U pogledu odredbi splitskog Statuta koje dodiruju pitanja svakodnevnog gradskog života, moglo bi se vjerojatno kazati da u njima nema projekcije nekog idealnog grada i da su one daleko od dalekosežnosti urbanih pravila koje donosi suvremeni dubrovački Statut. Činjenicu što se manje od 5% odredbi u Splitskom statutu odnosi na neki vid oblikovanja grada, treba uzeti kao potvrdu zaključka da je grad (zadan Dioklecijanovom gradnjom) izvana i iznutra oblikovno najvećim dijelom već definiran i da očito funkcionira na prilično zadovoljstvo svojih žitelja.Od tridesetak poglavlja Splitskog statuta koja tretiraju različite aspekte razvoja i svakodnevnog održavanja prostornog okvira gradskog života, članak posebno obrađuje odnos gradske uprave prema privatnom vlasništvu, slučajeve prenamjene privatnog prostora u javni, te "obredno radiranje", odnosno egzemplarno rušenje kuća onih koji su se izdajom ogriješili o gradske zakone. Taj fenomen, dakako, nije svojstven samo srednjovjekovnom Splitu, nego o njemu čujemo u većini dalmatinskih komuna (u Omišu i Dubrovniku još u 18. st.), pa smo ga pokušali objasniti na širem fondu vijesti iz samog vremena.