Promjene socijalnih interakcija u suvremenom društvu ograničavaju prijenos tradicijske igre kao značajnog segmenta kulturne nematerijale baštine. Pretpostavlja se da bi uvođenje tradicijske igre u institucionalni RPOO doprinjelo njenom očuvanju. Ispitano je mišljenje odgajatelja i roditelja djece rane i predškolske dobi o važnosti i svrhovitosti primjene tradicijske igre u odgojno-obrazovnom procesu. Važnost tradicijske igre značajnije procjenjuju ispitanici starije nego mlađe životne dobi, te visokooobrazovani nego nižeobrazovani ispitanici. Mjesto odrastanja ispitanika povezano je s procjenom ograničenja tradicijske igre. Procjena igre na otvorenom bez nadzora odraslih pozitivno korelira s procjenom zaokupljenosti djece virtualnim svijetom. Provedba akcijskih istraživanja o mogućnosti implementacije tradicijske igre uz longitudinalna istraživanja dječjeg razvoja, moguće bi ukazala na važnost tradicijske igre.