U ovom radu autor nastoji pokazati na koji način različite implikacije poststrukturalističkih teorija, u vezi s problematikom pojma subjektivnosti, mogu biti tretirane tzv. »narativnom metodom«. Spomenuta metoda profilira se kroz poststrukturalistički teorijski okvir, unutar kojega se inzistira na eluzivnome karakteru instance subjektivnosti. To je iskorišteno da se skrene pažnja na područje jezika, kao odlučujuće za kreiranje svakoga govora o strukturi stvarnosti. Taj je govor prepoznat kao, u bitnome, pripovjednoga karaktera, što znači da je priča uzeta kao osnovna jedinica jezika. Narativnom metodom jednako je moguće intervenirati i na polju koje omogućava njegovo kristaliziranje. Stoga, ovaj rad polazi od analiza tekstova Gayatri Chakravorty Spivak, Roberta Calassa i Michela Foucaulta, tumačeći ih iz vizure filozofije priča nastale prvenstveno uvidima Wilhelma Schappa. Ispostavit će se da te pripovijesti približavaju jezik njegovom autentičnijem razumijevanju, kao čistom mnoštvu kontingentnih priča. Za to nam je neophodna primjena narativne metode. In this paper, the author aims to show how various implications of poststructuralist theories on the notion of subjectivity can be treated through the so-called “narrative method”. The said narrative method is profiled precisely through the poststructuralist theoretical framework that highlights the elusive character of subjectivity. This insight is used to draw attention to the realm of language, which is a crucial factor in the emergence of any utterance about the structure of our reality. This way of speaking is recognised as essentially narrative, which means that the story must be used as the fundamental unit of language. The narrative method can also be used to intervene in the field that makes its existence possible in the first place. This paper will therefore first analyse texts by Gayatri Spivak, Roberto Calasso and Michel Foucault. These texts will be interpreted from the point of view of the philosophy of stories, which first emerged with the writings of Wilhelm Schapp. It will turn out that these stories bring language closer to its authentic understanding – namely, as a pure multiplicity of contingent stories. To achieve this, we need to apply our narrative method.