U današnjim uvjetima poslovanja koje je zahvaćeno nepovoljnim gospodarskim okruženjem i općom nelikvidnosti posebno dolazi do izražaja sposobnost poduzeća da pravovremeno dolazi do adekvatnih iznosa novca potrebnih za podmirenje dospjelih obveza. Najznačajniji izvor novčanih priljeva za svako poduzeće je obavljanje njegove osnovne djelatnosti koja se ostvaruje prodajom, bilo usluga, roba ili proizvoda. Kao posljedica primjene obračunske osnove u računovodstvenoj evidenciji poslovnih događaja dolazi do nastanka prihoda neovisno o tome da li je novac primljen u trenutku prodaje ili je prodaja provedena uz odgodu plaćanja. Kao posljedica prodaje uz odgodu plaćanja nastaju potraživanja od kupaca, a tek naplatom tih potraživanja poduzeće raspolaže s potrebnim novčanim sredstvima za podmirenje dospjelih obveza. Upravo kroz takvu interpretaciju poslovnog ciklusa istaknuta je važnost svih oblika kratkotrajne imovine za upravljanje novčanim jazom i za ocjenu likvidnosti. Pored toga, važno je uvažavati veličinu poduzeća, djelatnost i geografsko područje djelovanja. Tradicionalni financijski pokazatelji likvidnosti kao što su koeficijent ubrzane likvidnosti, koeficijent tekuće likvidnosti i koeficijent financijske stabilnosti imaju važnu ulogu u ocjeni sposobnosti poduzeća da podmiruje kratkoročne obveze, ali uvođenjem dodatne dimenzije ocjene učinkovitosti upravljanja kratkotrajnom imovine dolazi se do obuhvatnijih zaključaka o financijskom položaju i sigurnosti poslovanja poduzeća.