Postoji širok raspon normalne anksioznosti koja se smatra zdravom pod normalnim okolnostima. Patološku anksioznost karakterizira ekcesivnost, pervazivnost i nemogućnost kontrole te interferira sa čovjekovom sposobnosti funkcioniranja. Etiologija anksioznosti se može razmotriti s psihodinamskog, biološkog i neuroznanstvenog aspekta. Epigenetskim procesom naše iskustvo određuje koji će geni biti uključeni, a koji isključeni. Locirani su određeni geni čija varijabilnost u ekspresiji neurona „visceralnog mozga“ modulira sjećanje straha i somatskih reakcija na anksioznost. Mozak je organ adaptacije koji se izgrađuje iskustvom tijekom razvoja te se ponovno izgrađuje tijekom psihoterapije. Psihoterapija djeluje na način da upotrebljava plastičnost mozga kako bi uzrokovala formiranje novih sinaptičkih veza koje će biti snažnije od onih prijašnjih i koje će se vremenom više koristiti. Što više razumijemo kako mozak funkcionira, to bolje možemo realizirati kohezivni plan liječenja s ciljem podržavanja ravnoteže i razvoja mozga.