Postmoderna koncepcija pomoći s obzirom na svoja obilježja, o kojima će biti više riječi u ovom radu, zahtijeva drugačiji način podučavanja u odnosu na moderne koncepcije pomoći. Jedna od postmodernih značajki pomažućeg procesa jest da odnos između profesionalnog pomagača i korisnika prestaje biti samo sredstvom za dolazak do definiranog cilja, a postaje sve više svrhom koja već i sama za sebe ima ljekovito, terapijsko djelovanje. Osobna uključenost postaje sastavni dio svakog (uspješnog) odnosa u edukaciji, superviziji i pomažućoj praksi te se od supervizora i nastavnika očekuje da sa studentima i supervizantima grade i njeguju takve odnose kakve bi oni, po principu učenja po modelu, mogli razvijati sa svojim korisnicima. Pri tome se i u kontekstu edukacije i u kontekstu supervizije sve više koriste različite metode koje potiču razvoj aktivnog učenja i kritičkog mišljenja, uvode se različiti modeli suradničkog i iskustvenog učenja, a poštivanje osobnih iskustava pojedinca postavlja se kao uvjet međusobne suradnje. S tog aspekta autorice će se u radu baviti osnovnim obilježjima i razlikama moderne i postmoderne koncepcije pomoći te pristupom aktivnog učenja i kritičkog mišljenja u supervizijskom, obrazovnom i pomažućem kontekstu.