Zračno poliranje postupak je kojim se pod visokim tlakom stvara mlaz vode, zraka i čestica praška koje abrazijom i erozijom čiste i poliraju površinu u koju udaraju, a svoju široku primjenu pronašlo je i u dentalnoj medicini. Zračno poliranje provodi se uređajima koji mogu biti samostalne jedinice ili ručni nastavci koji se priključuju na spojku turbine stomatološke jedinice. U postupku zračnog poliranja može se koristiti velik broj prašaka različitih po sastavu i karakteristikama. Razlikujemo ih po obliku, veličini i gustoći čestica, abrazivnosti, tvrdoći, okusu, topljivosti u vodi te alergenom potencijalu. Upravo je odabir praška za poliranje odlučujuće za kliničko provođenje postupka zračnog poliranja. Prašci koji se najčešće koriste u svrhe zračnog poliranja u dentalnoj medicini na bazi su natrijeva bikarbonata, glicina, eritritola, aluminijev trioksida, bioaktivnog stakla ili kalcijeva karbonata. Prašci slabije abrazivnosti, glicin i eritritol, mogu se uz „klasično“ supragingivno zračno poliranje koristiti i za subgingivnu primjenu.