Rad se bavi prekarnošću hrvatskog akademskog sustava istražujući uspješnost profesionalne socijalizacije žena u istraživačku profesiju. Riječ je o široj konceptualizaciji prekarnosti zanimanja koja uzima u obzir opću dobrobit istraživačica, posebice i utjecaj na njihove buduće profesionalne ishode. U hrvatskom znanstvenom sustavu do sada opisani socijalizacijski procesi ukazuju na poteškoće povezane s profesionalnom socijalizacijom u akademski sustav, a one su posebno opisane za žene kojima nedostaje podrške i na projektnim/mentorskim, i na institucijskim razinama. Ovaj rad kroz specifičan narativni metodološki pristup analizira razlike u profesionalnoj socijalizaciji produktivnijih i manje produktivnih hrvatskih istraživačica iz različitih disciplina. Donosi uvide u faktore koji utječu na uspješnost socijalizacijskog procesa istraživačica i time izostanak tog tipa prekarnosti, s naglaskom na stvaranje okružja za usvajanje vrijednosti, stavova i strategija važnih za profesionalno zadovoljstvo i uspjeh u znanosti.