U ovome radu promatrat će se diskurs recepcije tri vala skupnih izložbi hrvatskih umjetnica tijekom XX. stoljeća s fokusom na feminističke strategije zagovaranja i osnaživanja ženske umjetnosti. Razmatrani korpus tekstova obuhvaća likovne kritike koje su pratile prvu skupnu – Intimnu izložbu održanu u okviru Proljetnoga salona 1916., potom izložbe Kluba likovnih umjetnica (1928. –1940.), sve do izložbi u čast Osmoga marta (1960. –1991.). Te su izložbe, iako su se odvijale u različitim uvjetima i društveno-političkim kontekstima, bile generator javne rasprave o umjetničkom stvaralaštvu žena, pa iako su provocirale mizogine i antifeminističke iskaze, kao reakcija na njih javljaju se i otvoreno feministički glasovi. Upravo ti feministički iskazi utjecali su na stvaralačku samosvijest u žena, ali i polako pripitomljavali društvo privikavanjem na prisutnost ženskih umjetnica, čime su sudjelovali u postupnom suzbijanju stereotipa i predrasuda te polaganom rastakanju dominantne patrijarhalne matrice na području hrvatske likovne umjetnosti XX. stoljeća.