Članak afirmira nastavu u malim skupinama učenika kao organizacijski oblik ostvarivanja načela aktivnog učenja i konstrukcije znanja kroz suradnju učenika tijekom zajedničkog rada na zadatku. Skupnim radom postiže se individualizacija nastave kroz samoaktivnost učenika i njihov aktivni angažman na organizaciji rada, određivanju tijeka aktivnosti i načina rada. Tako se učenicima pruža mogućnost upravljanja vlastitim učenjem. Ovakvom nastavom postiže se i socijalizacija učenika koji kroz suradnju, komunikaciju, međusobnu interakciju jačaju osjećaj zajedništva. Učenici se senzibiliziraju za drugačije načine razmišljanja i djelovanja, sagledavaju problem iz više različitih perspektiva. Kroz nastavni rad u skupinama uče kako pravilno rješavati nesuglasice te se pripremaju na zajedničko donošenje odluka.Radom u skupinama ostvaruju se načela aktivnog učenja. Problemskim pristupom nastavnim sadržajima jača se kritičko i divergentno mišljenje, postiže se viša kvaliteta usvojenosti sadržaja i trajnije zadržavanje stečenih znanja. Učenici su pritom motivirani za rad i aktivnost u učenju. Aktivnost i suradnja doprinose združenoj konstrukciji znanja i procesu otkrivanja, što dovodi do organiziranja i usklađivanja znanja i u konačnici do širenja znanja.Zbog svih navedenih pozitivnih efekata ovakva bi vrsta organizacije nastavne prakse trebala biti češće zastupljena u obrazovanju. Kroz članak se naglašava zahtjev proširivanja tradicionalnih nastavničkih kompetencija novima. Nastavnik treba stvoriti jasnu predodžbu alternativnih obrazaca ponašanja i treba vjerovati da ih može efikasno implementirati u svojoj nastavnoj praksi, kako bi se postigli višestruki pozitivni učinci nastave organizirane kroz rad u skupinama učenika.