Ključna tema ovog teksta je revernakularizacija posthrvatskosrpskih standardnih jezika u funkciji države i nacije. Polazište za autorovo obrazlaganje ove teme su četiri knjige u kojima se kritizira potčinjavanje jezika nacionalističkim idejama države i nacije. To su: Škiljan (2002): Govor nacije: jezik, nacija, Hrvati; Kordić (2010): Jezik i nacionalizam, Bugarski (2018): Govorite li zajednički? i Glušica (2020): Crnogorski jezik i nacionalizam. Glušičina knjiga zbog svoje dokumentiranosti i analitičnosti pružila je najviše građe za kritiku takve prakse revernakularizacije. Autor smatra da je u toj praksi metajezičnost otuđena od jezične zajednice, da pretvara jezik u vernakular države i diskurs nacije i da uzrokuje raskol, diglosiju unutar (crnogorske) jezične zajednice. Autor također smatra da je takva praksa anakrona i da je posve suprotna suvremenim procesima vernakularizacije koji se razvijaju pod utjecajem digitalnih komunikacijskih tehnologija i kompjutorski medijatizirane komunikacije. Te promjene predstavljaju izazov i za dosadašnje prakse standardizacije zbog toga što umjesto monološke, monoglotske i monosemiotičke institucije standardnog jezika grade osnovu za dijalošku, poliglosijsku i polisemiotičku ustanovu javnog jezika. The key topic of this text is the re-vernacularisation of post-Croato-Serbian standard languages in the service of the state and the nation. The author’s starting point for the elaboration of this topic are four books criticising the subordination of language to nationalist ideas of the state and of the nation: Škiljan’s Speech of the Nation: Language, Nation, Croats (2002); Kordić’s Language and Nationalism (2010); Bugarski’s Do You Speak Polycentric (2018); and Glušica’s The Montenegrin Language and Nationalism (2020). Well-sourced and analytical, Glušica’s book provided the most material for a critique of the practice of re-vernacularisation. The author believes that the practice alienates metalinguisticity from its linguistic community, turning language into state vernacular and discourse of nation, engendering a schism, a diglossia within the Montenegrin linguistic community. The author also believes that such practice is anachronistic and un-emancipatory. What is more, it is entirely contrary to the contemporary processes of vernacularisation that have developed under the influence of communication technologies and computer-mediated communication. The latter represent a challenge to the current practices of standardisation, as, in place of the monologuist, monoglottal and mono-semiotic institution of standard language, they are establishing the foundations for a dialogic, polyglottic and poly-semiotic institution of public language.