten können, ist es notwendig, im möglichst hohen Maße auf ideologisch-dogmatische Irrtümer der Vergangenheit und der Gegenwart zu verzichten und sich der hermeneutisch-phänomenologischen Suche nach der Wahrheit des Seins zuzuwenden, mit vollem Bewusstsein, dass sie zeitlich und geschichtlich, endlich und begrenzt ist, dass sie sich auf verschiedene Weise und immer neu sowohl verbirgt als auch zeigt.
PDF
