Koeficijent α, poznat i kao koeficijent interne konzistencije, jedna je od najčešće korišćenih i istovremeno najviše zloupotrebljavanih procena pouzdanosti kompozitnih mernih instrumenata ili testova. Za tumačenje rezultata dobijenih primenom nekog psihološkog testa najvažnija zloupotreba koeficijenta α je pogrešno zaključivanje o njegovoj zadovoljavajućoj pouzdanosti i homogenosti ili jednodimenzionalnosti. Jedan izvor ovakve vrste zloupotrebe proizilazi iz same definicije koeficijenta α kao procene pouzdanosti tipa interne konzistencije. Drugi razlog ovakvoj zloupotrebi nalazi se u nedovoljnom poznavanju razlika u poimanju i definicijama pouzdanosti, homogenosti i valjanosti između klasičnog modela merenja i njegove usavršene verzije, faktorskoanalitičkog modela merenja. Zbog toga su već duže u opticaju i alternativni predlozi, kao što je koeficijent ω koji predstavlja bolju procenu pouzdanosti, homogenosti i valjanosti pod Spearmanovim konfirmatornim jednofaktorskim modelom. Na osnovu podataka nastalih primenom jednog instrumenta putem elementarne algebre, demonstrirane su i upoređene procene koeficijenata α i ω. Rezultati ovih, kao i drugih analiza, govore da je povoljna procena α neophodan, ali ne i dovoljan razlog za zaključak o pouzdanosti i homogenosti testa. Da bi se o tome moglo utemeljeno zaključivati, potrebne su dodatne procene kao što je ω, zajedno sa procenama saglasnosti modela sa podacima, pogotovo u onim, za ovakvu vrstu instrumenata, čestim slučajevima koji zahtevaju proveru jednofaktorskog modela merenja.