Švedska je u, hobsbawmovski rečeno, „dugom“ 19. stoljeću prešla veliku transformaciju od prijašnje ratoborne države iz vremena Gustava II. Adolfa i Karla XII., do miroljubive zemlje kojoj je jedini cilj bio očuvati mir i prosperitet za svoje stanovnike. Iako je još za vrijeme trajanja Krimskoga rata, sredinom 19. stoljeća, Švedska već iskazala svoju neutralnost prema svim sukobima, tek je u Prvome svjetskom ratu njezina neutralnost došla do izražaja. Na svoj je neutralni način pomagala Njemačkome Carstvu, najviše u trgovinskom pogledu. U razdoblju između dvaju velikih svjetskih ratova Švedska se okrenula svojim susjedima i trgovala s njima. Pribojavala se rastućega nacionalsocijalizma u Njemačkoj i snažnoga komunizma u Sovjetskome Savezu. Početkom Drugoga svjetskog rata Švedska je, ne želeći sudjelovati u nadolazećem sukobu, ponovno proglasila svoju neutralnost. Međutim, Švedska nije bila toliko neutralna jer je u nekoliko navrata prekršila svoju neutralnu politiku. Osim humanitarne intervencije u Zimskom ratu, pomogla je Njemačkoj prevesti svoje vojnike i ratnu mašineriju do Finske. Ovu „pomoć“ Njemačkoj možemo pripisati agresivnoj vanjskoj politici Njemačke te prijetnji ratom ako Švedska ne pomogne Njemač- koj. Na kraju je ipak trgovinskim sankcijama pomogla poraziti Njemačku i samim time osloboditi cijelu Europu nacističkoga jarma.